Profesor

Cupkamo desnim nogama nas petero. Onda stavljamo nogu preko noge i onom visećom šutiramo lagano zrak driblajući nevidljive molekule koje zapadoše u jednu veoma sterilnu čekaonicu zubne ordinacije. Bijeli, kožni namještaj, bijela stolica,bijeli prozor, čak su i figure bile bijele. Onom ko se bojao zubara i strah bi postajo bijel u ovako bijelom, ograničenom i bogato opremljenom prostoru. Preko puta mene je sjedio eminentni, univerzitetski profesor koji je veoma lako i bez bojazni ostvarivao kontakt očima sa svima prisutnima predočavajući nam svoje samopouzdanje bez ijedne kazane riječi. Do mene je sjedila djevojka koja pogled nije odvajala od ekrana najnovijeg telefona i koja je mirisala na zapad. Imala je duge, gelirane nokte i došla je sa ocem koji je odudarao izgledom, garderobom i ponašanjem od svih prisutnih. Smeđe cipele koje su izgledale plišano su bile pobijelile od nošenja na rubovima, a preko njih su se pantalone sivkaste boje sa skoro pa nevidljivim štraftnama. Uputio bi djevojci koju rečenicu negodovanja zbog čekanja, ali ona je samo odmahivala rukom i nastavila čačkati po onom mobitelu i ne trepćući. Do profesora je sjedila žena srednjih godina, isfenirana plavuša bez tamnog razdjeljka karakterističnog za plavuše koja je lakiranu torbu bila parkirala na onu skupu stolicu pored sebe. Tako je izgledala uglavljeno između velike torbe i uglađenog profesora koji je bio prekrstio ruke na grudi, malo malo gledajući u sat na desnoj ruci. Pretpostavila sam da je ljevak čim sam spazila sat na desnoj ruci. Sat se uvijek nosi na ruci suprotnoj od one kojom pišemo i koja je jača, što zbog lakšeg stavljanja sata, što zbog toga što sat ne smije smetati pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Profesor razbija grobnu tišinu sterilne čekaonice koja je pod naponom i obraća mi se ležernim tonom:

-Mlada damo, dosadilo i Vama čekanje?

-Jeste. Kladim se da smo svi naručeni u dva.

Svi su me značajno pogledali i potvrdili da su naručeni u dva. Djevojka odvoji pogled prikovan za ekran i reče:

-Sramota!!!

Očekuje je još barem sat vremena buljenja u ekran, ito ako bude imala sreće. Profesor nastavlja:

-Barem imam zanimljive sagovornike. Postoje čekanja koja su vrijedna čekanja.

-Vi ste ljevak?

-Fascinantno. Da, jesam. A kako ste primijetili?

-Nosite sat na desnoj ruci.

-Imate nevjerovatnu moć zapažanja.

-Koja se pokaže u punom sjaju na malom prostoru sa neograničenim vremenom čekanja koje se uvijek veže za ovu zubnu ordinaciju.

Dijalog između profesora i mene je postao zanimljiv i drugim ljudima. Nakon desetak minuta razgovora u kojem nije bilo nadmetanja, upadanja u riječ i nadmudrivanja i koji je ličio na ćaskanje dva stara akademska drugara, upita me profesor šta mislim o sadašnjem obrazovnom sistemu, masovnom odlasku mladih i ličnim nesrećama koje zajedno stvoriše kolektivnu nesretnost.

-Obrazovni sistem, ako se tim imenom uopšte smije i nazvati ovo danas, je jedna najobičnija mašinerija za proizvodnju jako nezainteresovanih, neobrazovanih i nesretnih ljudi. Jer za sreću moraš biti zainteresovan i obrazovan. Ovo obrazovan ne znači nužno imati visoke škole i diplome, ali moraš imati barem jake osnovnoškolske temelje i koliko-toliko razvijeno kritičko mišljenje. Paradoks i korijen čitavog problema leži u samo jednoj sitnici. Danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što ta osoba izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Ta šugavost se proširi na sve talente i snove koje, da se razumijemo, svako normalan posjeduje i njeguje. Kada dobre stvari ne hranimo, one postaju sve tanje i tanje dok ne iščeznu. Do tad su nas već dresirali da gledamo i mislimo ograničeno. A dresiranom je lako u kapitalizam. Dresiranog je lako uvaliti u određeni glasački kvadratić i nakon tog slobodnog izbora ga strpati njegovom voljom u autobus za inostranstvo. Najlakši posao na svijetu je biti čoban gotovoj ovci. I tamo jadan dresirani ponese sva svoja mukotrpno naučena ograničenja koja ga zauvijek drže na kratkoj uzdi nesreće. U životu je sve ionako namontirano da odustanemo.

Profesor je bio oduševljen mojim načinom razmišljanja. To me ponutka da nastavim.

-A nesreća…Od 148.939.284 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli, čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Ovo važi za sve međuljudske odnose. Ispržen tako sopstvenom glupošću, ako ne i reširan, kroji nama nekakva pravila od kojih nas rođena koža žulja sve do groba. I tačno više ne znaš kojih je više, ovih prvih ili onih koji te prve slušaju i od tih šugavih rečenica sebi namontiraju jaram nesretnosti.

U čekaonicu ulazi mladić koji je bio ozaren kada je ugledao svog profesora. Svi mi odjednom prestajemo da postojimo za profesora. Tu počinje izlaganje. Baš tu, baš u tih dvadeset sterilnih kvadrata, ugledni profesor pretvara u zvjerku gladnu divljenja pred svima nama i počinje:

-Mladi kolega, danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što određena izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Zbog ovoga me sramota da se uopšte nazivam profesorom.

Stanka, zakašlja se i brže bolje nastavi:

-Čovjek je alfa i omega svega pa i nesreće. Od 148.966.214 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli , čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Pa de ih takve shvati!

-Nikad bolje objašnjenje nisam čuo, svaka vam čast!

-Godinama sam ja u ovome. Do sad sam nešto za ovih trideset i kusur godina naučio.

Svi prisutni su ostali u čudu. Profesoru se na licu rasplamsalo samoljublje i uživao je u divljenju ovog momčića koji je vršio unutrašnju inventuru riječi koje je namjeravao oformiti u kakvu pametnu rečenicu kojom će pohvaliti profesora i ono samoljublje još više produbiti. Lopov u profesoru je odlučio da se raskomoti do kraja.

-Znate li, mladi kolega, koji je najlakši posao na svijetu?

-Molim vas, recite mi!

-Biti čoban gotovoj ovci!

Svi su gledali u mene i očekivali nešto, neku reakciju, neku pametnu riječ pa i psovku. Potucali su se i meni svakakvi scenariji po glavi pa sam presrela misaono samu sebe, otvorila torbu, izvadila vizit karticu i pružila je onom momčiću. Imam desetak vizit kartica i dobila sam ih kao znak podsmijeha od jedne osobe kada sam otvorila blog (napisah li vam da je sve u životu namontirano da odustanemo, da se povučemo i da svirepo ubijemo svoje želje i talente). Jednu sam uvijek čuvala i nosila sa sobom, tek da me podsjeti kakav mi je bio početak i zašto nikad ne odustati.

-Vidim da ti se sviđa to moje što je izašlo iz profesorskih usta i drago mi je zbog toga. Za još sličnih stvari ukucaj adresu sa kartice.

Onaj čovjek u smeđim cipelama je izdvojio srednji prst horizontalno od ostalih pa promahao malo u profesorovom smijeru i rekao:“Al’ ti ga mala šuknu!“

Profesora ubrzo prozvaše, a ostalima se razvezaše jezici čim mu ugledaše leđa. Svi se složismo da je poštenje ponekad jako teško izdržati. Samo je onaj mladi kolega šutio i gledao u pod.

Šlafrok

Ona se uvijek osjećala komotno i u svojim mislima i u svojoj koži. Rijetke su bile situacije kada joj se osmijeh nije pružao okruglim, debeljuškastim licem. Kratku kosu je krotila figarom i uvijek je imala mnoštvo vekni na glavi koje su zajedničkim snagama obrazovale nešto što je ona zvala frizurom. Niko u selu je nije zvao imenom već po mužu ili po njenom rodnom mjestu pa je ponekad bila Antinica, a ponekad Kosačka. Njen muž Anto je bio blag i miran čovjek koji je radio u rudniku kao i većina ljudi ovdje. Ona je uvijek u priči od sebe pravila žrtvu i sve kao pokušavala Anti ne stati na žulj koji je ona lično svojim majstorski sklopljenim rečenicama izmislila, dorađivala i pripisivala njegovom karakteru. Kada joj neko zajedljivo natukne da je Anto miran, ona bi kao oparena izbacila kroz punašne usne: „Iz mire sto đavola vire.“ Jednom sam joj rekla onako dječiji i naivno:“Antinice, niđi ja te đavole kod Ante ne vidim.“ Frknula je i rekla:“Vidićeš ih kad se udaš.“ Svi smo mi dobro znali da je ona Bog u kući i da se jadni Anto pita samo dvije stvari ito samo kad je fizički prisutan u kući, a ona napolju, a te dvije stvari su bile- ‘oćel ta kafa i kolko je sati. Često ju je u razgovoru prenosilo pa se odavala mudro nasmijavajući nas:“ Ako se pod krovom ne osjećam k’o Bog onda to nije moj krov.“

Antinica je bila majušna žena sa nekih desetak kilograma viška, a kada joj je neko servira neku opasku nauštrb visine ona je odgovarala smijući se šeretski:“Do sto šeset i pet centi iksan, preko hajvan.“ I taj neko se automatski nađe u hajvanskoj grupi bez teksta. Najsretnija na svijetu bila je kada uspije sve prisutne nasmijati do suza, zajedljivcima začepiti usta i kada nam govori o svom gospodskom porijeklu. Naime, Antinicina porodica je bila nekad bogata, ali svi dulumi zemlje su im bili na strateškom mjestu pored puta i država je to sve oduzela zbog nekih viših, državnih ciljeva ostavljajući Antinicu sa rečenicom na onim njenim nenašminkanim, prirodno crvenim usnama:“Bog je mene stvorio da budem gospoja, ali mi ne dade adekvatna sredstva. Zemlja je neadekvatno sredstvo, kažem vam, ne ulažite u nju!“ Jedino gospodsko što je imala u svom posjedu prema njenom skromnom mišljenju bila su dva šlafroka o kojima je rado pričala i koji su čekali spremljeni negdje u ormaru pravu priliku. Anto i ona su solidno živjeli i obreo se u njihovom domu često i koji dinar iz inostranstva od kćerki, ali Antinica se osjećala jako loše zbog toga jer su djevojke tek nekoliko godina tamo i rade najgore poslove. Sve što daju ona je ostavljala na najskrovitije mjesto u nadi da im od tog novca kupiti jednog dana po auto. Vjerovala je da će se vratiti kad dovoljno zarade i da će ovdje sviti svoja gnijezda. Kada bi joj ko rekao da se iz Njemačke do penzije niko ne vraća, a i ako se vrati to obično bude u drvenom sanduku na čijem se poklopcu nalazi stakleni kvadratić pomoću kojeg se vidi lice pokojnika, progutala bi porciju bola i nastavila da bude vlasnica zablude da će se baš njene kćerke vratiti onako kako su i otišle, samo bogatije.

Te šlafroke je nekad davno od nekog dobila i smatrala ih najljepšim odjevnim predmetima na svijetu. Ponekad joj nismo ni vjerovali da ih posjeduje jer nijedna prilika u selu nije bila dovoljno adekvatna da to ruho bude u vidokrugu nas običnih seljaka i smrtnika. Jednom je rođak pitao babu:

-Baba, laže li kad Antinica?

-Ma ne laže sine, al’ ponekad jednostavno ne govori istinu.

Nismo znali da su lagati i ne govoriti istinu jedno te isto, ali lagati je u našim mozgovima ostavljalo jači utisak nego ne govoriti istinu.

-A baba, jesi li ti vidjela ikad te šlafroke?

-Ajte, radite zadaću! Čim se vi bavite, Bože me sačuvaj! Prije ću Boga dragog vidit’ neg’ te šlafroke. –kroz smijeh nam je govorila.

Tih godina riječ dijaspora je bila još uvijek nepoznata na ovim prostorima. Naši ljudi koji su živjeli u stranim zemljama su nazivani strancima i bilo je mnogo njih koji su se zaputili trbuhom za kruhom postajući tim očajničkim činom u očima svojih komšija nepoželjne strančuge. Svjetlana se udala za našeg komšiju i skupa su jednog dana šezdeset pete otišli u potrazi za boljim životom. Bila je to sposobna žena dobre duše za koju je Antinica govorila da je čak ni dojče marke nisu uspjele pokvariti. Ta Svjetlana se godinama trudila da svima donese prigodne poklone i uvijek je osluškivala želje drugih sa ciljem da im barem malo zasladi svakodnevnicu kada dođe na urlaub. Nikad nije bila cijenjena zbog toga i uvijek su joj ljudi na silu pripisivali kojekakve mane iz proste ljubomore i neopravdane zavisti onako kako je Antinica pripisivala Anti one đavole koje baš kao ni ove mane nikad niko nije vidio. Jednom je ta Svjetlana dala jednoj djevojci odavdje svoju košulju jer djevojka sa košulje nije skidala pogled- ili kako rekoše u selu nije skidala oči, a djevojčina majka je razderala košulju, odnijela je takvu poderanu Svjetlani i zaprijetila da joj od kćeri ne pravi opajdaru nepristojnom odjećom iako na košulji ama baš ništa nije bilo sramotno. Ili kada je nečijoj djeci donijela punu kesu slatkiša, a roditelji im zaplijenili one slatkiše uz opasku da se djeca mogu naviknuti na švapske slatkiše pa kud onda. Bilo je takvih primjera taman toliko da se o njima može napisati podebela knjiga, ali sve to Svjetlanu nije pokolebalo u njenoj prostoj dobroti. Kupovala je seoskim djevojkama ono što bi one željele imati, tajno davala te stvari pojedinim ženama od povjerenja koje bi te poklone u svoje ime odnosile onim djevojkama za praznik ili rođendan. Djeci bi davala kolače kada im lopta zaluta u njeno dvorište i čokoladu za ponijeti koja bi bila pojedena čim zatvore kapiju s onu stranu, tako da se lopta svakodnevno barem jednom obrela u njenom ravnom dvorištu, namjerno ili slučajno- to nećemo izgleda nikad ni saznati. Ta je Svjetlana uspjela završiti srednju školu u Bonu pored dvoje male djece iako je u Njemačku došla bez da je znala ijednu riječ njemačkog, položiti vožački, sama se sa malom djecom zaputiti autom čak u Bosnu, iz Bosne na more i uz sve to dirigovati majstorima koji su joj radili na kući. Muž joj je vozio špediciju i ona naprosto nije imala izbora. Ljudima odavdje je bila svojevrsni trn u oku ili je naprosto bila sve ono što oni i one nisu u stanju da budu- one pogovoto. Nikome nije bilo jasno kako to da ju je Antinica toliko kovala u zvijezde.

Došli su u penziju i odlučili da počaste sve komšije bez obzira na prošle nemile događaje. Pričalo se po selu kako se razmeću i kako sila nije Bogu mila. Mnogi su vidjeli u tome šansu da se džaba najedu i napiju i sklope razne priče koje će uobličiti u sočne i zvučne tračeve.

Antinica je odlučila da je konačno došlo vrijeme da ode negdje obučena k’o gospoja k’o što ju je Bog i stvorio. Svima je objavila da će konačno obući jedan od onih šlafrok u čije su postojanje svi sumnjali. Jedina muka joj je bila koji izabrati. Nekoliko dana prije slavlja, Svjetlanin muž iznenada umrije. Ni dvije penzije potrošio nije, ni dvije. Svjetlana nije dozvolila da se stavi korpica za novac pored glave umrlog kao što je to do sad ovdje bio običaj jer je željela da svoje komšije, kakve takve, poštedi nepotrebnih troškova. Pričali su da je tim činom nabijala svima na nos koliko ima i koliko joj je nepotreban njihov pošteno zarađeni novac. Da je kojim slučajem stavila korpicu, pričali bi da je gladna i da su pare k’o morska voda, što je više piješ sve si žedniji. Ali to sa korpicom nije bilo jedino što je obilježilo sahranu. Naime, Antinica je odlučila obući onaj šlafrok na sahranu jer je čula da će doći svekar i svekrva Svjetlanine kćerke, švabe i nije bilo uredu pred njih izaći svakakav. Presijavala se na suncu ona satenska svila i Antinica se osjećala baš gospodski, onako kako se svaki čovjek na svijetu uvijek i treba osjećati, dok se probijala kroz svjetinu do ožalošćenih koji stoje u polukrugu oko sanduka i primaju šaučešće. Iskočila je pred Svjetlanu u onom crnom ogrtaču koji se inače nosio preko negližea i koji je bio obrubljen crvenom čipkom, zagrlila je k’o najrođenijeg, a Svjetlana se nekontrolisano poče smijati. Osoba koja je školu završila u stranoj zemlji, prva koja je, kao selo reče, doćerala sama kola iz daleka bez muška, žena koja je odgojila dvoje djece sama i svojim novcem napravila onoliku kućurinu, baš ta žena koja je uspjela više nego sve žene skupa u ovom selu, baš ona se nije mogla suzdržati na sahrani svog rođenog muža da ne prasne u gromoglasan smijeh kada vidje onaj vrckasti ogrtač koji je dosezao tik do ispod koljena na okrugloj pojavi visine metar ipo.

Kasnije se saznalo da su se ta dva crna, satenska ogrtača strogo čuvana za posebne prilike, zabunom našla u kesi koju je Svjetlana jedne prilike odnijela Antinici i da su bila namijenjena njenim kćerkama. Tad je Antinica zavoljela Svjetlanu jer se u njenoj glavi samo Svjetlana sjetila da joj pokloni nešto svileno, nešto što priliči njoj, gospoji po porijeklu. Pričalo se da je onaj udovicin smijeh bio sreća što se riješila muža, a sreća, pijanstvo i trudnoća se ne mogu sakriti. Onog ogratača ispod kojeg je najvjerovatnije bila podsuknja se samo rijetki sjećaju ito oni koji su znali funkciju spornog odjevnog predmeta i koji su se i sami grohotom zasmijali onda. Udovički smijeh je isparao mnoge seoske uši. Za ostale se vjerovalo da su se zasmijali sramoti jer se udovica smijala. Svjetlanu su još više zamrzili.

Udata posmatram vremešnog Antu, no ni danas one đavole na njemu ne vidim. I ne, ne kažem da je Antinica lagala već da jednostavno nije baš uvijek govorila istinu.

Prva krađa

Početak raspusta je zamirisao na lipu koja se razbaškarila svojim bogatim krošnjama i stvarala ugodnu hladovinu. Većinu vremena smo drugari Jukići, brat i ja provodili ispod tog drveta dok su krpelji vrebali našu dječiju kožu i sve se činilo da su željni dobre pijanke. Tema naših razgovora tog dana je bila dolazak njihove strine u goste. Pričalo se da ona voli ruže. Kada nam dosadi sjediti na ispupčenim žilama lipe koje su se primicale njihovoj kući i prijetile odizanju ploče i stepenica, odlazili smo u moje dvorište i tražili novu zanimaciju. Prikradali smo se odraslima koji su zauzeli sto pod grožđem, pili kafu i uz tu kafu nešto raduckali. Baba je komila grašak, djed odmarao jer je tek stigao iz njive, a kona koja im je došla na kafu se zavalila i slušala dijalog djeda i babe.

-Prošlog ljeta vidim ja uđe insan od nekih trideset do trideset pet godina starosti u moje žito. Naslonio biciklo na krušku kraj žita i bere naše pečenjke.

-I? –ispali baba k’o iz topa.

-I ništa.

-Kako ništa? Šta si ti poduzeo?

-Aaaa to. Ja sam se pritajio.

-Pritajio?

-Ja. Da čovjeku ne bude neugodno.

-O ljudi moji, on se pritajio da lopovu ne bude neugodno? Bolje da ovo nisam saznala.

-Ma nije on, Marija, lopov. Žito blizu ceste, čovjek se poslužio, a ionako nije puno ni nabr’o. U onaj rusak ne stane više od deset pečenjaka.

-Im’o i rusak? E moj Grga, što ne ostaviš motiku na vidno mjesto pa kad naiđe onim baciklom nek stane i nek ti iziđe koji redak.

-Ja pa da mi ko ukrade motiku. Ajde, nek je uzeo koji pečenjak, možda ima djecu,a i biće mi manje kad budem mor’o brat. –pokušavao je djed sve ovo pretvoriti u šalu.

-E ako motiku ko ukrade halal mu bila. To bi značilo da mu je potrebnija neg’ nama. A otaj lopov nek ne ganja baciklo i nek posije sebi.

Dok je djed nježan kakav jeste, mislio na osjećanja čovjeka koji se malo poslužio pečenjcima koji su rasli pored puta, baba je bila ljuta k’o puška, a ona kona ih slušala na način da smo joj mi djeca gotovo pa mogli pročitati misli. Prisjela bi tom čovjeku i travka koju bi otkinuo u njenom, a kamoli pečenjak. Ona nije voljela djecu i to je otvoreno pokazivala tražeći nam mane kad god stigne. Pravdali smo je sami sebi da je to vjerovatno zbog toga što poslije drugog svjetskog rata nije imala kad biti dijete, a možda i zbog toga što nije imala svoju djecu. Kako god, izbjegavali smo i nju i njeno lijepo, brežuljasto dvorište u kojem je bilo raznog cvijeća i od čije ljepote čovjeku naprosto zastane dah. Koliko joj je cvijeće bilo lijepo, toliko joj je narav bila prgava.

Ona je tek bila ispila prvu šolju kafe i nas četvero začas smislismo pakleni plan. Dok je ona ovdje, polako ćemo otići do njenog dvorišta,  nabrati buket ruža za njihovu strinu koja treba večeras doći i sakriti taj buket na sigurno do večeras. Umarširali smo u njeno dvorište kao u svoje, nabrali toliko cvijeća da možemo opskrbiti sve strine u selu, a ne ovu jednu i osjetili nečiji pogled na sebi. Komšija koji je živio preko puta vidio je sve, a mi smo se osjećali kao pravi pravcati lopovi. I nije bio problematičan taj osjećaj već ono što dolazi nakon njega. Znali smo da će nas odati. Čuli smo jednom njegovu priču kod kazana kada se pekla rakija i zapamtili ovaj dio njegovih visokoumnih, pijanih besjeda –Ja kad koga u čemu uhvatim, ja ga prepustim svojoj milosti i nemilosti, držim ga da se peče k’o na ražnju, da mu gori malo pod nogama, al’ ne puno već da tinja i onda kad se opusti i kad misli da je prošlo ja ga dokrajčim…Ono cvijeće smo panično bacili u potok. Strah smo odnijeli kući.

Bili smo i mi na onom ražnju čitava tri dana dok strina nije otišla. Doček koji smo joj mislili prirediti nas je koštao papreno. Onaj komšija nas je prijavio, kona posjetila pojedinačno naše mame i uz priču natenane imenovala je ukradene gerbere nazivom lijepi čovo, hadžibege hortenzijama, a nas lopovima, sve uz kaficu. Po njenoj priči pokidali smo cvijeća barem tri puta više nego što stvarno jesmo, a dodala je i da smo neko cvijeće iščupali sa korijenom, neko pogazili, što naravno nije bilo istina. Kafu je pila uzimajući u usta sitne gutljaje, skretala sa teme vješto pa se ponovo vraćala na nas lopove uz opasku –Ako ih sad ne zaustavite ko zna šta će ukrasti poslije, sve od cvijeta i krene pa se završi na tome da kad odrastu moraš brojati prste nakon rukovanja s njima i na kraju do nošenja pečenog pileta i pogače u prdekanu. Nije nam bilo ogavno to što je ona došla i rekla da smo joj pokidali cvijeće, nama se gadila čitava njena dramaturgija pri prepričavanju, kreveljenja koja su bila suvišna i nepotrebna i neprikriveno uživanje u tome što drhtimo k’o prutovi tu pred njom i što ćemo biti kažnjeni kad ona ode. Krađa je plaćena batinama, tri puta bolnijim od onih koje smo zaslužili. Dijete u meni joj je oprostilo, intelektualac u meni ju je nakon nekoliko dana maršnuo da čuje i onaj komšija, rizikujući još jedne batine.

-Pa djeco, niste valjda od nje? –pitala je baba.

-Jesmo, ali nismo onako kako ona priča. A djede, šta bi ti kad bi uhvatio nekog da ti krade naprimjer babu?

-Pritajio se, upamtio ko ju je ukr’o i poslo i vas za babom da joj ne bude dosadno. A vi možete usput nabrat’ koji cvijet i ponijeti babi.

Svi smo se grohotom smijali, a baba je zapjevala pjesmu “Gara”.

-Znatel’ vi da je ovo moja pjesma? Ja sam bila mrka k’o ogarak kad sam bila mlada.

-Ti mrka? Bila si smeđa vako k’o Ivona. -reče djed.

-Valda ja bolje znam kaka sam bila neg’ ti. -govorila je baba dok je vadila album ispod stola.

-Evo djeco, vidite da sam bila mrka! -tražeći od nas potvrdu pružajući nam crno-bijelu fotografiju.

Djed je vrtio glavom, a ona dodade :”Aj ba Grga, nećemo se raspravljat’, vidi jesmo bili lijepi, pogotovo ja.

Opet smijeh, onaj od kojeg te zaboli vilica.

Kona je umrla. Nakon njene smrti cvalo je ono cvijeće još nekoliko godina, tačnije sve dok jedan od nasljednika nije odlučio da bagerom od brežuljkastog dvorišta napravi dvorište koje je ravno k’o tepsija. Šteta što se sjećanja na nju ne mogu tako poravnati. Mi smo i dalje s vremena na vrijeme znali ukrasti, ali smo birali od koga ćemo, a izbor je uvijek padao na vlastitu kuću- krali smo vlastito mlijeko iz vlastitog friždera odvajajući tako od vlastitih usta da nahranimo ničiju mačku, kolače i meze sa praznične trpeze jer se najslađe jede kada se krišom jede, čokolade koje smo dobili na poklon, a koje nam je mama zbog redukcije slatkiša sakrivala, poklonjene stvari predstavljali kao izgubljene bez da ikad izgubimo dostojanstvo i bez da iko mora brojati prste nakon rukovanja s nama. Bilo je i situacija kada smo se znali i pritajiti, a to neka ipak ostane tajna.

Gdje se to izgubi istinsko zadovoljstvo na putu od bačve do mora?

Naše raspuste nisu obilježavale nogice preplanule od boravka na moru ni velike kugle sladoleda čije okuse sam biraš. Sa prvim jačim suncem u selu je nestajalo vode pa je život znatno bio otežan tokom ljetnih mjeseci. Sve ovo nas nije spriječilo da napravimo lijepe uspomene od onoga što nam je bilo dostupno. Nikad nismo znali kad je tačno Petrovdan jer nismo umarali naše glavice datumima, a nekoliko dana pred ovaj praznik odrasli su o njemu pričali pa se u naše duše uselilo ono jedvačekanje kao i pred svaki praznik. Odrasli su išli u Tuzlu, a nakon mise u gradu slavlje nastavljali kod komšije Petra kod kojeg je svako uvijek bio dobrodošao bez obzira bio kakav praznik ili ne. Petrovica je za ovaj dan naspremala raznih jela i šarenih kolača, a uvijek bi i nama slala te delikatese po ukućanima ako mi kojim slučajem zaneseni djetinjstvom nismo stizali doći Petru na imendan. Mi nismo voljeli ići u Tuzlu tad jer je to značilo da moramo biti tihi u crkvi i raspravljati se sa babom jer nam nije htjela kupiti neku plastičnu glupost koja je bila preskupa i koju bi svakako pokvarili i prije nego što stignemo kući.

Dan prije Petrovdana uočili smo crni džip stranih tablica na našoj makadamskoj cesti, a iza tog džipa bila je ogromna cisterna vode koja je stvarala oblak prašine. Ovo je značilo samo jedno, došao je naš omiljeni komšija iz inostranstva. U dvorište je prvo ušao džip pa cisterna pa mi trčećim korakom. Zamolili smo vozača cisterne da malo uđemo u kabinu dok je on puni onim dugim crijevom rezervar vode i tri crne kace od petsto litara koje su bile postavljene na drvene palete u sredini dvorišta. Ubrzo nakon toga došao je još jedan kamion koji je blizu onih kaca iskipovao šljunak, a u ćošku dvorišta iza ulazne kapije bile su poredane i vreće cimenta. Načuli smo da komšija hoće da izljeva nekakvu ploču, ali tek prekosutra i da će sutra čitav dan biti odsutan. Osladio nam se njegov dolazak jer je to bio jako fin čovjek koji je uvijek mislio i na nas pa nam i ovaj put dao slatkiša i koju paricu.

Petrovdan je osvanuo, roditelji su bili na poslu, baba i djed se spremali za grad, a rođak, brat i ja smo jedva čekali da im vidimo leđa i da i mi konačno sebi priuštimo ono što ljudi iz filmova sebi priušte kada zvjezdan upekne ovako kao danas. Pripremili smo peškire i kupaće. Ustvari, samo sam ja posjedovala pravi kupaći. Taj jednodijelni kupaći sam dobila u nekom ratnom paketu i ni danas dan se ne mogu načuditi kome je sinula ideja da u po rata u Bosnu pošalje kupaći kostim. Taj kostim mi je bio taman tek ove godine i bila sam jako sretna što ga imam. Dječaci su obukli pamučne gaćice. Da ugođaj bude potpun napravili smo i flašu soka na razmućivanje i zaputili se u komšijino dvorište. Selo je bilo pusto.

Uvalili smo se nas troje u jednu od onih bačvi, voda je počela da se preljeva preko ivice i bila je jako, jako hladna. Kikotali smo se i prskali i onda shvatili da imaju tri bačve i da svako može uživati bez da se guramo. Ali to nije bilo to –gdje uopšte postoji uživancija bez školjki? Onako mokri pretražili smo šljunak, nabrali školjke i ubacili ih u bačve. Zaronimo, držimo dah i takmičimo se ko će tokom jednog ronjenja nabrati više školjki sa dna bačve. Voda je postajala toplija i nama nije bilo ni na kraj pameti da izađemo iz vode. Ali djeca k’o djeca, trebalo nam je još nešto, trebala nam je pjena. Rođak je otišao kući i umjesto šampona donio bučvaru od pet litara zelenog deterdženta za suđe. Bilo mu se mrsko vraćati pa smo ipak odlučili da nam i ne treba šampon jer ako se nečim smije prati suđe iz kojeg jedemo, ne vidimo razlog zašto se mi ne bismo time smjeli kupati. Rođak je predočio da će pjena ionako nestati nakon određenog vremena jer se to dešava u zdjeli kada baba pere suđe i da uvijek mora ponovo stavljati tri-de na spužvicu da bi mogla valjano oprati tri zadnja suda. Ovaj argument je bio dovoljan da tri-de istresemo i na sebe i u vodu u bačvama. Bučvara je bila prazna. Bogata pjena nas je oduševila i pravili smo njome sebi bradu, balončiće kroz nos nakon ronjenja, prskali se i uživali. Osjećali smo glad jer nas je voda izmorila, ali nismo imali vremena za jelo zato što će čitava ova čarolija nestati u četri sata poslije podne kada moja mama stigne s posla. Pjena nije nestajala ni nakon nekoliko sati i već smo se bili zabrinuli. Da ne bude iznenađenja, sa zida smo skinuli sat kad smo pošli jutros ovamo i stavili ga na one vreće cimenta da nam bude na oku. Kada je bilo petnaest do četri kupanje smo produžili na još pet minuta, a tih pet minuta proveli brinući kud sa pjenom. Pokušavali smo je izbaciti, ali što smo više mlatarali pjena je postajala sve bjelja i gušća. Ja sam se sjetila da je najteže oprati masno suđe i da trebamo samo donijeti litar ulja, isuti u bačve i da će pjena sama nestati. Njih dvojica su mi se divili što sam se sjetila ovoga. Rekli su da ću jednog dana biti prava domaćica. To smo i uradili. Istresli smo sva litra ulja u te tri bačve. Nismo imali vremena pratiti reakciju sulfata i masnoće zato što smo morali pod hitno kući. Nije nam se svidjelo ono što vidimo u ogledalu. Njima dvojici je tjeme izgorilo od sunca, a mene je peklo do tad bijelo pirgavo lice kao nikad u životu. Mokre peškire, kupaći i gaćice smo sakrili sa ciljem da ih sutra osušimo.

Nakon pola sata, svi smo osjećali mučninu i gorili kao baklje olimpijske. Zajapurena lica su postala orošena znojem i povraćali smo kiselinu. Doručak koji su nam ostavili je još uvijek bio na stolu. Leđa su nam bila puna poderotina zato što smo se vrtili u krug u krapavoj kaci. Oči su suzile od ronjenja, a nos je bio začepljen. Mama je mislila da smo se zatrovali gljivama i samo pitala da nismo gdje slučajno jeli gljive. Odveli su nas u hitnu.

Čim smo primljeni u ordinaciju, rođak je pitao doktoricu:“Hoćemo li umrijeti?“ Izmjerili su nam temeperaturu i jedna medicinska sestra je nekako uspjela na drugarski način iščupati od nas informacije gdje smo bili i šta smo radili taj dan. Dijagnostifikovana nam je sunčanica. Odmah smo pušteni kući, a prije izlaska iz ordinacije doktorica je rekla gledajući u mamu:“Imate li neko pitanje?“ Ja sam k’o iz topa rekla: „Imamo. Od kojeg se drveta prave ti štapići kojima gledate grlo?“ Svi su se iznenadili i niko nije znao odgovor na moje pitanje.

Danima smo morali ležati, mirisati na kiselo mlijeko koje su nam stavljali na opekotine, piti puno vode i slušati zvocanje ukućana. Petrovicine kolače su pojeli odrasli, a pričalo se da su ove godine bili posebno slatki i sočni. Onaj komšija se nije naljutio na nas, vratio nam je zidni sat koji smo zaboravili na onim vrećama, a tata je otišao da pomogne majstorima kada se izljevala ploča i na taj način da odradi onu vodu koju smo kako rekoše upoganili, iako je komšija rekao da ne treba. Nikome nije bilo jasno, a vjerujem ni danas dan nije –Zašto smo, za milog Boga, stavili ulje?

Iako smo ovu avanturu platili k’o svetog Petra maslo, rado pamtimo taj Petrovdan u bačvi okupan, mislim onaj dio do pojave prvih simptoma sunčanice. I danas se pitam kao i svakog Petrovdana, gdje se to izgubi istinsko zadovoljstvo na putu od bačve do mora, od djetinjstva kada ti je sve ograničeno do odraslosti kada su ograničenja samo u našim glavama, od neimaštine do osujećene imaštine praćene stalnom glađu za još? To i ono od čega se prave štapići koje koriste doktori izgleda nikad neću ni saznati.

Kovčeg sa blagom

Pištala je zemlja pod našim nogama nadojena obilnim kišama tog juna. Tako mokri smo zakoračili i na raspust. Tih godina raspusti su bili šaroliki i sadržajni onoliko koliko se dijete potrudi koristeći maštu i ograničena sredstva u pravom društvu. Mi ćemo i ovaj raspust provesti u rodnom Doknju. Čim nogom kročiš u naše malo selo insan automatski postaje iksan, geometar gijometar, a poklon milost i ta se milost obavezno nosi u multifunkcionalnim vrećicama iz apoteke onome kome je namijenjena.

Naše prve komšije su bili sestra i brat Jukići koji su nam bili blizu i po godinama pa smo se uvijek rado družili s njima i najradije igrali napolju. Oni su živjeli u kući sagrađenoj od sitne cigle koja je svana bila ofarbana u dvije boje. Njihovo dvorište je krasila ogromna lipa, a osam pari paralelno poredanih prozora na gornjem spratu je prekidalo kontinuitet plavog zida koji je bio uporedo sa lipom. Pogled na lipu u zanosu jeseni kroz te prozore je i dalje nešto najljepše što su moje oči za ovih trideset i kusur godina vidjele. Ulazili smo sigurnim korakom na sprat kao razbojnici kada je njihova mama išla pred mrak da nahrani životinje, zauzeli sobu njihovih strica i strine koji su živjeli u drugoj državi. Jedan prozor te sobe je bio okrenut ka zapadu što nam je omogućavalo i uživanje u zalasku sunca. Ali nas je ipak najviše privlačio ogromni, bračni krevet. Na tom krevetu se uvijek nalazio stoljnjak na kojem su se sušili poredani lipovi cvijetovi ili juka. Skidali smo stoljnjak na pod, penjali se na krevet, držali za ruke i skakali nekih dvadesetak minuta. Njih dvoje su uvijek govorili:“Ih, da nas sad vidi strina!“Kada smo porasli onda smo skakali dvoje po dvoje s tim da smo nas dvije uvijek skakale prve, k’o fol zato što smo starije, a ustvari smo htjele da skačemo malo duže od njih jer je onaj drugoskakajući par uvijek morao prestati sa skakanjem kada čuje da se otvaraju vrata podruma koji je bio ispod te sobe. To je bio znak da se njihova mama vratila. Silazili smo brzinski sa kreveta nakon škljocanja šteke, popravljali zajedno posteljinu, vraćali onaj stoljnjak na krevet i onako crveni i oznojeni se iskradali napolje kao sitni lopovi.

Podrum ispod ove sobe nam nije bio zanimljiv sve do ovog raspusta kada nam je zbog kiše mnogo toga bilo ograničeno. Prvi dan smo se njih dvoje i ja kradom uvalili u podrum, oborili slučajno dvije vaze cvijeća koje su tu sklonjene od kiše, sanirali štetu i šunjali po ovoj slabo osvijetljenoj prostoriji niskog stropa koja je dobijala nešto malo svjetlosti od jednog prozora. Ništa nam nije bilo baš zanimljivo, sve dok ja nisam našla ispod nabacanog namještaja u ćošku veliki sanduk koji je imao oblik sehare samo što je bio barem duplo veći. Ovakve sanduke smo viđali samo u filmovima i po pravilu uvijek su bili puni blaga. Jedva smo ga udruženim snagama malo pomjerili i primijetili smo da na njemu ima katanac. To je za nas bilo to, sigurna indicija da je unutar blago. Nismo smjeli duže ostati jer njihova mama samo što nije došla pa smo pokrili sanduk i otišli kod mene. Čekali smo da se vrati moj brat koji je bio otišao u goste sa djedom. Brat je uvijek imao rješenje za ovakve stvari, ali dođe tata koji je zadio cigaru za uho i reče:“Ankes sedam!“ Nismo mi znali šta je taj aneks sedam, ali to je značilo rastanak -svako svojoj kući, fajront! Brat i ja smo jedva zaspali kujući planove kako potrošiti blago jer smo mi od sutra zvanično bogati. Rješavali smo u glavi sve probleme koje smo imali, a koji su se mogli novcem riješiti. Tih godina moj najveći problem su bili zubi koji su u ranom djetinjstvu poprimili žutu boju zbog prevelike doze pencilina. Ti zubi su od mene djeteta pravili u očima drugih nakazu, a ti drugi su mi to velikodušno stavljali do znanja ne štedeći podrugljive riječi. Rukama sam osmijeh krila gotovo u svakoj prilici spašavajući se tim činom od nove doze podsmijeha. Suze su, doduše, uvijek išle javno i neskriveno niz obraze. Nisam ni znala da čak i da imam novac ne bih mogla napraviti nove zube zato što moja vilica, ona koja je godinama podrhtavala od uvreda, nije bila dovoljno razvijena za takve poduhvate. Međutim, tuga je bila itekako razvijena. Prelazila sam jezikom po prednjoj strani zuba te večeri i gotovo poletjela od miline što ću napraviti zube do septembra i u novu školsku godinu kročiti kao normalno dijete. Tu sam veče zaspala sretna i sanjala sebe sa razgaćenim osmijehom formiranim niskom biserno bijelih zuba.

Iskrali smo se sutra odmah nakon doručka, slagali njihovoj mami da je zove naša mama na kafu i pravac u podrum. Nekako smo izvukli sanduk koji je bio težak k’o tuč, a moj brat je tražio nešto čime će onaj katanac odvojiti od našeg blaga. Složili smo se da sadržaj sanduka dijelimo na četri jednaka dijela, ali da njima ostane sanduk sa katancem jer je ipak pronađen u njihovoj kući. Bili smo sretni i prašnjavi. Oni su se obradovali jer njihov tata više neće morati ići na teren, a ja sam u mislima imala samo onaj san od sinoć. Neke želje smo mudro prešutjeli. Bili smo svjesni da bogate svi više vole i da ćemo tim blagom dobiti naklonost svih onih koji nas nisu zvali na rođendane. U mislima smo kupovali prijatelje. Bojali smo se o tome čak i misliti jer smo jako dobro poznavali misli jedni drugih -možda zato što su bile skoro pa iste, a taj čin sticanja prijatelja na ovaj način je bio strahovito jadan čak i u mislima. Nadvikivali smo se pričama ko će šta kupiti i složili se da ćemo zauvijek biti najbolji drugari bez obzira na to što će nam se životi drastično promijeniti čim brat otvori sanduk. Čak smo odlučili ići i na more, ali se nismo mogli dogovoriti oko destinacije pa smo odlučili posjetiti čitavu jadransku obalu jer smo mi ipak bogati. Brat je našao ključ od onog katanca u nekoj ćasi i svi smo zadrhtali od uzbuđenja. Sanduk je konačno otvoren.

U sanduku je umjesto blaga bio alat –boreri, ključevi, šrafcigeri, kliješta i stotinu nekih čuda kojima imena ni danas dan ne znam. Oborili smo pogled i slegli ramenima. Samo se moj brat oduševio sadržajem sanduka i rekao da je za majstora i ovo blago. Raskusur’o je sadržaj sanduka, mazio alatku po alatku i predlagao šta se sve može napraviti sad kada imamo čime to nešto napraviti. Od tog dana njih dvojica počeše ozbiljno majstorijati. Ubrzo smo zaboravili  tugu koja nas je obuzela zbog neželjenog sadržaja sanduka i opet smo postali samo djeca od koji sam ja najstarija, a tad sam imala samo dvanaest godina. Skrojilo se onim alatkama mnogo toga što nam je kasnije obezbijedilo uspomene. A da, njihova mama nam više nikad nije vjerovala kada joj kažemo da ju je neko pozvao na kafu. Što li?

Naši Jukići su jednog dana otišli bez pozdrava. Bio je to sunčan dan, a lice je pištalo od prekomjernih količina suza na kvadratnim milimetrima obraza. Kada neko odlazi on ne nosi samo ono što je bilo već i ono što neće biti, a što je moglo postati prelijepa priča da su okolnosti drugačije. Dječaci ostadoše osiromašeni za zajednički srednjoškolski period i sve manifetluke karakteristične za taj uzrast, a nas dvije za ono što dolazi sa mi punoljetne, mi najpametnije. Mjesta gdje smo se igrali zaposjele su šumske jagode, mirisne kao djetinjstvo i crvene kao naši obrazi nakon skakanja po krevetu njihove strine.

Zube sam napravila sa dvadeset. Tad sam i shvatila da nije do zuba već do ljudi i da kad imaš lijepe zube, ljudi nađu nešto drugo čime će ti pokušati raniti dušu. I kako stara izreka kaže, a život potvrdi kad god ima priliku –Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago. A kud ćeš većeg blaga od uspomena koje postadoše jedina valuta imuna na sve inflacije života kojom se nabavlja osmijeh kada odraslost zagrmi. I ne tražite ničijem osmijehu manu zato što vas nebesa mogu lišiti osmijeha u svakom trenutku, a i nezgodan je osjećaj pištanja suza po obrazima -znam iz iskustva!

Dijelovi jedne tuge

Vrisak uplašenog marta

-Austrijski premijer, onaj što mu je ime sramotno kada se stavi u nekoliko naših padeža, najavljuje mjere izolacije zbog neke korone o kojoj se priča mjesecima. Svake godine neki novi virus. Boli nas briga, nije u našem dvorištu!

-Virus se useljava u naše dvorište, no nije nas briga jer nije u našoj kući.

…Osjećam neku nedfinisanu bol probadajućeg karakera u krstima. Možda sam ja samo kontaktni hipohonder kojeg snađu silni scenariji iz glave nakon višednevnog zamišljanja. Neznanje je majka sretnog života. Provjeravam gdje mi je zdravstvena, za ne daj Bože. Tu je. Gledam kroz prozor kako pada snijeg po proljeću. Behar mi tako jadno djeluje pod teretom umišljenih pahulja koje se lijepe jedna na drugu ponižavajući ga. Ignorišem bol. Osjećam se kao behar pod snijegom. Jadan je ovaj osjećaj jadnosti.

Prekoogradni dijalog-ovako smo komunicirali i prije korone, samo što je sad zvaničnije

-Dobro je vrijeme kakvi smo mi.

-Koji mi? De ba, kume, govori u svoje ime!

-Ma mi, bolan, ljudi. Veća smo stoka od stoke.

-Ko ti brani da budeš insan?

Slučajno čula jedan prekoogradni dijalog koji mi uzdrma misli. Uvijek sam mrzila generalizovanje. Smatrala sam ga jeftinom samoodbranom neinteligentnih ljudi. Čuj kakvi smo? Ko ti brani da budeš bolji nego što jesi? Tu bar nema prepreka. Sam si sebi i autoritet i sud. Široko ti polje. Svi se izjašnjavaju da nisu dobri, a kad pravdaju sopstvene naivnosti i greške tad ih sve kao koštala dobrota. Dobar i lud dva brata, aludirajući na prvi dio. Da sam neko ko nisam i da imam moć pravljenja kakvih virusa, napravila bih neki koji bi uzrokovao bezgraničnu dobrotu. Brat mi reče da bi za taj virus našli vakcinu nakon prvog zaraženog. Ili smo možda „svi mi“ već vakcinisani tom vakcinom? Evo nove ideje za teorije zavjere.

Sahrana

…Sa njenog groba se vidi naš zaseok travom zastrt i suncem okupan. Kući sam ponijela samo suze u očima i bile su očigledne kao ukradene džanarike u dječijim džepovima. Bol je ubio sav strah tu na njenom grobu dok su ga ukrašavali vijencima od bršljana i nekakvog zlosutnog cvijeća bez mirisa. Znači ovako izgleda ono-biće svega samo neće biti nas?

06.maj

Danas je Đurđevdan. Nakon skoro dva mjeseca idem u grad. Rukavice su mi velike, a maska mi je još više istakla podočnjake. Nalazim se u administrativnom vrtlogu, pred opštinom, oko opštine, do banke, do vraga. Skidam desnu rukavicu da mogu uzeti siću iz džepa. Od maske ne vidim dobro. Vreo mi dah. Ljudi u redu ne poštuju distancu. Da sam juče umrla ne bih saznala da ljudi ovoliko vjeruju internetu.

-Koliko u svijetu ljudi umre od gripe?

-Upravu si. Sve je ovo propaganda.

-‘Oće da uvale 5G i da nas čipuju.

-Da nas mogu posmatrati dan noć.

Budale. Ne shvataju da svaka zgibija koja ima sto dvadeset maraka viška i samo malo mašte, može zakupiti prostor na internetu i objavljivati šta god joj duša poželi. Sjetih se i onog internet recepta za koronu na prirodnoj bazi kojeg sam javno ismijala na facebook-u pa me ljudi uzeše na digitalni zub. Naime, limun i soda bikarbona su po onoj lančanoj poruci iz inboksa toliko moćne, eto toliko da su ova dva sastojka čarobnog recepta bili sutra ujutro po trgovinama skupi k’o Pantina pita. Eto dajem milju u sodi i limunu, ako ovaj recept nije smislio neki trgovac i upecao budale kojima se negdje zaturilo u mozgu gradivo hemije sedmog razreda. E moja sodo bikarbono, šta internet učini od tebe? Udadoše te na silu za limun iz računa. Razmišljam da pišem razrednoj iz srednje da daje online časove hemije pa se sjetih da je žena u penziji i da joj nisu potrebni ovi internet delegati. Dok je ovaca, biće i vune. Samo dvoje u redu ispred opštine nosi maske, a jedno od tih dvoje sam ja. Čovjek se izgleda opameti tek kad nekog izgubi. Osjećam podrugljive poglede na sebi. Penzioneri su okupirali grad. Danas se dijeli penzija. Oni su divni, oni poštuju pravila. Ponosna sam na njih. Podjećaju me na babu i djeda, na one moje što žive gore na nevidljivoj strani neba, iza sunca. Uživam brzopleto u policama supermarketa. Omami me šarenilo.

09.maj

Na mome kantonu u posljednih šesnaest dana nema novih zaraženih. Republika Srpska mi je preko brda, a tamo danas ima čak i smrtnih slučajeva. Boli me svaka ta pojedinačna smrt ljudi na koje ne gledam kao na žrtve korone nego kao na nečije roditelje i na nečije voljene. Lična tragedija je najveća tragedija jer svako za sebe plače. Korona je kao Đekna, još nije umrla i ne zna se kad će.

Ostatak priče možete pronaći ako kliknete OVDJE, a bila bih vam zahvalna ako me podržite jednim lajkom na ovom konkursu da skupa pobijedimo!

Orahova ljuska za brži rast kose

Piše: Ivona Grgić

Ovo je jedan od najdjelotvornijih i najjeftinijih pripravaka za zaustavljanje opadanja, jačanje korijena i podsticanje rasta kose.

Potrebno nam je:

-6 zelenih oraha (a ako su zreli onda koristimo samo ljusku od šest oraha)

-deset listova oraha

-1 litar vode

-šerpica (najbolje neka starija zato što orasi mogu ofarbati sud)

Priprema:

Uzmemo jednu vrećicu i u nju stavimo orahe. Čekićem udaramo orah po orah, ali ne jako da se ne bi probila vrećica. Te izlupane orahe stavimo u šerpicu, dodamo deset listova oraha i litar vode. Stavimo šerpicu na šporet i pustimo da voda provre. Kada provre, smanjiti temperaturu i pustiti da ključa deset minuta.

Upotreba:

Ovako pripremljen čaj se ohladi i spreman je za upotrebu. Ja ga koristim tri dana zaredom na sedmičnom nivou (čaj je valjan samo tri dana od dana pripravljanja) od početka juna do kraja oktobra. Prije sam ga stavljala na čitavu kosu-ovaj čaj može potamniti kosu za čak tri nijanse, a sad ga stavljam samo na tjeme jer sam već postigla željenu nijansu kose i nema potrebe da bespotrebno smakram čitavu dužinu kose. Ne preporučujem ga plavušama upravo zbog navedenog. Kada nanesete čaj na korijen/dužinu pustite da se osuši, dakle, čaj se ne ispira. Čaj mijenja boju u ova tri dana, tako da prvi dan bude svijetlo smeđe boje, a treći dan bude veoma taman -tamno smeđ/crn. Za one koji žele potamniti kosu, najbolje da ga nanose na čitavu kosu tek treći dan.

Osim upotrebe na navedeni način, može se koristiti i tako što ćete preliti čitavu kosu čajem nakon redovnog pranja kose, nanijeti masku za kosu od ušiju prema dole, uviti kosu u punđu i isprati sve mlakom vodom nakon četrdeset minuta.

Rezultati korištenja ovog čaja su fantastični. Hrani korijen kose, sprečava i zaustavlja opadanje kose, podstiče rast kose, a ako se koristi na čitavu dužinu onda kosa dobije zdravi sjaj i izgleda bujnije i zdravije. Opšte je poznato da tamnija kosa izgleda gušće i urednije. Ovaj čaj je ujedno i jedan od najdjelotvornijih pripravaka protiv opadanja kose koje je uzrokovano hormonalnim problemima-ubrzan/usporen rad štitne žlijezde i post porođajno opadanje kose.

I za kraj- Ne tražite izgovore! Uberite orahe i počastite svoju kosu. Ako vam treba motivacije za njegu kose, svakako je potražite samo jednim klinkom na mome instagram profilu @zlatokosa.bh ili na facebooku Ivona Grgić, a ispod imate i sliku moje kose.

Remove sprej, vosak i krema za depilaciju

Remove proizvodi o kojima možete pročitati u nastavku teksta su: pred-depilacijski sprej, hladni vosak za depilaciju i krema za depilaciju.

Remove pred-depilacijski sprej

Pred-depilacijski sprej dolazi u plastičnoj ambalaži od 75 ml i bezbojan je. Ne sadrži parabene niti mineralna ulja. Za pojedinačno nanošenje potrebna je veoma mala količina spreja i lako se razmazuje. Nanosi se na željena područja pred samu depilaciju, lako se apsorbuje i ne izaziva ljepljivi ili masni osjećaj na koži. Sadrži prirodni antibiotik i omogućava bezbolan proces depilacije. Ja sam ga koristila pred depilaciju hladnim voskom i ovo je prvi put da nakon depilacije uopšte nisam imala crvenilo niti osip. Nakon ovoga testirala sam ga i pred depilaciju britvicom. Meni britvica uvijek izrazi crvene tačkice koje predstavljaju mjesto na kojem je bila dlaka i te tačkice budu vidljive sve dok dlaka ne naraste dovoljno da je popuni. Nakon brijanja sprej+britvica, ovih tačkica nije bilo. Osim navedenog, svaka britvica bez obzira na cijenu, mi izazove posjekotine i crvenilo. Nakon ovog spreja svega toga nije bilo. Savršen je za osobe koje se depiliraju u zadnji trenutak i mogu biti bez bojazni od crvenila, osipa, posjekotina i drugih nus pojava depilacije. Koristim ga mjesec dana i potrošila sam tek neznatnu količinu, tako da se ulaganje u ovaj sprej svakako isplati.

Cijena spreja: 7.60 KM

Remove hladni vosak za depilaciju

Remove hladni vosak za depilaciju dolazi u ambalaži od 100 ml, a ambalažu krasi roll on aplikator koji omogućava jednostavno nanošenje proizvoda u tankom sloju. Pakovanje sadrži i papir za depilaciju. Ovaj proizvod kao glavni sastojak ima pčelinji vosak i ne sadrži šećer, parabene niti mineralna ulja i prijatnog je i blagog mirisa. Idealan je za dlake tanke do srednje debljine. Ima svijetlo zelenkastu boju koja blago naginje na žutu i ne farba kožu. Nisam koristila hladni vosak bez spreja za depilaciju tako da vam o tome ne mogu napisati utisak, ali sprej i ovaj vosak zajedno su mi veoma brzo postali jedna od najomiljenijih metoda za depilaciju. Tek nakon tri sedmice sam primijetila mjestimični rast dlaka, tako da možete biti sigurni da će vam ovi proizvodi trajati jako, jako dugo.

Remove krema za depilaciju

Remove krema za depilaciju je namijenjena za normalnu kožu i dolazi u plastičnoj ambalaži od 100 ml. Uz kremu dolazi i plastična špatulica koja je sa jedne strane konstruisana da omogući lakše nanošenje proizvoda, a sa druge strane da ukloni dlačice nakon minutaže propisane na upustvu. Krema je bijele boje, prijatnog mirisa, veoma lako oksidira i promijeni boju u karmel smeđu tako da vas to ne zbuni. Krema se nanese na čistu kožu u tankom sloju i nakon šest minuta se otkloni špatulicom. Može se koristiti na svim dijelovima tijela osim lica. Nakon korištenja kreme, koža se opere toplom vodom. Prije ove kreme nisam nanosila sprej za depilaciju-jer je napomenuto da krema ide na čistu kožu, a depilacija kremama je svakako i bezbolna tako da sprej svakako ne bi vršio svoju funkciju. Iako je ova krema namijenjena za normalnu kožu, a moja koža je osjetljiva, nije mi izazvala iritacije.

Krema ili vosak?

Obadvoje, ovisno o tome kakve rezultate želite.

Djeca i praznici

-I znate, djeco, znanje u glavi loše osobe je opasno kao i nož u ruci pijanca, ako ne i opasnije. – komentarisao je profesor nacionalizam  ispao iz pera jedne jako obrazovane persone koju smo onomad svi poštovali.

Rođak i njegov najbolji drug se igraju. Imaju po osam godina. Brali su školjke na velikoj kamari šljunka. Uzeli su kanticu tog istog šljunka sa velike kamare, flašu vode i zdjelicu cimenta. Već vidim da će ozbiljno nagrebusiti jer su uzeli babinu najbolju plastičnu još i inostranu zdjelicu. Rasformirali su drvenu gajbicu za voće i ti komadići drveta će im poslužiti da zašaluju kvadratić, svoj prvi betonski kvadratić. Debeljuškastim prstićima prave neke građevinske pokrete i raspravljaju se da li se ispravno kaže cimet ili ciment. Građevina ne bi bila potpuna bez neke sočne psovke, a ja ih prekidoh u pola psovke.

-Ivona, de nam reci jel’ cimet ili ciment?

-Ciment.

-Jesam ti rek’o da ima N?

-Nisi, ja sam to rek’o!

-Dosta vas dvojice s tim cimentom. Da ja vas nešto pitam?

-Pitaj.                                                                    

-Šta vi mislite o nacionalizmu? – upitah ih pretpostavljajući da svako dijete u Bosni zna jako dobro šta znači ova riječ.

-Ma o tome misle samo budale. Nama je svejedno jel’ Božić il’ Bajram, nama je važno da se ne ide u školu.

-I da ima kolača.

-I to!

-I slanih jela.

-I njih.

-I u gibanicu i u baklavu idu orasi.

-I ako nama nije praznik komšiji jeste, a to je isto kao da je i nama.

-Ma šta isto? Bolje je kad je komšiji praznik. Tad mama ne galami i ne sređuje kuću, a slaviš i jedeš.

-Upravu si. Na to nisam mislio.

-Nama je nebitno ko je hrvat, ko musliman, a ko srbin. Mi da možemo birati mi ne bismo ni jedno od toga izabrali da budemo.

-A šta biste vi, stručnjaci, izabrali? –začuđeno upitah.

-Mi bismo izabrali da budemo cigani.

-Baš cigani?

-Baš cigani. – složiše se dva osmogodišnjaka.

-Zašto baš cigani?

-Mi u razedu imamo jednog cigana Erku koji je rom. On kaže da je rom, a učiteljica da je cigan.

-Blago njemu. On ide u školu kad on ‘oće, a kad neće nikom ništa. Niko ga ne tjera. On je sretan i uvijek ima osmijeh na licu.

-I oblači šta on ‘oće.

-Ja ba. I ne mora nosit’ čarape k’o mi. Bosu nogu obuče u patike.

-On sjedi sam u zadnjoj klupi. Kad šta pogriješimo učiteljica nas stavi da s njim sjedimo. Mi ne znamo što ona misli da je to kazna.

-Da mi je uvijek sjedit’ s njim. Mislim kad god je on u školi. Tako je zabavan i pametan. Za nju bi to bila kazna. Ona kaže da je on cigan i da radi ciganska posla. Ona kaže i da cigani kradu.

-Erko kaže da on nije cigan već rom.

-Tu smo shvatili da učiteljica laže. Valjda on bolje od nje zna šta je.

-Kada je zaključivala ocjene njemu je dala trojku iz likovnog, a on tako lijepo crta. Ja sam rek’o učiteljici pred svima da to nije uredu i da on treba imati pet iz likovnog. Ona se naljutila i nije mu htjela dati pet jer on ne zna matematiku. Ja sam joj rek’o da krade ocjene i da su to ciganska posla. Zato je meni zaključila dva iz matematike.

-Ona misli da te je kaznila, a nama je bitno samo da nije jedan.

-Hahaha, samo nek nije jedan i nek nema puno zadaće.

-E sad kad smo ti, Ivona, objasnili da se svako istom Bogu moli samo drugačijim riječima…

-I da i hodža i parok i pop voze dobra auta, a da mi idemo pješke iz škole sa teškim ruksacima, to nemoj zaboravit’! –ubaci se drugi navalentno.

-Sad nas ostavi na miru jer moramo ovo zašalovati.

-Još jedno pitanje? A šta biste vas dvojica voljeli da vozite?

-Ma kome mi pričamo? –pogledaše se u čudu.

-Pa mercedesa, draga Ivona, k’o Erkin otac!

Ponekad na teška pitanja najstručnije i najprostije odgovore dva građevinca koji imaju jednocifren broj godina, psovku na vrhu jezika i koji će se sigurno naći u neobranom grožđu jer nisu sigurno uradili zadaću i jer su od onolikog suđa posudili baš onu zdjelicu. Ali veliki mozgovi ne bi bili veliki da se opterećavaju sitnicama poput zadaće, zdjelice i kako primijetih otuđene gajbice čiji su sadržaj istresli na po tepiha, zar ne?

Šta to usputnog čitaoca bajke razlikuje od princeze?

U mrkloj noći između zvjezdanog neba i snova, bdiju ljudi koji stvaraju magiju. Ako ne vjerujete u magiju nemojte dalje čitati zato što u ovoj priči nema mjesta za nevjernike. Negdje oko deset naveče, ona iz mašte kao iz bašte ubere čitav buket ideja. A mašta razmažena k’o i svaka bašta, mora se stalno njegovati pa čak i po danu kada ova kreatorica magije ima pune ruke posla jer tri para malih rukica hoće svoj dio, a djeca kao što svi znamo ne znaju čekati.

Ženska potreba za ukrašavanjem je nastala u isto vrijeme kada je nastala i magija pa nam ostaje vječito pitanje – šta li je od ovog dvoga prije nastalo. Prve princeze smo upoznale u debelim knjigama bajki i nema one koja nekad (ma uvijek, da se ne lažemo) ne želi da u ogledalu ugleda pravu, pravcatu princezu. Nije da mi ne bismo, ali ne možemo uvijek da izgledamo onako kako bismo željele jer svijet je namontiran tako da neko mora u školu, neko da radi, a neko da kuha, uzgaja i odgaja i sve ove aktivnosti nam eto ne idu u prilog (i iziskuju mnogo znoja) uprkos silnim savršenim ženama sa interneta koje nas ubjeđuju da možemo i moramo dvadeset i četri sata izgledati kao da smo netom izašle iz Grimovih bajki. Zbog tog njihovog ubjeđivanja se i u najboljem izdanju osjećamo tek kao sjene princeza i umjesto da uživamo u prizoru koji vidimo u ogledalu, mi sebi tražimo mane i ubjeđujemo sebe da nam svašta fali, a ustvari nam fali samo jedna sitnica. Šta to princezu razlikuje od usputnog čitaoca bajke? Dvorac? Kako moja drugarica reče- Ma ko bi ga očistio, neka hvala?! Tačan odgovor je-Kruna! Krune su, znate, veoma teške i moderne princeze ih odbacuju jer nije princezino da nosi teret (osim u teretani i osim iz supermarketa-ovaj drugi dio samo kada nema princa u blizini).  

Jedna Biljana, ona sa početka priče, uruči tri čvrsta zagrljaja svojoj dječici za laku noć, svakom po jedan i prihvati se alata. Pravi ukrase za kosu pored kojih bi se postidila i najteža i najukrašenija kruna. Čarolija nije proizvod čarobnog štapića već nekih sitnih i oku skoro pa nevidljivih žica koje se motaju do besvijesti i kojima se prilikom tog motanja nakaleme sitni detalji koji tek kao cjelina pokažu da su ustvari cvijet ubran u mašti kao u bašti. I taj cvijet pored sebe dobije još jedan cvijet i još jedan cvijet i još jedan cvijet- sve po želji princeze koja će ga nositi. Biljana ne gleda na sat i tek kada joj kapci postanu toliko teški da je pakosno počne žuljati čarobna prašina, krene na počinak. Ova divna žena ima trideset tri godine, troje djece i završila je ekonomiju. Kaže da je samouka- ali ja mislim da je to sve ipak magija, a za magiju ne treba škola već ogromno srce i mnogo, mnogo rada.

Njene radove možete pogledati OVDJE. Mene je oduševila, a znate i sami da je mene jako, jako teško oduševiti!