Majka

Tokom školovanja sam se susrela sa mnogim izazovima jer sam imala žute zube. Djeca u osnovnoj školi nisu propuštala priliku da mi upute grdne poglede, podsmijehe i neprikladne riječi, a ponekad se dešavalo da mi i neko od nastavnika natukne nešto nauštrb izgleda. Situacija se malo promijenila u srednjoj školi u kojoj se furala čelična disciplina i odakle bi bilo ko, u slučaju da mi kaže nešto pogrdno, mogao za tren oka biti izbačen. Uprkos tome, pojedinci nisu propustili priliku da me uvrijede, samo što su te uvrede bile odraslije, sofisticiranije, a samim tim i bolnije.
Iako sam ih mogla prijaviti, nisam to učinila. A znate zašto? Zato što su mi pred očima bile njihove majke, koje sam zamišljala na osnovu onoga što sam svakodnevno viđala u svojoj okolini. To su u mojim zamišljanjima bile žene bez frizure i šminke koje ne liče na naše profesorice iako su približnih godina, žrtve rasturene države, pijanih muževa koji im nabijaju na nos da ih hrane, suludih običaja što se prenose s koljena na koljeno, obično nezaposlene, neobično jake od fizičkih poslova, vlasnice hronične krivice za sve u očima svih. Najčešće sam ih tokom tih zamišljanja viđala u kuhinji dok u isto vrijeme prave ručak i, kako mi to kažemo, sjetuju dijete kakvo nikad ne smije biti dok to isto dijete čeka kad će monolog prestati jer ga je čulo već bezbroj puta. A onda neko pokuca, majka se brecne i kradom proda kroz prozor nekoliko školjki jaja, da onaj njen ne vidi pa to malo crkavice uloži u dijete vjerujući da tako treba. Ta majka ima bezbroj želja materijalne prirode o kojima joj je najbolje da ne razmišlja. Okreće se i ona za lijepo udešenim ženama vjerujući da su one eto imale malo više sreće i čvršću zaleđinu dok od ono malo sirotinje iz ormara pokušava probrati najbolje kada pođe djetetu na roditeljski plašeći se da ga ne obruka. Na dnu tog istog ormara čuva dvodijelnu pidžamu na cvjetiće i nov donji veš za ne daj Bože bolnice u kojoj joj dijete radi praksu u besprijekorno ispeglanom, bijelom mantilu. Prstima jedne noge krije rupu na peti kada dijete dovede nekog od drugara. Ne sjeća se kad je sebi šta kupila izuzev onih žutih tableta komplikovanog, dugog imena koje polovi da traju duže iako ih treba piti čitave. Rijetko se smije, a i kad se zasmije rukom krije usta jer joj fale zubi, trojka i četvorka na desnoj strani vilice, stradali u trudnoći. Raduje se jedino dobrim ocjenama djeteta od kojih joj od miline srce poigra kolo u grudima i rastu cijena domaćih proizvoda koje kradom prodaje. Boji se džeparoša na Kajmak stanici – najozloglašenijem leglu svega nevaljastog u Tuzli tih godina, koji joj mogu opelješiti dijete. Iako zna da ono sa sobom ima tek marku i po za užinu i autobusku kartu, strah je, kako kaže, da ga džeparoši mogu izbosti ako mu u džepu ne nađu ništa. Pričala joj neka kona koja ima tetku u Tuzli da oni svi rade skupa. Preza i od lošeg društva karakterističnog za srednje škole i droge koju nikad očima nije vidjela. Nerijetko ubaci prste u rusak da vidi ima li šta sumnjivo. Nalazi cigarete za koje vjeruje da su od nekog druga koji ima stroge roditelje. Uzima jednu iz kutije pazeći da je niko ne vidi i zamišlja dok puši da ima nalakirane nokte kao Merlin Monro. Zaljeva krompirušu. Miris pite nadjačava duhanski vonj. Ponosi se debelim knjigama iz torbe iz kojih se uči napamet. Jedina joj je svijetla tačka u životu misao da će joj dijete sutra biti svoj čovjek kada završi medicinsku, inače jednu od težih škola, jer za medicinare uvijek ima posla. A onda mi u misli dolaze majke u radnom odnosu čiju dušu vrijeđa prezaposlenost kod nadrndanog privatnika pa zakidaju sebe za dječije odrastanje, a djecu za majku. Maskare su im se već otrusile, puder, za nijansu tamniji od tena, se zavukao u još uvijek plitke okoloočne bore, ruž se nazire na ivici gornje usne. Pokušavaju nabrzake sklepati šta večere da im dijete pojede šta toplo i u isto vrijeme baciti oko na nedavnu pismenu iz bosanskog, staviti veš u mašinu, isti izvaditi nakon pranja, ispeglati nužno za sutra, u nekoliko rečenica odgojiti onako s nogu i oprati suđe. Vjeruju da će im djeca biti pošteđena njihove sudbine jer se po bolnicama ne radi dan noć, a može se i kreditno zadužiti jer su u pitanju državne jasle. Mrtve umorne legnu u krevet i ne mogu zaspati. Nagon za spavanjem osjete tek ujutro kada moraju ustati. Kada bi me uvrijedio neko čija majka već dugo pod crnom zemljicom spava, upućivala bih dug pogled prema nebesima i osjećala kako ona gore plače jer nije tu da posavjetuje svoje dijete koje će sutra uprkos njenom odsustvu, ako ga ne prijavim, imati siguran komad hljeba kad završi medicinsku. Prekidam zamišljanje i jednostavno nemam srca sutra otići do razredne i ugasiti tu jedinu svijetlu tačku nečijoj majci. Svi oni kojima sam prešla preko stvari preko kojih vjerovatno mnogi ne bi, a koje bi ih sa razlogom koštale diplome medicinskog tehničara, neka se zahvale svojim majkama, jer meni opraštanje baš i ne ide od ruke, ja sam majstor zamišljanja.

Hafizova nafaka

Oslobodiše nebesa iz ledene utrobe nekakve rojeve pahulja te hiljadu devesto devedeset i sedme godine kalendarske dok se naša zemlja oporavljala od rata i taj drugi poslijeratni Bajram pade devetog dana februara mjeseca. Zagrmi veče pred praznik i stariji se ljudi počeše valjati k’o gujavice po podovima svojih kuća vjerujući narodnim kazivanjima prema kojima to liječi kičmene bolove. U kući neimara Jove, oca blizanaca Dejana i Danijela, savi i ove večeri šejtan gnijezdo pod čepom litarske flaše pa se neimar naguta viljamovke rakije, izudara ženu koja jedva pobježe gologlava i neobuvena u mrkli mrak, istjera nejaku djecu na stud i nastavi udovoljavati šejtanu. Blizanci su znali šta slijedi u večerima poput ove pa su, čim se otac prihvatio flaše, iznijeli jakne i čizmice što propuštaju vodu pod verandu i čekali da ih uhvati za haljinče za vratom i uputi u sniježnu noć. Tako i bi. Tražili su majku u šupi gdje se inače bila skrivala u ovakvim situacijama, ali je ne nađoše. Bilo je četvrt sata do dva ujutro, a njih dvojica su se, zaposlena djetinjstvom i situacijom koja ih nije mašala barem dvaput mjesečno, uputili prema seoskoj autobuskoj stanici, jedinoj osvijetljenoj lokaciji u ovo doba. Preskakali su barice koje načini mokri snijeg u provaljenim ulegnućima makadamskog puta i čekali prvi radnički autobus čitava četiri sata. Skakutali su k’o purci u vreloj šerpi znajući da ne smiju sjesti na drvenu klupu pod limenom stanicom da ih ne bi onako umorne prevario san. Imali su po osam godina i bili su svjesni da je smrt u zimskim danima bliža nego kragna oko vrata, ista ona kragna za koju ih je otac otoič bio zgrabio. Radnički bi ih autobus trebao odvesti do kuće nekog hodže ili hafiza, nisu bili sigurni u naziv, koji je, kako ispovijeda njihov drug iz razreda Ahmo Husin čija nena živi blizu tog hafiza, bio toliko darežljiv da je onima koji mu prvi dođu na vrata na dan Bajrama davao čitavih pedeset maraka. Ahmo je svima u razredu bio pokazao kuću tog hodže ili hafiza, kada su išli u kino sa školom krajem prošle godine, a blizanci su to zapamtili i odlučili tako iz kuće istjerani u ovoj zimskoj noći, kako red nalaže, otići pred kuću i čekati da se iz dimnjaka dim ukaže pa pokucati na vrata, rijet Bajrambarečula, poljubiti hodži ili hafizu ruku i u unutrašnji džep jaknice staviti novac koji im je prijeko potreban da ostvare jedinu želju koju imaju – po četvrtinu hljeba punu salame koju bi dijelili na dva jednaka dijela narednih pedeset školskih dana ne računajući vikende.

Radnički autobus je došao minut prije šest sati, a oni su bili jedini putnici. Vozač komšija je znao šta se sinoć desilo i šta se zapravo dešavalo sve ove godine, opisao ih žalosno pogledom i nije im ni tražio karte koje ionako nisu ni imali niti ih je pitao kuda idu. Kuća pred kojom će čekati ukazivanje dima je bila svega četiri autobuske stanice udaljena od stanice na kojoj su proveli noć i čim su je ugledali ukaza se dim. Polako se privukoše kapiji pa ulaznim vratima. Ovako su privlačili i svojoj kući nakon očevih pijanih noći i izgledali su onako malehni i spori k’o lopovi u izvidnici. Pokucali su na vrata i tek onda opazili zvono sa lijeve strane. Vrata je otvorila pokrivena žena u crnom. Prepadoše se nikaba i pomaknuše se korak unazad. Iza nje se ukaza čovjek, bezbeli hodža ili hafiz, crne kose prošarane pokojom sijedom vlasi nad ušima.

-Bajram-ba-re… – zamuca prvorođeni blizanac.

– Allah razi olsun! – povikaše domaćini veselo.

– Bajrambarečula! – veselo reče drugi blizanac.

– Bujrum, uđite. – pokaza žena rukom prema unutrašnjosti bosanske kuće opremljene modernim namještajem unutra.

– Hajde da šta prezalogajite – ubaci se hafiz čim pogleda obuću nepoznate djece – hajte, adet je.

– Ali mi ne volimo jesti adet – dodade gladni dječak dok mu se u sjećanju roje majčine riječi da se ne smije jesti po tuđim kućama.

– Djeco moja, adet je isto što i običaj, a običaj je da prvi gosti šta ubace u kljun pa makar zalogajčić.

– Nama je mama rekla da nema jesti po tuđim kućama! – konačno otrese misli dječak.

– Nema možda drugim danima, ali danas je Bajram, stoga nema otići, a da niste makar nešto uzeli.

Dječaci skidoše čižme nadojene sinoćnom bljutavicom i hodom po parketu ostaviše za sobom vlažne, flekave tragove koje iz hanuminih očiju išćeraše slanu vodu što po duši ostavlja tragove koje nijedna ovozemaljska krpa ne opra dok si živ. Skide nikab i pojavi se pred dječacima gologlava noseći u rukama oval pun raznih slanih đakonija koje je nageta nad šporet pripravljala dva dana i dvije noći.

-Hodža, u tebe žena – reče drugorođeni blizanac, inače slobodniji od svog brata u kazivanju naumljenog, čim joj ugleda glavu – ista k’o druge žene. Jest, majke mi!

Hodža i žena se ismijaše iako im do smijeha već dugo nije uprkos prazniku. Njih dvoje su u braku već trinaest godina, ali nikako da im se za to vrijeme kolijavka napuni. Suze su im zbog toga niz obraze k’o otopine snijega niz oluke tekle, dovili su i živjeli u skladu sa svetom knjigom, ali dijete ne zaplaka pod njihovim krovom ni ove godine. Predlagali su mu da dovede ženu na ženu jer to po islamu nije grijeh, da se razvede, da dovede drugu i još ko zna koliko kombinacija od kojih su mu se počele prerano ukazivati one sijede vlasi nad ušima.

-Ja bih, hafize, na ovo malo vode. Što više soka pijem sve sam žedniji. – reče dječak.

Čovjek ustade i ode do kuhinje po vodu gdje je hanuma vadila na tanjir baklavu da počasti dječake. Njihove je čarape stavila na poklopac šporeta da se osuše, a njima dala papuče da obuju.

-Što si ih ostavio same? Mogu šta ukrasti.

-Mi, hanuma, ne krademo – prozbori onaj tiši dječak koji se našao tik iza hafiza sa svojom čašom jer je i on htio vode – jer da krademo ukrali bismo sinoć sebi čizme od drugara Ahmeda i njegovog brata Osmana. Vidjeli smo da su ih zaboravili unijeti, a njihove čizme kvalitet, u Borovu kupljene. Kažu oni da u njih možeš vode nasuti unutar neće propustiti i voda jedanko čuči u čizmama k’o u kanti sve dok je ne prospeš. Isto tako i u baru smiješ stati, voda neće unutar pa neće. Mi volimo bare. Bare nam smokre noge zimi i mama se nakon toga dere. Otac nam smakra obraze suzama čitave godine, a ona nakon toga samo ćuti.

Hanuma se nakon ovoga osjećala gore nego kad je familija za sofrom upita hoće li konačno i kod njih zaplakati. Stid joj poče parati srce pa gorko zaplaka klečeći pred dječakom kojeg je obgrlila rukama.

-Ej – banu i drugi dječak u kuhinju – hodža, kakav ti je ovo adet da ti se u kući plače za Bajram?

Čovjek pomazi dječaka po kosi i svi se skupa uputiše do dnevnog boravka noseći vodu i kolače. Dječaci su se toliko najeli da ih onako umorne i premrzle prevari san, svališe se k’o klade na krevet, a hanuma pokri dječicu i sjede do muža. Bili su tihi da ih ne probude i od tolike tišine sjedeći padoše u san. Probudi ih zvono, trznuše se i skočiše, a deka kojom su pokrili dječake bi smotana, papuče ostavljene na mjesto, a na stolu ih je dočao komad papirića koji su otkinuli iz njene sveske sa receptima. Na komadiću papirića bilo je napisano sa jedne strane pola recepta za hurmašice, a na drugoj uputa da ne piju podvareno mlijeko iz tepsije sa plata jer je jednom dječaku upala čarapa u to mlijeko dok ih je skidao sa poklopca. Gosti su pristizali, postavljali pitanja i potpitanja, hvalili hranu i odlazili svojim kućama. Krajem godine i kod hafiza zaplaka. Dva sina, rumena k’o dvije jabuke i zdravi k’o drijen, stigoše krajem decembra i svojim jakim grlima razbiše tišinu u Mandžića sokaku.

Godine su prolazile jer je to jedino što godine i znaju, a sinovi odrastoše i odoše u bijeli svijet za školama, a hafiz i hanuma ostadoše sami. Hafiz oboli na bubrege i jedino što ga je držalo na ovom svijetu bila je dijaliza na koju je morao ići tri puta sedmično. Muka je trajala punih pet godina, a bilo je noći kada je želio nazor na onaj svijet. Jedne takve noći uze telefon i pokuša makar malo skrenuti misli sa onoga što ga je morilo pa poče čitati ajete iz Kur’ana, tekstove o pripremi tijela za ramazanski post koji samo što nije, a njega sve u prsima poče tušiti što ni ove godine ne smije postiti. U moru lijepih slika i poučnih stvari, naiđe i na priču nepoznatog autora koja se zove „Adet“ pa čim poče čitati suze počeše hrliti napolje preko vodene linije oka i mutiti vid, a on ih je brisao rukavom pidžame i što ih više briše, one postadoše sve krupnije i krupnije. Priču je napisao jedan od onih dječaka, vjerovatno onaj tiši. – pomislio je. Prepoznao je sebe, hanumu koja je ista kao sve žene, čarapu u podvarenom mlijeku i dječake žrtve nasilja što mokrih nogu unesoše nafaku u njegovu kuću na bajramsko jutro prije dvadeset godina. Svu noć oka nije sklopio. Na uranak ga pozva doktor i reče da imaju bubreg za transplantaciju. Pokušavao je svim silama pronaći autora teksta dok se spremao za tešku operaciju, ali niko na internetu nije znao ko je to napisao jer je toliko puta kopirano i podijeljeno da se izvoru priče naprosto zametno trag. Neki mu je čovjek čak došušnuo da je to pisala nekakva Merima iz Sladne, koja se voli pismeno izražavati u muškom rodu. Hafiz Mehmedalija ubrzo bi operisan i srodi se sa bubregom do Bajrama, a stanovnici Mandžića sokaka u bolnici proslaviše Bajram sa svojim komšijom. Nakon toga, prestade hafiz tražiti one dječake, a danas odrasle ljude jer kako mu mjesni hodža reče:“Ne traži, Meho, Allahove sluge koje ti donesoše nafaku, osjećaćeš im se dovjek dužan, a pogan je to osjećaj i tebi i njima, poćuti me! Već odvoji koliko možeš odvojiti pa i ti kome budi nafakali.“Meho posluša hodžu, a za njim uzeše taj adet i drugi ljudi iz Mandžića sokaka pa pred svaki Bajram zajedničkim snagama skupe svega što čovjeku može biti od koristi – hrane, novca, koje živinče, odjeće i obuće, pa to sve odnesu onima kojima je zaista potrebno.

-Nema na dunjaluku milije riječi od riječi nafaka, a sijeci me đe sam najtanji, ako iko u ovoj našoj Bosni zna rijet sa sigurnošću šta je to! Niko ne zna šta je, a svi je hoće, jah! – izusti hodža sebi u njedra dok gleda sretne Mandžićane kako teturaju onako pretovareni pred Bajrame.

Internet kao jedini prozor u svijet u dobu korone

U sklopu IMEP projekta na temu “Internet kao jedinog prozora u svijet u dobu korone” razgovarala sam sa Teodorom Savić.

Teodora Savić je rođena 28.01.1991. godine u Jagodini. Osnovnu i srednju školu je završila u Jagodini, odličnim uspehom. Studirala i u roku završila osnovne i master studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored naučno-istraživačkog rada bavi se i kreativnim pisanjem. Neki njeni radovi objavljivani su na sajtu “Punjeni paprikaš” i bili vrlo primećeni. Određene pesme su joj objavljivane u časopisima, pa se tako njena pesma „Mlečni put“ našla u studentskom časopisu „Vesna“. Za grupu pesama posvećenim Branku Miljkoviću dobila je pohvalu pod nazivom „Brankovo pismo“. I njeni naučno-istraživački radovi bili su veoma dobro prihvaćeni. Diplomski rad objavljen joj je u „Godišnjaku“ Katedre za srspku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Nekoliko godina radi kao profesor srpskog jezika i književnosti u osnovnim i srednjim školama, vodi svoj blog pod nazivom tejinepromaje i Instagram profil “Teyaideya”. I dalje piše pesme i priče. Trenutno je na doktorskim studijama Srpske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Prošle godine negde u ovo vreme bili smo unezvereni, uzrujani i vrlo uplašeni. (Ne vidim da se išta mnogo promenilo do danas.) Na početku cele priče o koroni ljudi su najpre pohrlili da se obezbede toalet papirom i brašnom, ne razmišljajući potpuno razložno o situaciji koja je tada nastajala. Pali smo do najnižih pobuda, pitajući se kako preživeti. Iako to ne želimo da priznamo, jer zaboga, nismo slabići, st
rah i smrt gvirili su iza svakog ugla. Međutim, čovek je tako napravljen da kad gleda u oči toj najvećoj nepoznanici, od početnog paralizujućeg straha instiktivno brzo iznalazi načine da taj strah, ako ne prevaziđe, onda bar ublaži ili maskira. Jedan od najlepših načina za takvo prevladavanje je umetnost. A šta je umetnost bez publike, što bi Dali rekao, “namigivanje devojci u mraku – ti znaš šta radiš, ali ona ne zna”. Srećom, pa je današnje vreme sposobno da osvetli taj mrak, najpre mogućnostima koje nam internet nudi, a njih je mnogo. Na prvom mestu tu su društvene mreže. Verujem da su u vreme prvog “naleta” korone  one doživele svoj procvat, koji će izgleda trajati unedogled. (Što, svakako, ne mogu da tvrdim, nemam toliku moć predviđanja.) Tako smo se tih dana, kada su mnoge zemlje bile, da se kolokvijalno izrazim, “pod ključem” upravo okrenuli deljenju različitog sadržaja na internetu i društvenim mrežama. Posebno je bilo interesantno međusobno savetovanje o tome kako bi se na najbolji način moglo iskoristiti vreme provedeno u kući, bez mnogo susreta. Od nas je tada, kao i sada, pogrešno (pretpostavimo da je pogrešno) zahtevana socijalna distanca, umesto fizičke.  Mada, pored te fizičke trpela je svakako i društvena udaljenost. Sa nekim prijateljima nismo se videli i po šest meseci, a sa nekima još duže (do danas). Ali upravo pomenuto deljenje preko društvenih mreža uspelo je da održi neki vid druženja.
Dok smo gledali šta drugi čitaju, pišu, slikaju, spremaju, kojim se igrama sa svojom decom igraju, bilo nam je vrlo često lepo i drago, a  ponekad bi se uključio i onaj “balkanski gen” zavisti, pa bismo po malko i zavidili drugima na tome šta sve umeju, znaju, šta rade, (kasnije i gde idu), šta jedu… O toj osobini možemo pisati sa izuzetno kritičke tačke gledišta, ali ja bih je ovaj put zaobišla, pošto je ta crta jaka u stvarnom životu, ona se održala i u ovom “onlajn svetu”, te bih na nju skrenula pažnju samo kao na nešto što je doprinelo realnosti društvenih mreža. Ali kada bismo bacili pogled van tog prozora sa kojeg se vidi jedan pa skoro stvarni svet, sa svim njegovim manama i vrlinama, shvatili bismo da smo ipak malo bili usamljeni. I ta usamljenost nas je često vraćala na onaj početni strah, koji smo iznova i iznova zataškavali pogledom na “paralelnu realnost”, koja nam je pak pružala mnogo štošta što ova “prava stvarnost” nije. Mogli smo da gledamo predstave, filmove, čitamo knjige iz mnogobrojnih svetskih biblioteka, obilazimo muzeje, da “šetamo” ulicama gradova, čujemo buku Njujorka, vidimo Ajfelovu kulu izbliza i gospodsko sivilo Londona… Sve je bilo tako blizu, virtuelno, a toliko daleko stvarno. Slično je i sa ljudima, bili smo im u kućama, za stolovima, u kupatilima, a zapravo nikada udaljeniji jedni od drugih.
Internet je u jednom trenutku bio odličan način da delimo dobro i zlo,  vidimo bližnje, razmenjujemo ideje, ali on ne bi trebalo da bude jedini i osnovni način naše komunikacije, jer bez stvarnog dodira, slušanja, gledanja, nema pravog doživljaja. Ni bliskosti. Ni prijateljstva. Ni smisla. 

KOMŠIJA S.

DOKTOR


Komšija S. je upoznao nekog doktora Hamdiju kod profesora kod kojeg je radio. Taj mu se Hamdija svidio jer nije bio kao drugi doktori – ponašao se prosto, narodski, pušio, volio malo nageti čašku da joj vidi dno, psovao onima na vlasti mater, jeo bijeli luk, sjedio na panju, kleo se u ljekovitost bijele slanine i svakog zvao rođo. S. nije bilo jasno zašto je baš on zanimljiv doktoru, ali je rado s njim besjedio dok slaže drva profesoru, hvalio se doktorovim doskočicama i osjećao se vrhunski jer jedan doktor s njim ostvaruje komunikaciju. Završivši posao kod profesora, doktora poče rijetko viđati, ali ga je pominjao gdje god je sjeo. I onda S. završi u bolnici iz koje je izašao za dvadeset i četiri sata, svojim nogama, sa apotekarskom kesicom punom nekakvih ćitabija. I kako se to hoće, nabasa na onog doktora pred prodavnicom i pokaza mu nalaze.
– Šta bi mi ti preporučio? – upita S.
– Da sve ovo, rođo, zafijariš, uzmeš rakicu da ti pobije bakcile, odležiš dan dva u toploj sobi, a onda koju rezicu bijele slanine i luka uturiš u kljun i bićeš k’o nov.
S. posluša. Baci u kontejner one nalaze, nabavi rakiju i slaninu i sve uradi kako je doktor rekao. Kada sam čula da je bacio nalaze, popio dva litra rakije i pojeo pola kilograma slanine, upitah ga ko ga je to nasavjetovao. Kad mi objasni o kojem je doktoru riječ zamalo se ne upišah od smijeha.
– Njega zovu doktor zato što je pijan istukao mjesnog doktora opšte prakse koji je primio nekog budžovana preko reda dok je on gripozan čekao, a ne zato što je završio medicinu. – objasnim mu.
– Pa kako je mene onda izliječio, jebem ga u doktora? A da znaš, bio mi je vala i sumnjiv.
– Što?
– Nije im’o one hemijske olovke poredane po džepu na sisi.

ZUHDIJA

Moj komšija S. je u stanju pričati satima, ali isto tako i ćutati i slušati, sve zavisi od nametnutih okolnosti. Dođe nama jednom vodoinstalater, čiko u radnim pantalonama na tregere. Na namrgođenom licu možeš pročitati da mu nikad nije do života, a danas pogotovo. Čitav svijet kriv što baš on mora raditi, a slatke mu pare. Planirao je brzinski zamijeniti jednu česmu, ali vraga. Puče česma, poče voda kapati, morade skidati onaj teški poklopac sa šahta, ne može da nađe kvar pa shodno tome poče psovati k’o kočijaš. U svemu tome dođe i komšija S, uvijek nasmijan i ljubazan.
– Dobar dan, majstore, kako ide, jest ugrijalo…
Majstor sve ljući i ljući, a ovaj nad njim priča li priča. Onda komšija upita čiku odakle je, a kad ovaj odgovori, komšo se sjeti nekog Zuhdije koji tamo živi. Svi smo čuli da taj Zuhdija voli malo švrljati, ustvari ne malo već malo više.
– Ono je ljudina, insan, domaćin čovjek, svaka mu na mjestu, radnik samo taki, nije ni škrt, a ima i preima, hoće te povuć’ u putu, nikad ne smrada o drugim ljudima, nema mu ravna ovde, nema… – hvali komšija tog Zuhdu.
Majstor se onako ljut pokuša podići, udari glavom o ono metalno čudo na kojem se drže peškiri i ruknu k’o vo.
– Zuhdija insan? Njemu je samo ona stvar u glavi.
– A koja stvar, rođo? – upita komšija S mrtav hladan i pripali cigaretu.

MOBITEL

Moj komšija S dolazi neki dan i pruža mi svoj mobitel da ga popravim jer se nešto, kako reče, obotalilo, a mobitel skoro pa taze, nema mu ni devet godina. Ako ćemo po kriteriju roka trajanja, takvi telefoni su i napravljeni da traju i traju i traju pa je devet godina korištenja kratak vremenski period.
– Pa šta se desilo? – upitam.
– Ja pritisnem oto crveno, pojavi se neka šerpa na ekranu i ugasi se.
– Kakva šerpa?
– Prazna.
Onda shvatim da je mobitel prazan pa komšiju pošaljem po punjač. Naime, nešto se zaglavilo u onom dijelu gdje se ubacuje punjač. Pokušavam ja iglom iščačkati to nešto, ali neće pa neće.
– Mrka kapa! – prozborim aludirajući da situacija nije baš povoljna glede mobitela.
– Aha. Najviše volim ove mrke kape. Staje mi k’o salivene! – govori dok mazi objema šakama crnu, vunenu kapu na onom dijelu iznadu ušiju.
Tako je, rođeni, nikad situacija ne može biti dovoljno mrka, koliko nama mrko može pristajati k’o saliveno.

LAŽOV

Sjedimo moj komšija S. i ja. Pijemo kaficu i komentarišemo gledajući krivudavu cestu kako nema niđe žive duše, ma ni ker da prođe, a evo kafa gotovo ispijena. Kad ono prolazi jedan naš komšija, inače duša od čovjeka u svom Mercedesu ML-u.
– On je baš fin! – izustih i srknuh ono malo kafe što mi je ostalo osjećajući pjeskovitost toza između vrška jezika i usana.
– On ti fin – upade mi u riječ komšija S. – on?
– Pa jeste, uvijek pomogne svima, poveze nas, ljubazan je, ne pravi belaje, miran…
– Iza mire sto đavola vire. Ja sam ga, na primjer, ufatio u laži ‘iljadu puta i to sve oko jedne stvari.
– A koje?
– Eto priča da vozi džipa i sve viče moj džip ovo, moj džip ono, a, seko, ono u njega nije džip!
– Kako nije?
– Džipovi imaju pozadi onu gumu, a u njega je nema.

ŠAPE

Jednom je neki mlađahni gastarbajter pokušao poniziti mog komšiju S. pred prodavnicom, pred publikom, rekavši mu na jako drzak i podsmjehivački način da već četvrtu godinu nosi istu zimsku jaknu. Komšija se nakašljao i uzvratio.
– Eto jesi vidio šta ti je kvalitet, još sam je polovnu dobio? I ti bi treb’o ove sa šapama kupovat. Ote tvoje sa slonom su za toplijih predjela, inače na njima ne bi stoj’o slon. Šavovi ti fasuju do Božića ako jaknu o Sisvetima kupiš.
– Ovo je troslojna jakna, Mamut, znaš ti pošto je ona? – frknu ljuti gastos.
– Nisam upućen pošto je otaj mahmut, al’ znam da na tebi samo jedan sloj svake godine viđam, i to svake godine sloj druge boje, ni od vjetra ni od kiše. Već ti uzmi novu vaku sa šapama (Jack Wolfskin), moće ti bit’ dok si živ!
– Poslušaj čovjeka – ubaci se i vlasnik prodavnice – more da ti nazebe surla pa kuš onda? Sve ionako od šapa dolaz.

PIDŽAMA

Komšija S. je jedne prilike pao pred prodavnicom i to na nos, što bi rekao naš narod. Odmah se formira lokva krvi pa ljudi pozvaše hitnu. Srećom imao je samo malu posjekotinu na arkadi i završio je sa tri končića pod obrvom. Prenoćio je u bolnici i nakon toga bio kivan na naš zdravstveni sistem.
– Naš zdravstveni sistem je otiš’o u ‘elać.
– Kako misliš?
– Zamisli ti samo, meni u bolnici dali žensku pidžamu.
– Žensku pidžamu?
– Upravo tako. Samo je rašire sprijeda, ubaciš ruke i oni ti je svežu odpozadi. Tarlaha k’o prava haljinica. Falim te Bože da sam samo dan u otom bio i da me puštiše kući već sutra, prije nego mi ko iz sela i mogode doć’ u posjetu.

MAČKE

Tata je ljut k’o puška i galami na mene.
– Dosta mi je više ovih mačkurina. Prozori prljavi, prag prljav, a o ploči da i ne govorim. Čim otvoriš vrata one naslonjene na njih ulete u kuću i pravac pod krevet. Oznojiš se dok ih iščalakaš odozdo. To se sapliće pod noge, vrat ću slomit’ tako jednog dana. Popnu mi se na auto. Sve ogrebotine po haubi. Čekam samo da mi adekvatno pukne film, sve ću ih pokupiti u sepet i odnijeti na Breške, sve.
Komšija S. mi namignu i došapnu:”Ne brini, sekana, nema on sepeta!”

KUTIJE

Jednom je komšija S. pozvan u prostorije mjesne zajednice, dijelili se neki paketi za socijalno ugrožene. Rečeno mu je da ima i brašno pa da nađe nekoga ko bi mu to autom prevezao do kuće. Niko nije bio slobodan pa S. uze ona građevinska kolica i pravac mjesna zajednica. Kada je primio paket pade mu na pamet jedna sitnica – na kolicima je bilo prostora kolko ‘oćeš pa on natovari praznih kartonskih kutija koje su bile ispred prodavnice koja je ispod prostorija mjesne zajednice.
– Pa šta će ti nolike kutije? – upitah između dva srka kafe.
– Narod voli turit’ nos u moje pa makar to moje bilo i od merhameta. Sad nek misle da sam dobio ko zna šta. Čuo sam da kazuju čim on more noliko dovuć’ na kolicima, more i radit’. Eto ti, sekana, čim oni mogu tako napamet govorit’, mogu i zavidit. To dvoje ide skupa. A kutije mogu i za potpalu vatre kasnije koristiti.

CVIJET

Tog sam dana došla iz kupovine, sortirala kupljeno, stavila kesu u kesu da se nađe za budućeg smeća jer sam vrećice za smeće zaboravila kupiti, ali važno je da sam nauzimala voća i slatkiša. Na stolu sam ostavila ananas i kutiju keksa Lilly koji je isti k’o Linđo. I razmišljam ja šta prvo priklati. Em mi se pije i kafa, a voće i kafa mi skupa stvaraju žgaravicu, em mi se jede keks koji ostavlja bijele tragove šećera na odjeći. Dolazi komšija S., dakle ipak se pije kafa i jede keks pa shodno tome načinjem kutiju keksa i mećem kafu u veliku džezvu. On se zagleda u onaj ananas i reče:”Imam i ja isti vakav cvijet, samo kod mene ova kugla (jestivi dio ananasa) ukopana u zemlju!”

MUŠKO


Jednog dana dođe komšija S. i zamoli me sav usplahiran da mu napravim telefon jer ga je sestričina zvala, a on se nije mogao javiti jer ne zvoni. Slučajno je dužim držanjem * ugasio tonove. Znajući da on ne zna provjeriti ko ga je zvao, pitam otkud zna da ga je baš ona zvala.
– Pa pisalo na ekranu.
– Pa što se nisi javio?
– Pa kako da se javim kad ne zvoni?
Napravim ja njemu telefon i ponudim ga zdjelicom pudinga od vanilije u kojem su bile jagode. Počne on jesti i oduševljeno reče: “Jest lijepo, ovo isto k’o puding.” Nastavljamo mi besjedu, a on me upita što je garaža otvorena. Rekoh da imamo prinove.
– Zar je moguće da vam se onaj mačak porodio? – sa čuđenjem upita jer se mačka odaziva samo na ime Goci što je njemu bilo dovoljno da pomisli da je mačak.
– Moguće jašta.
– Pa, seko, ako ćemo iskreno, onda to i nije mačak!
– Iskreno ćemo, samo iskreno!

GOCI

Moj prvi komšija se zove Goran, a žena ga od milja zove Goci. Do njih živi komšija S. U ljetnim danima Goci se zada u poljske radove, vazda je prljav i oznojen, sije, kopa, malteriše, majstoriše pa njegovoj ženi ne preostaje ništa drugo nego servirati mu ručak napolju. I čim ona drekne njegovo ime sa terase, on dođe da jede za vanjskim stolom. Sve je ovo uvardila moja mala maca koja se nije odazivala ni na ime koje sam joj ja dala ni na maci, ali kad čuje konino “Gociiiiiiiii” skače iz sna i ide u pravcu njihove kuće. Goci otkine od usta, a bio je jake kašike, pišem bio zato što je sad na dijeti, daje mački, a kad mačka pojede zamjauče tužno, snuždi se i iz očiju isije takvu žalost da bi kamen zaplakao pa on odvoji opet od usta i sve tako dok ne pojede obrok. Pa i mi nakon toga počnemo mačku zvati Goci, a ona reaguje na ime i sve prede kada se tako oslovljava.
– Eto, mačka sebi odabra ime, ej mačka, i to muško ime, a mi puštamo drugima da nam nameću svoje izbore! – frknu komšija S. kada sam mu ispričala što mačka nosi muško ime i zapali cigaretu.

NENA

Davno nekad dođe u naše selo po nečijoj preporuci jedna Nevenka koji svi zovu Nena i poče brinuti o bolesnici kojoj je bila potrebna cjelodnevna njega. Ta je Nena bila razvedena i ima dvoje djece školskog uzrasta. Pričalo se da ju je muž ostavio zbog neke fitmije, a svi smo svjedoci da je ona bila žena na mjestu, vrijedna i poštena u svakom smislu. Nekoliko je zlih jezika, onih što bi i Bogu našli manu samo kad bi ga vidjeli, besjedilo na sebi svojstven način.
– Da ona valja, ne bi je čo’ek ostavio.
– Baš tako, iz dobra niko ne ide.
Nije se obazirala na zle jezike, ali je često znala strpati u jednu rečenicu sve te njihove besjede.
– E, moj sinko, na razvedenu ženu i cuko na putu drugačije laje, a kamoli narod. – govorila je uopšteno uvijek pokušavajuću nikoga ne uvrijediti.
Zadrža se Nena u našem selu više od dvadeset godina. Nadviđala je dvije bolesnice koje su živjele jedna preko puta druge, u slobodno vrijeme radila u vrtu, održavala dvije kuće i činila raznorazne sitne uslugice za novac tipa ovjeravanja knjižica i plaćanja računa. Sinovi odrastoše, završiše fakultete, a ona i dalje radi u selu blizu našeg. Neki dan mi dođe jedna kona na kafu, a komšija S. je već bio tu. Njih dvoje se baš i ne vole, ali se nazor pokušavaju poštovati kada se sretnu u tuđoj kući.
– Jesi čula da je Nena dobila unuče? – upita me kona.
– Eto, Nena postala nena, da je živo i zdravo. – izvali S.
– Misliš baka? – ljutito će kona.
– Ma jok. Nena!
– Šta je tebi? Ti opet pijukno? To iz tebe rakiještina progovara. Znaš ti uopšte kako se ona zove?
– Ne znam.
– Nevenka!
– Čuuuuuj – iskolači S. oči – a ja njoj svaki Bajram uredno čestit’o. Ja kont’o da je zovu Nena što izgleda staro k’o kaka nena.
– Nek mi ti izgledaš mlado! – frknu kona aludirajući na to što S. izgleda barem dvadeset godina starije nego ljudi njegove generacije.
– Nisam ja kriv što sam im’o sreće s genetikom pa ovako mladoliko izgledam – izvali S. mrtav ozbiljan, dok se kona fata dlanovima za sljepoočnice – a je l’ muško il’ žensko? – nastavi S.

KO RANO RANI

Komšija S. se opet nekim čudom nađe kod mene sa onom konom s kojom se baš i ne može i sve se nešto mrko gledaju preko šolja kafe.
– Lijepo ja kažem, ko hoće raditi uvijek ima posla. Evo, na primjer, Anica traži ko će joj vrto okopat’, Arif stolar traži pomoćnika, čak mu i topli obrok nudi, u mesnici traže radnicu, u pekari dostavljača – gnjevno ispaljuje kona svoje utiske koje je pokupila tog dana na putu od sela do Tuzle i nazad – sve sami neradnici i uhljupi! Omladina, da ne kažem balavurdija, samo kuka da nema, a neće prstom mrdnut’ da ima i da šta ostvari. Ljenguze, noću igraju igrice, danju drinjaju…
– Nema hljeba od onog koga sunce ujutro u krevetu zatekne i makar ga malo u ležećem položaju ogrije! – konstatova S.
– U koliko si ti usto, majke ti? – podrugljivo ga presječe.
– U devet i petn’est, al’ u mene su bile spuštene roletne!

UMJETNOST

Dođe jednom komšija S., a ja za računarom.
– Ooooo, opet pišeš one priče?
– Da. Nego, imaš li ti kakav talenat?
– Jednom su me ubijedili da znam crtat’. Društvo hapi komadić krede iz škole, zamole me da im nešto nacrtam na tavanu, kad ono tamo metnute hrastove daske da se suše. I namole me da po onim daskama nacrtam mrtvačke glave kakve su na eksenciji bile. Ja to nacrt’o, oni rekli djedu šta sam našar’o na njegovim daskama koje je pripremio za mrtvačkog sanduka, a nisu rekli da su me oni zamolili da to uradim njima za ljubav. Taj djed ubio hljeb u meni motkom.
– Šta joj smetaš, vidiš da radi za kompjuterom? – s vrata ga napade kona koja je došla vratiti trnokop koji je posudila od nas.
– Nije ovo kompjuter već laptop – frknu S. i upita – hoćel’ ta kafa?
– Sve ti znaš! – dodade kona.
– Upravo joj pričam kako me tvoj svekar istuk’o kad sam bio mali.
– Na pravdi Boga! – ubacujem se.
– Ma, seko, nije na pravdi Boga već na meraji, i to da svi vide.

MIŠ

Jednom je komšija S. up’o u jednu situaciju k’o dlaka u jelo. Radio je čitav dan na nadnici, vratio se kući mrtav umoran, popio jedno pivce za lijep san i utonuo u carstvo snova. Kad ono nešto poče čegrljati. Ustane, upali svjetlo i shvati da ima miš. Borio se s njim neko vrijeme – izmakao ležaj, električni šporet, ali ništa. Miš utihnuo. Čim ugasi svjetlo počeše se redati slike pod kapcima, miš se opet oglasi. S. ustane, naspe zdjelu vode jer je skontao da su miševi k’o i mi i da nakon nekog vremena moraju šta popit’. Miš upade u onu vodu tek ujutro, umorni S. se obradova, zgrabi onu zdjelu, iskorači svega dva koraka od praga pa onako zadovoljan istrese vodu u kojoj pliva miš. Vidje ga kona i upita šta se dešava. On zastade da joj objasni kako je pametan jer se riješio miša na lak, bezbolan i besplatan način, a okupani miš se samo otrese i uleti pored njega u kuću. S. ljut k’o puška i na sebe i radoznalu konu.
– Nikad nije samo jedan miš, uvijek su dva. Oni vazda idu u paru. Šta ćeš sad? – dobacije kona.
– Nasut dvije zdjele vode, logično! E, i ti svašta pitaš! – nadmeno frknu S.

FRIZURA


Jednom je komšija S. otišao u frizerski salon, da se malo uljudi pred Božić. Taj mu je frizerski preporučio rođak, cicija svoje vrste, koji se voli toliko šaliti da je fasuiv’o zbog toga nebrojeno puta, ali mu to uopšte nije smetalo jer je bilo važno samo da su u novčaniku sve na broju. Kada je S. došao frizerki, ispričao je ko ga je poslao, ugodno se smjestio na onu stolicu što se okreće i počeo da priča k’o navijen. Frizerka se svima žalila na njegovog rođaka koji uvijek kada dođe na frizuru kaže:”Šišaj me k’o ovna, a ako to ne znaš, šišaj kako ‘oćeš, lijepom insanu sve stoji.” Rođak nikad nije zadovoljan frizurom jer nije ošišan kao ovan, a jednom ga čak naćelavo ošišala misleći da je to to, no i tu se prevarila. Kako god nikad joj nije htio objasniti kako se to šiša ovan i uvijek se podlo kleberio kad ga to upita. Onda joj pade na pamet da pita svakog ko ima ikakve veze sa selom kako se to šiša ovan jer ni sveznalica google nije nudio informacije o navedenom, ali džaba, niko ne znade. Već je bila odustala, a onda joj naleže S. k’o kec na desetku.
– A znate li vi možda, gospodine, kako se šiša ovan, za razliku od ovce?
– Ovan? Kako da ne znam. Štooo? – oduševljeno će on čim ču da ga oslovljava sa gospodine.
– Pa kako se šiša?
– Šta ima ovan, a da nema ovca?
Frizerka vidno uznemirena otvori usta da ga maršne, a S. se brže bolje ubaci.
– Rogove! Samo upotrijebite logiku.
Frizerku bi sramota vlastite gluposti.
– Aaaa…
– Uvijek fali koja ruka viška za šišanje ovaca, znate, nezafalan je to pos’o. I onda nema ko držat’ ovnu rogove, a on more ubost kao što znate, pa dok se ruke koriste za šišanje jer ni vi mene vako mirnog ne merete šišat’ jednom rukom, glavu mu insan, da izvinete, mora da metne među svoje noge. Kapirate li sad?
Frizerka se zacrveni k’o paprika i ošiša S. džabe. Hvalio se S. dugo, dugo po selu kako je konačno i on dobio nešto džaba, a da ga to gdje sa strane nije duplo više koštalo. No, Zemlja je okrugla, neko je zamalo platio glavom to džabno šišanje pa sad čalaka k’o predvodnik stada o tome kako mu se jadnom zbog nekakvih poganih riječi rođe S., koji je ionako vazda bio ljubomoran k’o pašče, naljuti naka frizerka i izmače mu se šišanje za 3.5 KM. Vazda bilo i biće – ovna za rogove, ciciju po novčaniku, jerbo, da budemo realni, malo je tri i po marke po ovnu.

PURA

Komšija S. je samo jednom bio u bolnici i njegov boravak tamo je trajao svega dan i po. Predveče je povukao sestru za rukav da je nešto važno pita.
– Sestrice, šta je za večeru?
– Meščini palenta.
– Aha. Fala.
Zamišljao je S. kako onoj koni što mu vječito vrijeđa živce piskutavim glasom i primjedbama na njegov račun, nabija na nos što ona ne zna napraviti palentu i što je vjerovatno nikad nije probala. A onda je došla servirka i počela dijeliti zdjelice. S njima je u sobi bio neki profesor koji je koristio nekakve stručne izraze i to se komšiji toliko dopalo da ih je upijao k’o spužva. Kada S. dobi svoju zdjelicu, skoči na noge i poče se buniti.
– Ovo je diskurs, molim lijepo. Đe moja palenta? Oni nek jedu puru, meni je sestrica obećala palentu. – frkti S.
– Šta se buniš – uzvrati nadrndana servirka – othranjen si pod kravom, a sad nešto iznovijetaš? Ti haman ne znaš da su palenta i pura jedno te isto?
– Čuuuj? Pusti ti to pod čim sam ja othranjen, ko zna pod kojim je uvjetima othranjen sirotan koji imade potrebu dati puri tako prelijepo ime – palenta!

POKLON

Savjetuje me komšija S. preko šolje kafe.
– Sekice, izričito zabrani svima da ti poklanjaju cvijeće za 8. mart.
– Što? – pitam ga iako se ne sjećam kad mi je neko uopšte poklonio cvijet, a kamoli za taj praznik.
– Cvijeće ide na groblje, to se mrtvima poklanja. Ti zahtijevaj šta konkretnije.
– Kao na primjer?
– Kao na primjer flašu kakvog finog pića – konjaka, vinjaka…
– Pa ja skoro nikad ne pijem.
– Ali pijem ja. A tebi ostaje dobra flaša od jakog stakla koju možeš dati nekom ko pravi one domaće sokove. Znaš da je u selu ljeti vazda jagma za te flaše. A ako daš flaše nekom ko je obrazli, šta znaš, možda ti pokloni flašu domaćeg soka bez onije konzervansova da malo popraviš imunitet.
– Bolje da odmah onda za 8. mart tražim sok.
– Šta to pričaš? Dođi sebi, bona. Ti vrijediš više od flaše soka! Mnogo više!
I nešto mislim, stvarno je dragocjenije od svakog poklona imati nekoga ko te ovako usput podsjeti koliko vrijediš. A ne bi bilo zgoreg dobiti ni flašu pića (Malibua ako mene pitate).

LUTKA

Zadesi se jednom komšija S. na autobuskoj stanici, a tamo neka curica, kako on veli, ima šesnaest ili sedamnaest godina. Pokuka ona njemu kako joj ne ide sa momcima, kako su sve njene drugarice u vezi, a ona sama k’o panj. I on je poče tješiti.
– Baš me to čudi, seko, k’o lutka si.
– Starkeljo matora, ne poredi me s lutkom, lutke su bez mozga. – frknu djevojka i pogleda ga poprijeko.
Nakon nekoliko dana opet komšija sa onom curicom na stanici, udaljeni dva i po metra jedno od drugog, ne gledaju se uopšte, a ovaj put im se pridruži i neka njena prijateljica.
– Misliš da ti neko sabotira svaki dejt?
– Mislim. Sve bude ok dok se dopisujemo, vidimo se sve ok, a onda se više ne javi ili me kulturno izbjegava.
– Pametno moje, Ajnštajne moj, kako si ti to dobro skontala! – oduševljeno će ta drugarica.
Prepriča sve ovo meni komšija S. koji se čudom ne može načuditi zašto nije drugaricu napala kao njega.
– Seko, ona mene napade što sam joj rek’o da je lijepa k’o lutka, a onu ne napade što joj je rekla da je pametna k’o Ajnštajn.
– Pa u čemu je stvar?
– Pa Ajnštajn i nije baš nešto, da izvineš, lijep.
– Upravu si. Kada se kaže k’o lutka aludira se na ljepotu, a kada se kaže k’o Ajnštajn aludira se na pamet.
– Eeee, ta je meni riječ trebala – aludirati.
– Zdravo, kako ste? Šta radite? – ukaza se kona na vratima.
– Evo, da izvineš, aludiramo malo uz kaficu, a ti? – odgovori S.
Bićemo mi mnogo puta u ljubavnom životu sami k’o panjevi, bez momka/cure dok su svi oko nas u sretnim vezama, bićemo i izbjegavani kulturno i tretirani nekulturno, ali nikada ne smijemo zbog toga prestati biti uz one koji su uvijek tu za nas i rado aludiraju s nama uz kaficu jer život je, da izvinete, isuviše kratak da bi ga rasipali pokušavajući da u tuđim očima budemo k’o Ajnštajn, a da ne budemo k’o lutka.

TABLICE

Komšija S. ne razumije moju bezgraničnu ljubav prema mačkama, ali je itekako poštuje pa često i sam udovoljava mojim mačkama, mazi ih i hrani. Jedna mačka je mirna i kulturna, a druga koja se zove Goci, njena kćerka inače, skandalozna do mile volje, bezobrazna do besvijesti, ali slatka i umiljata kada te pogleda onim zelenkasto žućkastim okicama. Nju preko noći ne smijem ostaviti u kući, ali je ne puštam da spava napolju pa sam kao prelazno rješenje izabrala da je ostavljam u garaži. U prikolicu koja je u garaži stavila sam korpu za veš koju Goci obožava, u korpu njegovo jastuče sa printom šapica, a preko 2/3 korpe dekicu, tako da mu uvijek može biti toplo. I tako pričam ja sa konom o mačkama.
– Sve je okej, al’, brate, šta će ti po kući? Nolika garaža, nek idu tam. – konstatuje kona.
– Mala bude u garaži. – ubacuje se S.
– Kad, ‘ljeba ti? – presječe ga kona.
– Preko noći jer da je ostavim u kući bilo bi veselo. A sve mi je nešto žao, kontam samo, da joj nije zima tamo?
– Aaaa, ja, ja. Vidjela sam u prikolici kad sam vraćala trnokop neki dan. Kakva zima, ima bolju postelju od mene?!
– I još spava u prikolici stranih tablica! Ej! – reče S. i srknu kaficu.

VRELO

-Ko rakiju večera, doručkuje vodu! – reče kona gledajući u komšiju S. i srknu kaficu iz koje se još uvijek puši.
-E, ženo božija, tebi samo jelo na umu pa onda kuku jadi kolikačka sam! – dobaci S. aludirajući na njen očigledan višak kilograma.
-Znaš li ti uopšte šta znači ovo što sam rekla? – ljutito će ona.
-Kako da ne znam. Ko rakiju, koja je poskupa, večera, imaće samo vodu za doručak. Ali ja nisam alkoholičar i to se na mene ne odnosi. Znaš li ti po čemu se pozna pravi alkoholičar?
-Eto, de mi ti reci!
-Pravom alkoholičaru ne treba društvo da bi pio. On kad ima alkohola naspe sebi čašku u svojoj kući i sam pije sve dok flašu ne iskapi. Ja to nikad nisam uradio. Ja kad imam alkohola dođem lijepo ovdje seki, ispijem to natenane, prevalimo koju pametnu preko usta i kući odem k’o gospodin. I, zamisli samo, nikad vodu doručkov’o nisam jer ako se ja uveče napijem, sutradan do ručka od glavobolje ne mogu ni sići do bunara po vodu pa kako onda doručkovat’ nešto čega nema, a?
Kona se nakon ovog objašnjanja toliko rasrdila da je eksirala vrelu kaficu i reče da mora ići da radi. S. zadovoljan svojim verbalnim poduhvatima izdvoji palac i kažiprst i napravi imaginarnu vertikalnu liniju koja simbolizira čašku i upita:“Sekano, može li jedna ljuta, ali ona čaška sa šljivom? I da ti ovo kažem, ne vjeruj ljudima koji mogu eksirati vrelu kafu, to s đavlom sarađuje jer samo on podnosi nako vrelo!“

PREZIME

Sjedimo komšija S., kona i ja. S. drži u jednoj ruci čašicu rakije, a u drugoj cigaretu.
– Ti trebaš pod hitno oto batalit’. – oštro će kona.
– Štooo? Meni ovo em godi em me spašava od kojekakije gripoznih stanja i groznica u kake ti malo malo upaneš. Ti trebaš batalit’ one hot dogove što ih piješ više nego vodu.
– Kakve hot dogove?
– One što ih reklamiraju.
– Misliš tajlol hotove? – upitah.
– To, to. Čim u otom ima naziv hot ne valja.
– Pustimo sad to – pokuša se kona izvući – danas čitam postalo popularno da muškarci kad se ožene uzmu ženino prezime. Kontam, koje su to budale, ‘ebem ih u muško. Koji bi normalan muškarac uzeo ženino prezime aj vi meni recite?
– Eto ja bi! – izjasni se S. oštro.
– Ti? Ne bulazni, hljeba ti.
– Bi, dabogda gorio k’o ova cigara. Moje prezime počinje sa A i uzeo bi ženino prezime samo da maknem djecu sa prvije strana školskog dnevnika. Uvijek sam im’o najviše jedinica zbog neadekvatnog prezimena. Bolje da selo laje o meni što sam uzeo puncovo prezime nego da viču da sam napravio glupu djecu, čista logika, jer selo, moja ti, neće nikad uzet’ u obzir poziciju u kojoj si nego samo krajnji rezultat – jedinice. Kontaš sad?

SEKA

U goste mi je došla Z. Ona je plavuša, ošišana na paž, a dva su joj najduža pramena, ona do lica, pri dnu ofarbana u crveno. Zaljubljena je u svog prvog komšiju i misli da je taj momak ne primjećuje. Nas dvije pijemo kafu, a pridružuje nam se i komšija S. koji je pošao u trgovinu. Hvali nam se kako je uštedio dvije marke za pivu. Z. me zamolila da je slikam, stavila je te slike na facebook i malo-malo provjerava da li je onaj lajkao. Puši jednu iza druge, žali nam se zbog odsustva lajka, a S. klima glavom na svaku njenu pritužbu jer on razumije kada je neko zaljubljen. Brzo je popio kafu i otišao. Kod trgovine je sreo onog nesretnika čiji se lajk čeka i objasnio mu neke stvari.
– Rođooo, pa ti si tu!? Gore kod seke ima ona seka sa crvenim čupercima ispod ušiju i sve te traži među onijem lajkačima. Eto, da imam njen broj sad bi joj javio da te ne traži tamo jer si pred prodavnicom.
Nesretnik ne može da vjeruje šta je čuo pa od sreće komšiji S. kupi dvije tuzlanske dvoguze pive. Z. stiže poruka od nesretnika u kojoj piše – Ljepotice, kad ćemo piti kafu?
Ona skače, crveni se k’o oni pramenovi, odvalila osmijeh od uha do uha, sve joj do mora ravno, a S. se u međuvremenu našic’o k’o deva i odlučio da opet svrati jer je vidio njen auto pred kućom.
– Seko, sreo sam ti onog, da izvineš, lajkača i rek’o mu kako si ga tražila pod slikom iks puta dok smo pili kafu, a on bio, zamisli samo, pod lipom ispred prodavnice. Ništa ti ne brini, nisam ja rek’o da si zaljubljena u njega. Ja znam kad šta treba reć’ pa je red da ti mene častiš jednom limenčicom jer sam diskreran!

PRAVNA LICA

Neki sam dan, tačnije 15. marta, imala ZOOM u jedanaest sati. Komšija S. je bio toliko oduševljen idejom sastanka pa makar i on lajn, moljakao me da prisustvuje sa strane da vidi i on šta je to ZOOM, a ja sam pristala. Mnogo kvadratića sa licima iz čitave nam države, svako ima pravo dobiti riječ, koriste se riječi koje se ne čuju u svakodnevnom govoru, a S. upija li upija. Neki je dan u banci pokupio i riječi poput stranka, pravno lice i depozit. Nakon sastanka napravim nam kafu, njemu naspem rakiju, a utom će i kona koja je izbezumljena.
– Šta radite? Ooooo, mrtvac oživio? – podbada komšiju S. koji je juče bio mrtav pijan.
– Evo zumiramo, moja ti, pijemo kafu i pričamo neke konstruktivne dijaloge prelazeći slojevito sa teme na temu. – objasni S.
– Ja! Ima l’ dana da ja tebe neću ovde zateć’?
– Ti gledaj kad kod seke ima neka druga stranka pa onda dođi.
– Aj, dosta te. Joj šta mene spopade, ljudi moji. Rođendan mi sutra, trebaju nam kumovi doć’ večeras, a snijeg pao, poledilo, nije so bačena, kud sam ti dospjela?
– I našla si rađat’ u po zime! – poče joj S. nabijati na nos.
Kada je kona otišla kući, S. zapali cigaretu i kroz dim mi predoči neke stvari.
– Ona, seko, da izvineš, na rođendan zove samo pravna lica – aludirajući na to što ti kumovi imaju firmu – nije da se radujem, al’ nek joj vala ne mogu doći.

BAMBUĆA

– Seko, imal’ jedna ljuta? Ljut sam k’o puška. Treba mi da se malo smirim.
– Što? Šta ti je?
– Zato što me ona naša – aludirajući na konu – da izvineš, sestrama toliko natračala, da je malo izvijesno, ako nije ni totalno neizvijesno da mi od njih neće kanit’ u džep za Uskrs ni markica.
– A de ti meni reci šta je ona tačno rekla tvojim sestrama.
– Ma same laži, kad ti kažem. Eto k’o biva da sam u ponedjeljak popio četri one pive bambuće i pravio osmice po cesti. To ujutru ustane i ne umije se, a već nešto slagalo.
– Pa koliko si popio? – pitam jer sam vidjela da je taj dan bio blago rečeno mrtva priroda koja pravi itekakve osmice.
– Šest, seko, ne pomak’o se odavdje ako ti lažem.

Imaju li internet zvijezde savršene živote kao na slikama?

Još jedan tekst koji je nastao u sklopu IMEP – ovog granta👇

Milica Glišić je rođena 22.08.1990. godine. Ljubav prema njezi kovrdžave kose i pisanju, prenijela se na blog koji je pokrenula prije nekih jedanaest godina. Od tada pa do danas, njena znanja i istraživanja u domenu kose i svega vezanog za njenu negu, su se proširila i upotpunila, kroz njenu volju da napreduje, kao i kroz praktičan rad sa mnogim kovrdžavim devojkama.

Živimo u svetu gde se gleda očima kamere, a ne onako kako zapravo jeste. Lajkovi postaju merilo vrednosti, takmičimo se ko će bolje ispozirati, imati zanimljiviji i bezbrižniji život. Težimo da se uklapamo i pratimo nove trendove, usput zaboravljajući da budemo i ostanemo svoji. Tu nastaje prekid filma jer se gubi veza sa stvarnošću i sa onim ko smo zapravo i koje su naše prave mogućnosti. Ljudi se toliko užive u instagram priče, gde u nekom momentu zaborave kako oni žive, zašto žive, kolike su im plate i kreću da dižu svoje kriterijume, pokušavajući da dostignu to nešto savršeno što im se servira na ekranu.

Ne morati biti profesionalac da biste primetili trend uređivanja slika na društvenim mrežama. Doktori iz estetske hirurgije se decenijama nadmeću ko će napraviti savršenije ,,delo’’ i srediti ožiljke, bore, strije, celulit. Ni slutili nisu da će ih dr Photoshop uz malo truda i par klikova za kratko vreme prevazići.

Da li zvezde društvenih mreža žive idealan život i iza kamera?

U većini slučejeva je odgovor NE. Koliko puta ste videli da na instagram feed-u pršte poljupci, harmonija i divni porodični odnosi za poželeti, tu je savršeni sklad i svaka druga reč je : ,,mi, naš, moja ljubav…’’ da bi se nakon kratkog vremena to ogledalo razbilo i magija raspršila. Bezbroj puta vam se desilo da neke poznate ličnosti i influensere vidite uživo, prođete pored njih, a da ih i ne prepoznate, jer skroz drugačije i lepše izgledaju na ekranima nego u prirodi. Nikada ne znate šta se krije iza te uske instagram razglednice u koju trenutno gledate. Ono što vidite na njoj: skupa haljina, cipele, elegantan ugao za slikanje, je ono što ličnost kojoj se divite želi da vi vidite i poželite za sebe, što vrlo često i postiže. Ono desno ili levo od tog kadra često je gomila neplaćenih računa, index sa nepoloženim ispitima, pristigle rate za plaćanje kredita podignutih za kupovinu ,,besnih’’ auta kojima se obični smrtnici dive.

Svi ti lažni idealni mogu biti pogubni za samopouzdanje, naročito kod osoba u razvoju koje traže svoje idole na koje bi se ugledali. Prateći takav sadržaj nesvesno se upoređujemo sa slikama koje nam se serviraju, a samim tim i životima osoba koje su te slike objavile. Budite svesni da niko nije savršen. Ne postoji telo, lice, kosa…životi koji su dvadeset četiri sata harmonični i usklanjeni. Ne upoređujte se sa instagram zvezdama i influenserima, jer je možda njihov posao da vas pridobiju tom nerealno lepom slikom, zarad svog ličnog interesa. Influenseri, koji od toga zarađuju, prvenstveno na instagramu, koriste svoj uticaj na veliki broj pratilaca, kako bi im plasirali sadržaj i određene poruke, koje u saradnji sa raznim kompanijama i brendovima mogu biti sponzorisane. To što vam je Milka rekla da je Nivea kupka odlična za kožu sa psorijazom, ne znači da je iskrena u svom savetu, te dobro otvorite oči i razmotrite uticaj kojih osoba je zaista dobronameran i kredibilan.

Višegodišnjim radom u domenu nege kose, imala sam priliku da razgovaram i približim se razmišljanju velikom broju devojaka. Kovrdžice mnogo gledaju youtube videe američkih curly girl influensera, pate za definicijom kose kakva se prikazuje u tim snimcima. Žao mi je što vrlo često moram da ih razuverim da mnoge od tih velikih ,,zvezda’’ žive i zarađuju od toga, te im je posao da na svakom snimku i slici moraju biti pod konac. Fotografije i videi se prave neposredno nakon pranja kose, kada je ona najurednija, koristi se full oprema, osvetljenje, ugao, poziranje satima, a savršene kovrdže koje se dobiju iza kamere (to je ono što mi ne vidimo) se u mnogim slučajevim dobijaju veštačkim namotavanjem. Ono što mi vidimo kao krajnji rezultat je predivno oblikovana kosa i preparat koji je navodno doveo do stvaranja te savršenosti (što je zapravo sponzorisani sadržaj i poziv na kupovinu).

Volite i prihvatite sebe, sa svim svojim vrlinama i manama koje svaki živ čovek ima. U normalnim životnim okolnostima, nije realno da je kosa 7 dana u nedelji savršeno definisana, da smo uvek raspoloženi, nasmejani, sređeni…Ne uvlačite se u ,,tuđu kožu’’i ne težite da postignete taj lažni sjaj koji se plasira na društvenim mrežama. Uredu je pogledati, radi zabave, informisanja…ali napravite granicu odakle kreće ta opsesivna pogubljenost i beg od realnosti. Kada to primetite, filtrirajte sadržaj ili jednostavno  isključite se  i uključite u SVOJ ŽIVOT, svoje obaveze, mogućnosti, poboljšanje pravih vrednosti koje će vas činiti pravim, iskrenim i dobrim čovekom.

Zašto kvalitetan sadržaj često prolazi potpuno neopaženo?

Koliko smo puta doslovno nabasali na fantastične i prije svega konstruktivne blogove i profile na društvenim mrežama i ostali u čudu što za taj profil nismo znali ranije? Onda smo se zapitali kako to da je takav kvalitet prošao potpuno neopaženo. Ovu problematiku sam odlučila istražiti u sklopu IMEP-ovog granta pa sam postavila pitanje insta blogerki @žena u tridesetim i beauty blogerki @spa_me_beautiful ZAŠTO KVALITETAN SADRŽAJ ČESTO PROĐE POTPUNO NEOPAŽENO?

Moje ime je Lejla, imam 37 godina, majka sam, supruga, profesor književnosti i veliki zaljubljenik u kozmetiku.

Prije godinu dana pokrenula sam blog na Instagramu, @zena_u_30im. Moj cilj je bio pokazati ženama da mogu same naći za sebe proizvode tako što će učiti, osjetiti, osluškivati potrebe svoje kože, tijela, kose.

Nisam dermatolog, kozmetičar, farmaceut i to im često naglašavam, obična sam žena koja je uradila upravo to, učila, istraživala, osluškivala i naučila šta moja koža treba i želi. 

Da li je moj sadržaj na blogu kvalitetan?

Ne mogu biti objektivna, ali drugi kažu da jeste. Međutim, prolazi neopaženo i kod publike i kod brendova.

Stručnjaci za društvene mreže bi rekli da radim nešto pogrešno, ali ja se ne slažem s tim. 

Blogovi su danas preplavljeni kojekakvim sadržajem. Dosta njih piše o svemu i miksa teme, što je publici primamljivo, a meni s druge strane ne djeluje kvalitetno. 

Ono što nedostaje mojoj publici je sadržaj iz privatnog života, a ja smatram da bih kvalitet svojih objava “pokvarila”  tim sadržajem. 

Bazirala sam se na proizvode, o kojima istražujem, učim i želim tako da ostane, pa i sa malim brojem pratilaca kojima će to biti od koristi.  Ukoliko im ponudim i drugi sadržaj, iz privatnog života, gubim vrijeme koje posvećujem učenju i istraživanju, samim tim i kavalitet.

Brendovi s druge strane uvijek biraju blogere sa velikom brojem pratilaca, kojim plaćaju reklame proizvoda i koji ne ulaze u dublje istraživanje o proizvodu, sastavu, djelovanju istog. Što ja smatram pogrešnim iz više razloga. Kao što nemaju vremena istražiti o proizvodu, sastavu i sl. i prenijeti realno iskustvo, tako nemaju vremena ni odgovoriti na upite svoje publike vezane za proizvod. Gdje je po mom mišljenju brend na većem gubitku, nego kada neki blogeri iznese svoje realno mišljenje i stav, od čega oni redovno bježe. 

Možda zbog toga sama sabotiram svoj blog, ali kao i u životu, tako i na blogu, držim se svojih principa od kojih nikada ne odstupam. Ipak, iskreno se nadam, da će u moru blogova kvalitet isplivati na površinu. 

Moje ime je Arnela Osmančević, ime iza Beauty web page Spa me Beautiful. Za sebe kažem da sam Mindful Beauty Blogger, usklađujem principe ljepote koji su povezani sa istraživanjem prirodnih resursa, kreiranje recepata i rituala koji su više od njegovanja nego pružaju i beauty meditaciju, te ispitivanje kozmetičkih trendova uz recenziranje na osnovu iskustva.

Ideja za blog je proizašla iz vlastite borbe za boljom i zdravijom kožom te pokušaj spasa spaljene kose. Sva ta borba je rezultirala odabirom proizvoda i kreiranjem prirodnih diy recepata koje zapisujem na svom blogu koji je svojevrsni svjedok mog oporavka. Željela sam podjeliti svoje iskustvo i možda pomoći nekome ili barem motivirati da uradi isto za sebe. Za mene je ljepota više od lijepog lica. To je istinsko zdravlje kose i kože, samopouzdanje i na kraju prihvatanje da neke stvari ne možemo promjeniti, ali da nam ne smiju kvariti sliku o sebi. Kroz blog i kontakt sa čitaocima, trudim se prenijeti svoje iskustvo, mišljenje ali i upozorenja da često ne smijemo sami voditi računa o sebi nego potražiti pomoć profesionalaca. Šarlatanstva i obećanja čudotvornih krema su jako opasna. Upravo zbog toga ozbiljno biram koga podržavam i pratim. Jedan od takvih kvalitetnih profila je blogerica koju najduže pratim i koja ni malo nije umanjila kvalitet svog rada Mybeautycorner.ba, zatim svestranu, realnu i iznad svega jaku ženu, blogerica Maajam te naravno BH Zlatokosu. Od YouTube najviše volim pratiti Bojnakova zbog njenog dražesnog pristupa i jednostavno pozitovnosti koju širi. Po mom mišljenju manji profili koji su možda kvalitetniji sadržajem slabije dolaze do izražaja jer su više fokusirani na rad nego na promociju istog. Sa druge strane čitaoci često vole spektakl, drame i skandale pa takvi uređivači brzo dobiju veliku pažnju koja je obično brzo prolazna. U svakom slučaju više sam na strani kvalitete i smatram da se najviše pažnje treba uložiti u rad.

Navedeno pokazuje samo koliki smo mi ustvari ljubitelji drame i stvari iz privatnog života osoba koje pratimo. Pravilo je jednostavno – što više izlažemo svoju privatnost očima drugih, popularnost će nam rasti, a uz popularnost rašće i publika pa i broj saradnji sa brendovima. Vodim instagram profil zlatokosa.bh od 2015. godine i na tom profilu dijelim sadržaj koji može pomoći svima koji žele imati lijepu i dugu kosu. Većina stvari na tom profilu se tiču isključivo kose pa mi se nerijetko dešavalo da me ljudi zaprate, pokupe savjete i otprate jer im fali taj „privatni dio priče“. Dakle, njega kose odnosno problem koji su imali ih je doveo na moj profil, a ti privatni momenti, poželjno dramskog tipa, ih trebaju kao zadržati. I onda sam počela posmatrati instagram profile osoba koje bukvalno ne nude ništa od čega će se ikome poboljšati ijedan segment života, ali nude na svakodnevnoj osnovi tu neku porciju ličnih stvari, a broj im se pratilaca povećava iz dana u dan i taj im broj počne osiguravati brojne saradnje sa brendovima i zaradu koja je najčešće pasivnog karaktera – dobiješ proizvode koje izreklamiraš i koje prodaš po nižoj cijeni. Zanimljivo je da oni nikad ne odbijaju saradnje pa im je svaki proizvod wow, a zapazila sam i ono čuveno snimanje otvaranja paketića koje dobiju danas, a recenziju urade za dva dana. Realno, gotovo svaka djevojka bi se obradovala paketiću kremica, šminke i drugih proizvoda (još ako ti paketići dolaze više puta mjesečno) i u tome nema ništa loše, ali problem nastane onda kada se bez imalo znanja o sastavima tih proizvoda pričaju i pišu hvalospjevi. Brendovima su bitni brojevi – lajkova, komentara, pratilaca, dijeljenja, odnosno gledaju samo mjerljive parametre koji trebaju da pretpostave i naposljetku donesu zaradu. Kada se pređe navedeni dio puta i profil postane itekako prometan niko se više i ne pita da li je taj sadržaj kvalitetan jer se pretpostavlja da kvalitet ide uz broj pratilaca. Jednom mi se desila situacija kada me jedna djevojka kontaktirala putem poruke i pitala za proizvod koji preporučuje blogerka koju prati više od stotinu hiljada ljudi. Kada sam rekla da je sastav užasan, on je bila skeptična i natuknula mi prilično cinično da tu osobu ipak prati toliko ljudi i da to valjda nešto znači. A onda sam joj rekla da uporedi moju kosu i kosu dotične blogerke. Dakle, uprkos vidljivom dokazu – u ovom slučaju mojoj kosi koja je duža od metar i zdrava, ljudi će se prije uhvatiti za šestocifreni broj.

Summa summarum, kada nabasate na super, kvalitetan, fantastičan i zanimljiv blog, profil ili youtube kanal koji promoviše konstruktivne stvari koje vam mogu pomoći u bilo kojem segmentu ličnog rasta i razvoja (pa i očuvanja koje markice u džepu) neka vam ne bude teško da ga podijelite sa drugima. Zapamtite, toliko je divnih ljudi pod ovim virtuelnim nebom za koje se ne zna jer njihovi najbliži (od članova porodice, školskih drugara, komšija i kolega) nemaju kad podijeliti taj sadržaj zato što su okupirani trenutnim skandalom u Zvijezdama Granda. I kako stara izreka kaže – Mi smo ono što gledamo (i dijelimo).

Putni nalog

– Đe ti je žena? – upita šumar u prolazu našeg komšiju.

– Dobila putni nalog – uzviknu Antan i liznu nezapaljenu cigaretu koju je držao dugo u mesnatim prstima.

Mi smo, okupljeni oko hrpe pijeska, zavidjeli njegovoj ženi jer je otputovala premda smo bili na raspustu, a samo su rijetki iz sela išli na more. Živimo svega osam kilometara od Tuzle, a u grad smo išli samo kada trebamo kupiti novu obuću ili primiti vakcinu, zato nije ni čudno što se većina nas gubila po gradu soli čim krenemo u srednju. Prethodnu noć smo čuli kako je Antan mnogo psovao, vjerovatno zato što mu je krivo jer on ne ide na putovanje, a na Antinicinom je licu jutros bilo modrica koje mi nismo ni povezivali sa nasiljem jer smo i sami nosali slične modrice i posjekotine po golim nogicama. Gledali smo u njen četvrtasti, kožni kofer dok se udaljavala niz cestu. Mahali smo i vikali za njom:“Sretan ti put!“ Sarađivala je podizanjem ruke visoko i mlataranjem šake. Mama nas je prekorila zbog toga, samo što nama nije bilo jasno zašto. Nakon petnaestak dana vraća se Antinica sa koferom i nekom vrećicom. Modrica više nije bilo.

– Putovanja su ljekovita! – odgovarala je kada je upitamo kako je bilo.

– A jesi li nam šta kupila? – pitali smo.

– Sve skupo, dragi moji, drugi put, ako Bog da, a daće.

Odlazila je ona na ta putovanja više puta u godini i uvijek se vraćala za petnaestak dana. Anto je ostajao, a mi smo smtrali da on ne ide jer gladna usta mala – zbirna imenica za sve što muče, kokodače i mjauče, nisu mogla ostati bez gazde. Jednog dana Antan dobi putni nalog sa nebesa, kako ispovijedaše komšije, ne znajući da li od Boga ili pak od vraga, no to nije ni bitno, i u četvrtastom sanduku, skrojenom od hrastovine koju je posjedovao na tavanu, ode na put bez povratka. Od tad Antinica ne dobi nikakav putni nalog, a išla je samo petkom do Tuzle, grada sa dvije saobraćajnice, od kojih je jedna bila za tranzit, i svim važnim objektima i ustavnovama strpanim među te dvije saobraćajnice. Odlazila je sa korpom punom domaćih proizvoda, a vraćala se uvijek sa nekom sitnicom za nas.

-Evo, dao Bog, šta sam vam rekla? – govorila je dok istresa sadržaj korpe pred nas.

Ovo je za nas bio dovoljan dokaz da ona ne laže. Tokom proljetnih i jesenjih radova na njivi, mama nas poče ostavljati kod Antinice.

– Oooo, e, neka si ih vala dovela da me čuvaju! – oduševljeno je govorila dok smo ulazili u njen skromni dom, a mama je napominjala da budemo dobri i da ne načinimo kakav zijan.

– Antinice, de nam ispričaj kakav je bijeli svijet.

– Otkud ću ja to znati?

– Pa ti si stalno dobivala one putne naloge i ko će bolje od tebe to znati?

– Oh, schatz, sjedi ovdje – govorila mi je pokazujući na krevet– a i vas dvojica, brže!

Brat, rođak i ja zauzešmo mjesta i naćulišmo uši.

– A zašto nas uvijek zoveš schatz? – upita rođak sa dozom negodovanja.

– To je najviši oblik tepanja u njemačkom jeziku, molim lijepo. Tu sam riječ donijela na jeziku iz Tirola.

– Ahaa…

– Da, da. Došla iz Austije na godišnji u moj rodni Potpeć jedna žena, Jovana se zove, inače moja prva kona tamo, sa mužem koji je iz Srbije pa ga stalno sa terase zvala šaci, a narod k’o narod, skont’o da mu je to nadimak i čitav ga Potpeć, vjerovali ili ne, prozva Šaci. Eto, koliko ga Bog voli da mu je omogućio da mu čitavo ženino rodno mjesto tepa.

– A đe je taj tvoj Potpeć? – upita brat.

– Iza onog brda!

Svi smo pogledali kroz prozor kao da će se brdo skloniti da vidimo Potpeć.

– Sad nam pričaj o putovanju!

– Hoću, ali ne smijete me prekidati! – reče i privuče sebi na krilo zdjelu neiskomljenog graha koji će posijati gdje nije niklo.

– Nećemo!

– I dobijem ja te godine dva crvena kartona…

– Ti igrala fudbala? – upade rođak.

– Rekla je da je ne prekidamo! – frknem.

– Ma jok to. Dva crvena kartona koja skupa čine jugoslovenski pasoš. Sestra je godinu prije otišla u Austriju i postala tamo hausdame.

Iskolačili smo okice na riječ dama.

– Kada je zet došao kod nas, predloži ocu da malo odem kod njih. Mati one Jovane mi posudi torbicu, a kufer sam već imala i nasavjetova me da je okačenu preko ramena usmjeravam rukom na but, a ne na guzu, da izvinete, da se ne bi u njoj našli kakvi tuđi prsti. Puno je lopovluka u svijetu. U tu sam torbu nametala svašta pa i čaja protiv sandžije i probadanja među plećkama. Zet me posavjetov’o da na gladno ujutro uzmem tri graška tetovca jer postoji nekakva putna bolest pa da ne povraćam.

– Pa jesi li progutala graške?

– Jašta sam nego progutala. Otac je rek’o kad smo se pozdravljali:“’Ćeri, ti ideš od kuće, ali i obraz kuće ide s tobom. Pazi i sebe i obraz. Nikad nisam čuo da je obraz izmijenio dunjaluk, ali se dunjaluk izmijenjao obraza, pazi šta ti kažem.“ Ujutro smo krenuli pješice s onijem kuferima, teški bili k’o tuč, sjeli na voz iz Tinje i sve do Vinkovaca sam prespavala. Iz Vinkovaca smo putovali vlakom do Jenbacha, čini mi se čitavih, hmm devet sati. I da ja sad kome pričam, ne bi mi vjerov’o, da se insan sjedeći i ne radeći ništa more noliko umorit’.

– A kako je u vozu?

– Ko ovde u sobi. Uopšte ne osjećate da se vozite. U vozu ima i restoran, samo skupo tamo.

– Restoran?

– Ja.

– A Jenbach je savršen. Ljeto, znojiš se, a pogledaš oko sebe kad ono tamo snijeg se bijeli na nekakvim planinama što se zovu Rofangebierge. Moja sestra i zet su radili u hotelu Jenbacherhof u ulici Postgasse koji je od hauptbanhofa udaljeni deset minuta hoda. Hauptbanhof je glavna stanica. Stanovali su u potkrovlju hotela, a kada sam ja došla s nama je bila neka Mira u sobi, zet otiš’o spavati u sobu kod njenog muža. A da vidite tek kolikački je otaj bijeli hotel, oko njega sve samo drveće, po balkonu namećano cvijeće narandžaste boje, ma neviđena ljepota. Zet je nakon dvije godine dobio zaposlenje u GE Jenbacher firmi koja je bila u Achenseestrasse.

– Petro, reci im da idu! – povika mama koja se sa praznim suđem vraćala sa njive jer je nosila hranu nadničarima.

Vraćali smo se svom djetinjstvu, a mami je bilo čudno kako to da Antinica nikad nema primjedbe na naše ponašanje kao sve druge žene koje imadoše priliku da nas čuvaju. Zato nas je uvijek od tada ostavljala kod nje. A i mi smo to jedva čekali.

-Ooooo, pa moja tri šacija su opet tu – oduševljeno je govorila kada nas je mama dovela za nekoliko dana – uđite, uđite!

Zauzeli smo krevet kao da smo ga gruntovali i naredili ženi da nas provede Jenbahom. Ovaj put je gulila krompir tupim nožićem i odlučila pričati o hrani.

-Spavala sam tu noć na mekom krvetu, ma k’o oblak je bio. Mi kod kuće smo imali strožac – bez napunjen slamom, a da ste samo imali prilike vidjeti one krevete po hotelu…Naredno jutro sam saznala da svaka soba u hotelu ima svoje kupatilo, ej! Iz duvara teče voda u svakoj sobi. Ja miline, braćo mila. Doručkovali smo u restoranu Schals u ulici Schalserstrasse jer je sestra taj dan bila slobodna. Naručila mi je gulaš da se ne patim sa onijem priborom, a more bit’ da bi je bilo sramota mene jer ne znam jest’ k’o gradsko čeljade, ko zna. Svijet ima nekake drugačije sramote i moraš sebe, stijo ne stijo, po njima poravnat’. Na kašiku je sve lakše. Da vi samo vidite, ljudi smjeste nož u jednu ruku, viljušku u drugu i tako kulturno jedu. Kad god sam bila u restoranu, naručivala sam gulaš. Znate li da se gulaš i na našem i na njemačkom isto zove? Pažljivo sam gledala kako drugi jedu i konačno naučila koristiti pribor.

-Hoćeš i nas naučiti?

– Kad budemo imali podobna jela za učenje, rado ću vam sve pokazati. Odatle smo sestra i ja otišle u Tratsbersiedlung na saher tortu u jednu poznatu slastičarnu. To vam je, hmmm, njihova poslastica kao što su germenjaši naša. Eto, da me ubijete ne znam kako se zove slastičarna, a na vrh mi jezika. Onda me odvela u šetnju na na nekaku Rodelhutte. Tam se ljeti šeta, a zimi sanka.

– Znaš li ti napraviti tu tortu? – ubaci se rođak.

– Ma jok. Recept te torte je strogo čuvana tajna. Ima njih pokušaju je napraviti, ali nije to to.

– I šta si još u tom Jenbachu vidjela? – upitam.

– Jednog sam dana vidjela rodu.

– Rodu?

– Drvenu rodu. Velika je k’o ova vrata, ako ne i veća. Pitam ja sestru šta će nolika roda na kući, a ona mi kaže da je to kod njih običaj kada se beba rodi da dođu ljudi i postave tu rodu koja na kući ostane čitavih četrdeset dana. Tu sam rodu vidjela u ulici Postgasse na broju 21. Tam se sva djeca znaju skijati. Iz porodilišta ih odma meću na skije. Džaba se nama nolikačka Majevica plavi za leđima, džaba. Ništa ne znamo iskoristiti. Mi bi i od Alpi veresiju napravili. I, da ne smetnem s uma, u stranijem zemljama kaka je Austrija, djecu puno poštuju. Dijete sa gostima jede za stolom, ej! Čak se ne kriju ni slatkiši od djece, zamisli ti to!

Petra nam je tad rekla da će naredni put za nas imati malo iznenađenje. Kada smo došli, na stolu su nas čekale razglednice, a na razglednicama živopisne slike Tirola – brda, planine sa snijegom, krave i nekakvo jezero.

– Jesi li vidjela ovo jezero uživo? – upita rođak.

– Ne jednom, šaci. To je Achensee. Na njemu plivaju i brodovi. Ono je u Maurachu. Iz Jenbacha do Mauracha ideš jednom uskom cestom koja se zove Katzbachstrasse.

– A jesi li se kupala u njemu?

– Nisam.

– Zašto?

– U tom je jezeru voda uvijek hladna, bilo ljeto, bila zima, a meni, kao što znate, vazda hladno. Da je voda bila toplija, možda i bi.

– Oni tamo imaju krave?

– Nego! Tam je seljak priznat’, šaci, a ne kao ovdje. Svi su seljaci tam bogati, svi do jednog.

– Bogatiji od tvoje sestre koja je dama?

Bogatiji kolko ‘oćeš.

– Mi bismo tamo baš uživali, em smo djeca, em smo seljaci. – konstatovah, a Petra se zavali od smijeha.

Čitali smo šta piše na razglednicama. Na adresu Potpeć 109, 75 355 Podorašje kod Srebrenika šalje Živana s ljubavlju tople pozdrave roditeljima iz hladne Austrije.

– Ko je Živana?

– Moja sestra. Ona se udala sedamdeset i druge pa otišla trbuhom za kruhom s mužem.

– Šta to oni nisu imali kruha ovdje? – upita rođak.

– Ma imali su, sine, ali su htjeli još kruha.

– Pa kud će s tolikim kruhom?

– Pretvore ga u novac pa onda novcom uzimaju šta im fali, a falila im velika kuća, stan i putovanja na more.

– Čekajte, sad ću vam pokazati njene slike s mora! – uskliknu dok skida prašnjavi album sa kredenca.

-Ovo je u slikano u Makarskoj. Pogledajte!

Slika je išla iz ruke u ruku. Na tamno plavom moru se ukazaše naši otisci.

-Pa kako su išli na more? Čime?

-Kolima.

-Što nisu i tebe poveli?

-Imali su djecu i mnogo kufera, a tad kola nisu bila ovolika k’o sad.

Mi smo pošli u školu pa smo veoma rijetko dolazili Antinici. Brat je češće bio kod nje jer je bio manji, ali on je kao i svako dobro dijete nije mnogo zapitkivao i bio je u stanju da sjedi satima na onom krevetu i igra se sa dva metalna autića. Kada je umrla babina sestra, ostavli su nas kod Antinice čitav dan, a mi smo opet tražili da nam priča o putovanjima.

– Te je godine zet uzeo kola, ford egzort, crveni. I pozvaše mene da opet dođem njima. Tad su se preselili u svoj stan jer je sestra čekala dijete. Putovali smo, nećete mi vjerovat’, čitavih četrnest sati. Ja sam bila na zadnjem sjedalu, a kufer mi vas cijeli put bio na krilu. Nema čega nisu ponijeli od pokojne mame. Put je od Ormanice do Orašja bio – skupi jagodice prstiju i poljubi vrške nokata – odličan. Od stopala do kukova mi sve neki žmarci prolazili, majku mu, a kada sam vidjela tablu na kojoj je pisalo Babina Greda, eto u istom času me nešto probode u kukovima k’o što je babu probadalo u starosti. Skrenuli smo za Zagreb u kojem se te godine desila željeznička nesreća. Taj je voz iš’o iz Atine do Dorkmunda. Poginulo sto šezdeset i sedam ljudi, sve gastarbajteri iz Jugoslavije pošli na pos’o. Eto i mene budale, te informacije nisu za djecu. Znate li vi šta je gastarbajter?

– Ne znamo!

– Gost radnik. Na papiru imaš prava gosta, na poslu prava konja. Tih se godina moralo ić’ kroz centar Zagreba, bila samo dva semafora, al’ tad nije ni svaka budala imala kola, kad vam kažem.

– I kakav je Zagreb?

– Siv, kišurina padala. Sad je to, moj sinko, izgrađeno. Preko mosta smo prešli i krenuli za Ljubljanu. Svud naokolo borova šuma, a put, ubi Bože, popločan betonskim kockama. Lijepi voz, kad vam kažem. Grebel’, grebe. Mozak mi moj izgreban otada. Prvo odmaranje tokom puta kolima bilo je na Brežicama. Tu je bila česma i lavabo. K’o da sam umor skinila s lica kad sam se umila. Ona voda kad umivam lice do lakta dolazila i smokrila mi sviter. Zet mi je pokaz’o nuklearnu elektranu Krško. Znate li koja rijeka protiče kroz Krško?

Odmahnuli smo glavicama.

-Sava, a kroz Jenbach?

-Ni to ne znamo.

-Inn.

– Meni je Sava ljepše ime. A zašta je ta elektrana? – dodade rođak.

– Tamo prave struju. Na slovenskoj se granici kupuju kobasice pa su i moji kupili one kranjske kobasice. Moj zet proda nekoj frau koja živi u stanu do njihovog te kobasice po većoj cijeni, a nešto malo ostavi i sebi. Oh, zar je moguće da vam najvažnije nisam rekla? U Austriji se ljudi ne druže kao ovdje. Nema ti komšiji ići na sijelo.

Nije nam bilo dobro od ove priče.

– Pa šta rade kad im je dosadno?

– U svijetu ljudima nema kad bit’ dosadno.

– A djeci?

– Djeca idu u kindergarten i tamo se igraju sa drugom djecom.

– Znači li to da te tamo komšije ne govore materi i ocu kad šta napraviš?

– Tamo te komšije uopšte ne vide da si šta napravio. Tamo svako samo na sebe gleda.

– Znači zato ti nas nikad ne govoriš roditeljima kad ne vidiš da smo šta napravili? – dosjetljivo upitah.

– Baš tako. Zet me u Ljubljani naučio šta znače tri boje semafora. Rekol’ ja vama da se na granici razmjenjuju i pare? U Austriji se troše šilinge.

– Kako izgleda granica?

– Ko ova moja veranda pred kućom, eto tolipašna je granica. Uđeš u staklenu granicu, daš dokumenta i to je sve. Ako si policajcima up’o u oko, prekopaju te, ako nisi ideš dalje.

– A jesil’ im ti upala u oko?

– Ma kaki! Nakon tunela Felbertauen smo opet odmarali. Tu ima vodopad. Umalo da zaboravim, ima i glečer.

Skide opet onaj album i nađe sliku sestre Živane sa dvoje djece.

-Evo, ovako to izgleda.

Prihvatili smo sliku gurajući se ko će je prvi uzeti u ruke.

– A šta ti je bilo najgore na putovanju, Antinice?

– Dvije stvari. Ne smiješ puno pit’ jer nema zahoda svugdje, a meni se tad voda k’o u inat traži i onaj vražiji Wuzenpass.

– A šta je to?

– Mi to zovemo Korijen-Sedlo, a Slovenci Potkorijen. To vam je krivina sa, meščini usponom od 30 % i ako nisi vješt s ručnom bremse il’ ćeš ‘otić u ‘elać il’ te moraju oni Austrijanci s džipovima izvlačit’ otije tristo metara.

– Jel’ to gore od naše krivine? – upita rođak aludirajući na Mijanovića krivinu, jednu od najoštrijih krivina u Doknju.

– K’o tri Mijanovića krivine al’ sve uzbrdo. Zaboravila sam da me kukovi bole kad smo došli do otog Sedla. Sve mi se neka strahota ugnijezdila pod miške pa mi pazusi postadoše mokri. A onda je sve išlo lagano – Pasturn, Kicbil, Sant Johan, Vergl, Kundl.

– A jesil’ se kad vozila s avionom? – upita rođak.

– Dvaput – pa potegnu gutljaj kafe – zamalo.

Naše oduševljenje naglo splasnu.

– Pa kako?

– U limenu ‘ticu zamalo sjedo sedamdeset i pete. Imala rodicu u Ameriki, al’ zlo ču da trebam ić’ i razboli mi se otac. Drugi put istoj rodici trebado ić’, upozna Antu na Breškama o Gospojinu i dođoh vama ovde. Al’ išla mi je sestra limenom ‘ticom u Grčku pa vam mogu šta kazati. Ako je ona slagala mene i ja ću vas.

– Samo laži – promuca brat.

– Kad sjedete u limenu ‘ticu ne smijete imat’ torbu kod sebe. Torbe idu u podrom. Svaki avion ima podrom. Osjećate muku kad slijećete i uzlijećete, ali samo ako imate slab želudac. Plovite po nebu, a k’o da sjedite u mene na otom krevetu.

– To si i za voz rekla! – opet upada rođak.

– Al’ voz čalaka, sine moj.

Crtice sa Antinicinih putovanja smo rado pričali po školi, a djeca su u nas gledala oduševljeno kao mi u nju. Jedne smo prilike naišli iz škole i svratili se Antinici po porciju priče.

– Dosta nam je Austije – reče rođak i udari šakom od sto – jesi li ti išta osim Austije vidjela?

– U ovoj se kući ne udara čak ni sto, Borise! – ozbiljno reče stara Antinica dok popravlja čvor na marami pod vratom.

Od Antine smrti navikla je na tišinu. Lupanja joj je za života bilo preko glave. Čim ga je oslovila imenom, znao je da je nešto grdno pogriješio.

– Da dođeš do Austrije moraš proći tri države. Nekad je to bila samo jedna, sad kažu tri. Austija i Jugoslavija su skupa gradile tunel Karavanke koji je dug čitavih sedam hiljada osamsto šezdeset i četri metra. Ja, nažalost, kroz njega nijesam prošla. Ali ako vas ne zanima… – namjerno pominjući tunel jer je vidjela kako mu se oči zacakle na pomen te riječi.

– Zanima, Antinice, izvini, samo sam pit’o.

– A ako vas zanima, bila sam ja i bratu na zakletvi u Benkovcu. E, to vam je, šaci, bio čitav cirkus. Jedan brat služio vojsku u Benkovcu, a drugi bio u Titovoj gardi u Beogradu. I dođu pisma od njih, a ja kopala u Podorašju kod jedne Jele, a otac k’o otac, bio nestrpljiv i odnio pisma jednom komšiji da mu pročita. I zapiju se oni, a zvjezdan upek’o i otac negdje zagubi ona pisma. Spremili se mi za Benkovac, idem i ja…

Neko zalupa na vrata. Antinica otvori, a naša mama stoji sa prutom.

-Nemoj galamiti na djecu, ja sam ih skrenila, nisam nešto dobro pa ako pustim dušu da ne odem sama k’o panj s ovog svijeta – slaga ona da nas zaštiti – jutros trebala frizerki u Novo Nasilje, al’ none me moje izdaju.

Mi nismo ni primijetili žutu boju njenog lica, ali nam je bilo zanimljivo da, kao i većina starijih ovdje, Novo Naselje zove Novo Nasilje. Priču o putovanju u Benkovac nam je završila dok smo oblačili obuću.

Skupilo se ljudi oko Antinicine kućice u kojoj nije bilo čak ni crno-bijelog televizora. Posljednji putni nalog joj je iznenada stigao u četiri poslije podne, a sahrana je bila kao i njen život, skromna. Mi nismo išli jer djeci nije bilo mjesto na takvim mjestima.

– Otputova Petra. Život joj je bio bučan, a sahrana gluva, gluvo bilo. – komentarisala je kona koja je došla našoj babi nakon sprovoda.

– Nije bila gluva, mi smo plakali, samo što nas niko nije čuo! – žustro napomenem.

– Ona je bila baš dobra – prozbori brat – svašta je znala jer je puno putovala, a i mi smo putovali slušajući njene priče – i briznu u plač.

– Ko je putov’o? – frknu kona iz susjednog sela.

– Pa Antinica.

– Jest priko brda do Gornje Obodnice rodici kad je Anto izlemanu istjera iz kuće. Ta nikad nije imala ni pasoša!

Pogledali smo u babu koja je sporim spuštanjem kapaka potvrdila da je istina ono što kona govori.

-Ustvari, išla je jednom za Benkovac, a trebala za Beograd. Otac joj se nacoc’o pa pomiješ’o kojem sinu treba ići na zakletvu. Ovo mi je pričala jedna Rada iz…

Suze za Petrom su putovale još dugo, dugo niz naše obraze. Nismo joj zamjerili što nam je pričala tuđe priče jer smo tad shvatili samo jedno – ne daj Bože nikom njenih putovanja, a ni priča o njima.

Rat

Svi skočiše kada ugledaše Franju koji se ljuljao kao čamac pred njima jer se uspio napiti od muke u kafani Kod Rupija. Tražio je pogledom Ilincu u koju je bio kao momčić zaljubljen.

-Ona je, Jare moj, imala najveće dojke od sviju cura. Valjalao je s nolikačkim dojkama izdurat’ da ostaneš pošten, a ona je izdurala. Nikad se o njoj loša riječ nije mogla rijet u selu, nikad! Nije to mala stvar, samo onaj Ilija bio lud… – pričao je Jaretu tokom jednog dolaska Franjo.

-Luđi od tebe? – dobacivao je Jare, a Franjo se ljutio i sam sebi obećavao da Jaretu više nikad riječ neće reći, ali je prvom prilikom popuštao.

Franjo se zagleda u goste i prepozna inspektora koji ga je ispitivao prilikom incidenta na šljemenskoj.

-Brato, šta će ova gnjida ovde? – frknu.

-Koja? – upita Mirko kojem nije bilo do života.

-Ova policinska! On je meni vik’o djede kad me ispitiv’o nakon one pucnjave za koju je kriva ova fuculja ovde… – pokazujući na Petrovicu.

-Mrš, pseto jedno jajačko! – ubaci se Merkelovica.

-Ti, pušćenice, odabi!

-Zašto Vi vrijeđate mog sina? – ubaci se i prija.

-On da je meni sin, ja bi se pokrio po ušima i niđe to ne prič’o. Nema osnovne kulture. Mene nazivati djedom, mene, u po MUP-a? – režao je Franjo koji ima kompleks godina.

-Strikane, molim te…

-Sad sam strikan, sutra ću bit’ adžo, pazi šta ti kažem. Taka lijepa i pametna, ‘oću reć’ inteligentna, jer da si pametna tražila bi iz svog stada, mogla si doktora nać’, doktora, a ti našla ovo, bolje da šutim. I što mene niko nije obavijestio da ćeš ti, brato, postat’ dupli djed, ovaj đedo? Vi mene ne bi zvali ni na krštenje, a da, ja sve priletim, krštenja jelde neće ni biti? Dabogda Vam bile dvije ženskarice da ih ne merete ni osunetit’!

-Franjo, krajnje je vrijeme da… – poče Jare.

-I dabogda bile vake k’o Jare, žive i zdrave, al’ uljupuše i neradnice!

-Sad je dosta! – frknu Damnjan.

-Pod mojim krovom se niko ne smije derati na moga brata! – dreknu Mirko na sina.

-Neka, brato, neka. Ovo mi je fala što sam mladost dao da odgojim pokojnog Stjepana.

I baš u tom trenutku, upališe se svjetla u kući pokojnog Stjepana, koja je bila preko puta Mirkove kuće, odnosno, prva kuća s desna kada se kroči u Jurkovića sokak. Svi se, sem gostiju, prikučiše prozorima ne vjerujući šta vide. Pokojni Stjepan je bio najmlađi brat Franje i Mirka, a rodio se kada je Franjo imao dvadeset i pet godina. Na porodu im je umrla majka pa se Franjo, tad jedini oženjen među braćom, zauzeo za brata, odveo ga sebi u Jajce, a često ga slao ocu, Peri i Mirku preko raspusta. Kako to obično biva, od trojice braće je pokupio sve najgore osobine, a bio je toliko pametan da se dodvori njihovim ženama, iskamči novac pominjući pokojnu majku, stavljajući svima do znanja i kad treba i kad ne treba da je on samo siroče uživajući u raznim blagodatima jer su ga štedjeli na sve strane. Prije rata se oženio Tuzlankom Sonjom i dobio curicu, a završena srednja ekonomska škola mu je omogućila rad u kancelariji i direktan kontakt sa novcem kojeg je obožavao. Najbolji mu je drug bio Robert Ružić – Rupi, osoba sklona čitanju filozofskih štiva, vječiti student sociologije zamišljenih očiju ispod okruglih naočara, kockar i manipulator.

1992. godina

Rat je Štefiju i Rupiju proširio vidike i otvorio novo tržište jer su živjeli u selu koje je bilo blizu linije razgraničenja, iako je Mirko insistirao da Štefi ide iz ratom načete Bosne sa ženom i djetetom. Najprofitabilnije im je bilo prevoditi Srbe preko Majevice. Pokojni Pero je sudjelovao u tom procesu prevođenja tako što je Srbima ustupao onu jednu sobicu viška da u njoj borave do pred zoru, a u zamjenu je čitav rat imao šta jesti i pušiti. Pričalo se svašta o Rupiju i Štefiju, a jedne se večeri obre žena, medicinska sestra, koja je između obrva imala tamni dudasti mladež, sa svojom curicom kod Pere, čekajući zoru da pređe na onu stranu. Štefi je pričao da je to žena nekog krvoločnog komandanta i da ne bježi od rata već od muža.

-Miješano meso, a? –izusti Štefi dok stavlja tešku ruku na djevojčicinu glavu.

Sliježe ramenima sa dozom gađenja na ovu opsaku.

-Nasilnik veliš?

-Da.

-Tako ti je to kod mješovitih brakova. ‘Ajd krst i križ ukrštati, ali… Kome ideš?

-Svojima.

-Roditeljima?

-Da.

-Od svih riječi u našem jeziku da se najmanje koristi. Ja je zaostavština Drugog svjetskog rata. Mi smo takav narod, od dušmana moramo uzeti nešto nematerijalno pa makar to bila riječ. Jok smo od Turaka prisvojili. Vrijeme će pokazati šta ćemo od Srba uzeti. Znaju li oni da dolaziš?

-Ne znaju. Nisam ih vidjela od…

-Otkako si se udala?

-Šta palamudiš? Ubiće te radoznalost! Jel’ ti platila, jest?! Pomozi im da uđu u kamion. Vidiš da sam bolestan. –dreknu Rupi dok odvaja podatnu slinu prstima od nosnica.

Ručka putne torbe joj klizi sa ramena. Djevojčica drži žutu, najlosnku kesu svezanu na mrtvi čvor. Sadržaj kese je mekan. Ispod sive cerade su već dva čovjeka, otac i sin. Snijeg se nije šalio. Zmijoliki, majevički makadam je pokriven korom leda debljine dna flaše iz koje su Štefi i Rupi u kabini pili ljuto, obojeno piće. Preko leda pada snijeg.

-Požuri. Maloj mi je rođendan. – naredi Štefi.

-Jesi ti lud? Hoćeš da izginemo sa ovima iza?

-Jesu i našli kad će Majevicu prelaziti.

-Srbi uvijek imaju dobar osjećaj za vrijeme. Po vakom i napadaju.

-Nema boljeg naroda od njih. Oni nam obezbjeđuju sredstva pomoću kojih postajemo gospoda.

Kamion se zaustavio. Štefi izlazi. Oslobađa snop svjetlosti iz crne baterije pritiskom na dugme on. Kragna tople, vojničke jakne mu je zalojena. Podiže ceradu i pomaže ljudima da siđu.

-Sad idite samo pravo kroz šumu. Znaju da dolazite.

-Hvala vam… –tiho izgovori otac.

-Ma šta hvala? Đubrad profiterska! Masno su oni ovo naplatili. –izusti sin.

Iz kabine izlazi Rupi. Puška se u njegovim rukama činila ogromnom. Metalno zveckanje udupla strah. Sin ušuta.

-Problem?

-Jok. Pozdravljamo se. –slaga Štefi i istrgnu djevojčici kesu iz ruku jer je praksa pokazala da se najviše dragocjenosti nalazi na najvidljivijim mjestima, a veoma često baš u dječijim rukama.

Žena pokuša nešto izustiti. Stariji čovjek je kuči latom u rebra. Otac, sin, majka i kći nestadoše u minskom polju.

-Koji si ti luđak! Posla ih u minirano. –kroz smijeh ispali Rupi.

-Ko nema sreće, bolje mu je da i ne živi.

-Što jest, jest. Nazdravimo!

-Aj Ž! I šta kažeš, moramo nešto nematrijalno uzeti od onih koji na nas pucaju? Jeb’o to. Meni materijalno slađe. Daj da vidim šta je u zecu.

-Ako ti je slatko, što onda sve prokockaš?

Od kažiprsta jedne ruke i srednjeg prsta druge ruke Štefi formira kuku. Ubaci kuku u onu najlonsku kesu i razdera je. Oslobodi se golema igračka. Zec. Opipa je. Preko stomaka se pruža dugačak rajfešlus. Koje je samo dragocjenosti nalazio u igračkama tokom prevođenja Srba. Nerado podijeli zlato i stavi zeca pod pazuh.

Razdanilo se. Stopalo se iskralo u snu ispod pokrivača. Djevojčica sporo otvara krmeljave oči od plača. Alkoholni dah se oslobađa iz crvenih nosnica. Miris tate. Od svih smradova taj joj je najdraži. Zari prste u igračku koja je bila između nje i oca.

-A đe si bio sinoć, tata?

-Ratov’o, sine. Borio se da i ostala djeca mirno spavaju tako k’o ti.

Obgrlila ga rukama i nastavila da spava. Nije lako ratovati. Od zeca se nije više nikad odvojila.

1999. godina zeca

Pod vratom visi kravata. Iz profitera Štefa se gospodin iskrao. Vila nikla nakon rata ispod šeperuše pokojnog Pere, a preko puta Mirka. Između glave i vrata u bijelom sanduku zec. Iz djevojčice se život iskrao. Škripi kapija groblja. Svjetina pod kišobranima se poredala u zmijolike redove. Pada kiša i prelazi u susnježicu. Grobnica nadojena vodom je značila još jednu raku uskoro po narodnom vjerovanju. Rakari crvenih lica pijani teturaju po blatu. Dah mu smrdi na alkohol. Pruža ruke i pokušava izvaditi zeca iz sanduka. Vražiji zec. Od tad je sve i krenulo naopačke. Pada pored sanduka. Budi se na kožnom, bolničkom otomanu koji je zastrt ofucanom mušemom. Pred njim bjelina. Iznad glave medicinska sestra sa dudastim benom između obrva pokušava očistiti blato sa profiterovog lica. On otvara oči. Ona se ogleda u zjenicama profiterskih očiju. Izlazi žurno u mračni, bolnički hodnik. Dvoja bijela leđa ne obraćaju pažnju na njega. Profiter se penje na otoman i otvara prozor.

-Ovo je godina zeca po kineskom horoskopu. Šta će se kukavica ubiti… –pripovijeda pripravnik.

Doktor se pravi da ne sluša astrološke nebuloze jedva punoljetnog derišta. Brkati profiter iskače u mrak boje dudastog mladeža. Bijela leđa dobiše glave. Pripravnik pojuri napolje. Doktor Suljić zavlači ruku u nabrekli džep blatnjavog sakoa koji je visio na ofingeru blizu otomana, otuđuje Štefijev mobitel NOKIA 3210 i pridružuje se kolegama napolju. Oko samoubice utabani tragovi u snijegu. Sve je polazno, samo je profiterstvo vječno.

Te je godine Sonja sahranila muža i kćerku. Sa pozamašnim kapitalom postade poželjna mnogim muškarcima u usponu pa se nedugo nakon kobnih događaja odseli u Sarajevo sa ljubavnikom. Pričalo se da  ponekad dođe na groblje kada je godišnjica smrti kćerke Ele. Spomenike im je podigla, kako Jare priča inkognito, samo su nikli prije jesenje mise godinu dana nakon kobnih događaja. Niko je nikad nije vidio, ali se na grobu iznenada pojavi ogroman buket cvijeća koji svi pripisuju njenom dolasku. Čak je Jare prije nekoliko godina vidio i jasan otisak usana na spomeniku, tačnije na slici, sa tragovima karmina. Jednom do dvaput godišnje kuću pokojnog Štefija obiđu radnici neke građevinske firme, poprave što se treba popraviti, neraspoloženi za bilo kakav razgovor sa mještanima napuste selo kao da nikad nisi ni bili. O Sonji se mnogo toga nagađa, ali niko ne zna gdje je i s kim tačno. Nikome još uvijek nije jasno kako to da Rupija nisu stigli aferimi i svi su ga navodili kao primjer da ne mora svako zlo biti kažnjeno na ovom svijetu.

Franjo je brzinom munje izašao iz kuće i uputio se kući pokojnog Štefija. Za njim krenuše Jare i Mirko.

Instagram kao pogodno tlo za manipulaciju

Dvadesetpetogodišnja Sumejja Tutmić, Zeničanka sa slovenačkom adresom, koja se bavi dizajniranjem islamske odjeće i modelingom, odlučila je podijeliti svoje iskustvo sa manipulacijama s kojima se susrela na instagramu. U Zenici je završila Drugu gimnaziju. Studirala je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali studije nije privela kraju. Instagram zajednici je poznata pod imenom eiusprinceps i na ovoj je društvenoj mreži prati blizu pet hiljada ljudi.

Instagram profil sam napravila recimo zabave radi, ali kako je vrijeme odmicalo on je dobio razne svrhe. Počela sam da pišem savjete i kraće tekstove iz raznih oblasti. Nakon nekog vremena odlučila sam, kada sam već tu, da moj boravak ima nekog smisla. Počela sam više da pišem o vjeri, da predstavljam njene najljepše strane i njen pozitivan uticaj na društvo. Trudila sam se i danas se trudim da rušim predrasude koje su stvorene o mojoj religiji, kao i položaju zene u istoj. – ističe Sumejja koju prate i mnoge žene drugih vjeroispovijesti.

Prije možda dvije godine počela sam da promovišem hidžab u njegovom pravom svjetlu i na pravi način. Barem se nadam da je tako. Trudim se uraditi dobrih stvari koliko mogu i pokazati drugu stranu mnogih stvari koje su bez potrebe na lošem glasu. Sto se tiče konkretno broja ljudi koji me prate, voljela bih ponekad da ih ima više. Ali ako se za veći broj ja moram mijenjati i postati ono sto nisam, pisati ono sto ne mislim i ne osjećam, ta ‘popularnost’ se nikada neće dogoditi. Ja želim biti i ostati tu za ljude koji me vole, koji koriste na ispravan način ono sto dijelim i koji su na kraju jedan od većih razloga mojih objava i truda.

Internet bih nazvala najvećim zlom i najvećim dobrom koje mi danas posjedujemo. U mojim očima internet korisnike svrstavam u dvije grupe. Oni koji su tu sa lijepim namjerama i oni koji su tu sa ružnim i zlim namjerama. Imala sam priliku da gledam mnoge poznanice i prijateljice kako internet koriste u najljepše svrhe. Od pisanja tekstova i priča, preko prodaje radova, pa do raznih humanih i društveno korisnih profila. Internet je prepun motivacije i ideja iz raznih oblasti, divnih slika, savjeta i priča. Prepun je također i divnih ljudi koji su spremni mnogo da daju drugima. I da, često bez ikakve koristi budu na usluzi ljudima. Mnogo je i onih koji su razvili velike biznise pomoću interneta. Zaista je mnogo korisnih stvari zbog čega čovjek pozeli da bude tu i da koristi internet dok je živ. Ali, nažalost, u ovih deset godina, aktivnog korištenja interneta, imala sam priliku da dođem u dodir i sa ljudima iz kategorije “zlo” – kategorije koja je iz dana u dan brojnija. Prvo bih navela one koji su tu da vrijeđaju druge i da komentarišu javno izgovarajući najgnusnije uvrede. Zatim imamo neku vrstu ‘praznih’ ljudi koji bez problema kradu ili kako oni to vole reci “posudjuju” tudje slike, tekstove, video snimke i druge sadržaje ličnog karaktera. I sto je najtužnije takve stvari smatraju normalnim i ne vide nikakav problem u tome. Štaviše, nije im problem ni napasti onoga ko ih upozori ili im zabrani svoj sadržaj za takvu upotrebu. Također lazno predstavljanje, pravljenje lažnih profila u razne svrhe i sve tome slicne stvari su ono što meni stvarno kvari sliku o internetu kao sredstvu koje možemo upotrijebiti za lični prosperitet na svakom polju.

Što se tiče manipulacija na instagramu, vjerujem da je instagram najplodnije tlo za takav sadržaj. Ljudi su vizuelni tipovi, a instagram se, kao što znamo, najviše bazira upravo na slikama. Osim toga, ljudi vjeruju u brojeve – od broja pratilaca do broja ljudi koje mi pratimo. Dakle, većina influensera gleda da im broj osoba koje prate bude ispod hiljade, a ako se radi o makro influenserima (ljudima čiji je broj pratilaca šestocifren) broj zapraćenih zna biti tek dvocifren što nam jasno pokazuje da su oni tu da zarade jer ih očigledno ne zanima sadržaj profila njihovih pratilaca. Realno, svi mi poznajemo više stotina ljudi koje imaju instagram i ako smo već dobri s njima, ne vidim razlog da im ne uzvratimo praćenje. Ima i ona poznata deviza – koliko para, toliko muzike, što znači da oni koji su spremni uložiti novac u sponzorisanje i promoviranje, imaju daleko više šanse da im sadržaj bude primijećen i da im se samim tim poveća broj pratilaca. Primjećen sadržaj ne mora nužno značiti i kvalitetan sadržaj. I onda ljudi posmatrajući megalomne cifre pratilaca poklanjaju svoje povjerenje. Oni koji nisu sigurni vrijedi li bacati novac na promovisanje, uzmu stvar u svoje ruke. A kako to izgleda uzimanje stvari u svoje ruke? Pa, na primjer, podijelite pet hiljada sa tristo šezdeset i pet (toliko dana ima u godini). Računica je jednostavna, potrebno je, dakle, dnevno zapratiti svega četrnaest osoba koje ćete otpratiti kada vam uzvrate praćenje i za godinu dana ćete imati pet hiljada pratilaca, što je kao neka cifra koja vam je potrebna da vas brendovi uzimaju za ozbiljno. Ovom cifrom pratilaca postajete mikro influencer. Većina mlađih osoba ima aplikacije koje pokazuju ko nas je otpratio pa manipulatori ove vrste najčešće vrebaju osobe srednje životne dobi kojima brojevi pratilaca ne znače ništa. Osim navedenog, primijetila sam da mnogi mikro influenceri komentarišu jedni drugima svaku sliku u kojoj se reklamira neki proizvod sa sličnim komentarima pa se ispod slike naiđe na manje više sve iste komentare tipa „voljela bih ovo probati, jedva čekam da ovo probam, divna preporuka probaću prvom prilikom“. Na ovaj način se stiče dojam da im je profil prometan, što je veoma važno za brend – tj da ima interakcije, iako, da se razumijemo, niko od njih i ne pomišlja da kupi proizvod. Što se tiče novca koji influenceri zarade, o tome bih mogla danima pisati. Naime, većina influencera početnika radi samo za proizvode koje kasnije proda po nižoj cijeni. Pojedini smatraju da je biti influencer samo imati pratioce, a najvažnija stvar je ipak imati znanje o onome što mi predstavljamo. Mnogi nemaju znanje, a su svjesni da proizvod koji reklamiraju nije dobar pa ga ipak preporučuju jer su ga dobili džaba ili zato što im je masno plaćeno. Neki nemaju znaje, a nisu ni svjesni da je za „biti influencer“ potrebno znanje, ali im se sviđa dobivati PR pakete i kozmetiku. Kako god, krajnji ishod je isti iako smatram da je savjesnost prve grupacije ta koja ih čini najvećim zlom na instagramu i zbog njih sam nerijetko poželjela da obrišem ovu društvenu mrežu. – ističe Tutmić, koja i uvijek javno podrži influencere koji vrijede i koji rade u skladu sa sopstvenom savješću.

Tridesetčetverogodišnja Danica Jakšić iz Vršca, pravnica i blogerka, koja je internet zajednici poznata kao blogabilna87, o temi instagrama i manipulacija na istom, odgovorila je jednom zanimljivom pričom.

NEKA TI BUDE!

Dragi korisniče!

Ja sam Instagram. Došao sam kako bih ti olakšao život. Ili otežao. U svakom slučaju, promenio.

Do tebe je. Ja sam kao nož koji neki koriste da bi odsekli hleb, a neki da ubiju čoveka.

Ti koristiš – ti biraš!

Ne misliš valjda da sam ja kriv!?

Ja sam rentgen. Ili možda ogledalo? Pokazujem tvoje sklonosti, mane, navike…

Mogu da prodam proizvod, uslugu, obraz, dušu…Tvoju ili tuđu, bilo kad. Mogu da ti otmem ceo dan, mesec, godinu. Mogu da te povežem ili upoznam sa devojkom, umetnikom, lopovom, pedofilom…Ali, nisam ja kriv!

Ti tražiš – ti nalaziš! Ili – možda neko tebe traži i nalazi…

Ja sam zid, a ti kačiš šta želiš – album, snimke, lokacije, šale, komentare, poeziju, humanitarne akcije…! 

Niko ti ne brani, ali svako može da vidi. I neko može da zloupotrebi.

Ti si zapravo manipulant. Stavljaš na mene ono što želiš da drugi vide. I zato – ne pravi se naivan! 

Možeš biti samo korisnik. Možeš biti prevarant ili žrtva prevare. A prevare su razne, velike ili male, kao što hiljadama godina postoje bez mene i van mene.

Neko želi da izgleda srećno. I neka mu bude!

Neko želi da izgleda humano. I neka mu bude!

Neko želi da izgleda lepo. I neka mu bude!

Neko želi da mu svi zavide. I neka mu bude!

Neko može to sve da zloupotrebi – I neka mu bude!

Lukovina za brzi rast kose

Ljuska crvenog luka (lukovina) se od davnina koristila na razne načine. Njome su se farbala uskrsna jaja, a poznat je i paganski običaj spaljivanja ove ljuske na prvi dan nove godine jer se vjeruje da to donosi novac u godini koja je nastupila. U „Narodnom učitelju“ Vase Pelagića sam našla jedan zanimljiv dio gdje se lukovina koristi za podsticanje rasta kose, liječenje ranica i krasti na tjemenu te bojenje kose.

Recept za rast kose i liječenje tjemena: U 200 ml hladne vode dodati ljuske od dvije glavice luka, dakle ljuske ne lukovo meso, staviti na ringlu i kada proključa pustiti da uvre (ja pustim da ključa nekoh 5 minuta). Maknuti sa ringle, poklopiti i pustiti da se ohladi. Kada se ohladi isuti u bočicu sa prskalicom i nanijeti na tjeme (dakle, na tjeme ne na dužinu). Ovo možete raditi svakodnevno, samo gledajte da to radite kada je vrijeme toplo da se ne prehladite. U hladnim danima ovaj tonik je najbolje nanositi nakon pranja kose i ne ispirati.

Recept za farbanje kose: Ako imate svijetlo smeđu (ili čuvenu mišiju boju kose – sivkasto smeđikastu), srednje smeđu ili crvenkastu kosu, a sviđa vam se takozvana ginger nijansa, uzmite ljusku od šest glavica, pripremite na gore navedebi način i prelijte preko čitave kose nakon svakog pranja dok ne dobijete željenu nijansu. Moja kosa je bila tamno smeđa, a dva mjeseca nakon korištenja lukovine na opisani način imala je boju koju možete pogledati na slici ispod. Meni ova boja ne stoji, ali eto, važno da sam probala i da mogu s vama podijeliti ovo iskustvo.

Napomena:

-Ovi recepti nisu za plavuše jer mogu promijeniti boju kose, stoga, drage plavuše, ne koristite lukovinu da ne bi bilo iznenađenja.

-Lukovina može isprati farbu sa kose, zato oprez ako ste ofarbani. Ako koristite lukovinu za rast kose i liječenje ranica, obratite pažnju da je nanosite samo na tjeme, najbolje bočicom koja ima prskalicu i najbolje tokom sedmice dana pred farbanje.

-Lukovina pripravljena na gore navedene načine NE SMRDI.

-Pored ružmarina, lukovina mi je najdraža za rast i jačanje kose.