Moja bajramska priča

Bila sam mala i motala se oko mame koja je lupala orase i izdvajala rijezgu u posebnu zdjelicu. Te orase je poklanjala svojim kolegicama na poslu koje su slavile Bajram. Meni je tih godina Bajram stizao par dana kasnije nego ostalim ljudima u vidu baklave, ružica i odjeće koju su dobijala djeca maminih kolegica kao bajramluk, a koja im je bila mala. Rat se uvukao u naše živote i u praznike, promijenio nam okus i količinu baklave, a vihor rata je mnoge odveo daleko od Bosne i bosanskih Bajrama, a samim tim daleko i od mene. Taj isti rat je u moje malo mjesto doveo jednu divnu porodicu. To su bili ljudi koje sam upoznala tek kada sam krenula u školu jer je njihova unuka išla sa mnom u razred. Oni su donijeli pravi, pravcati Bajram u moj život.

Živjeli su u jednoj staroj kući na dva sprata sagrađenoj od pečene cigle. Pored kuće je bila velika štala i ambar. Dvorište je bilo veliko i neograđeno. Đedo Ramiz je bio majušan čovjek i uvijek je nosio kačket. Iako nije znao ni čitati ni pisati, cijenio je obrazovanje i bio jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznala u životu. Njegove doskočice i anegdote su nam bile veoma zanimljive i nikome nije bilo jasno gdje je on pokupio toliku količinu mudrosti. Skačemo njegova unuka Emina i ja po velikom krevetu gdje inače spavaju đedo i nena. Čela su nam orosile greške znoja, a crvenilo je obuzimalo dječija lica. Vriska iz duše se orila, a mi smo se čvrsto držale za ruke i skakale. Ulazi đedo i reče:”Oj, ko vas rodi takve nemirne?” Nena dreknu:”Ma šta ko ih rodi, pitaj ko ih je napravio. Sve po jadnom žensku, sve.” Ulazi nena sa svojim cvijetnim dimijama, rumenih obraza, podvezane glave i reče da nema skakanja. Bila je i deblja i veća od đede, pravi mrgud crnih očiju, tankih usana i oštrog glasa. Imala je meko srce koje je bilo u neskladu sa izgledom, ali vidljivo svim ljudima u nevolji. Dok je nena pravila kafu, mi smo se igrale sa đedom igre rimovanja. U toj igri je đedo postao medo. Nena je dobacila:”Pomršav vam nešta taj vaš medo.” A đedo joj reče:”Ko kad ti pojedeš i moje i svoje ise. Eto te k’o da si od masnog sira odvaljena. Otkako si ovde došla, ljudi Majevicu ne vide od tebe.” Ona je samo odmahivala rukom. Voljele smo te njihove prepirke koje nikad nisu prerastale u svađe. Đedo je govorio da je ona ponekad k’o osa na ogrisku, a ponekad k’o med. Pred njim osa, pred ostalima med. Kasnije sam shvatila da su oni tim šalama zatrpavali sve tuge koje su ih snašle i koje čovjeka pritisnu sa kamatom kada ostane sam. Đedo je govorio da je kamata uvijek slađa od glavnice. Kada je ratna tuga u pitanju glavnica se prolije niz obraze u vidu slanih suza, a kamate se skamene ispod kapaka i žuljaju dušu nekako zauvijek.

Eminin tata je poginuo u ratu, a njemu su đedo i nena bili roditelji. Imali su i sina Bajru kojeg sam i ja zvala amidža. On je živio tih godina u jednoj kući malo dalje od njih i pokušavao emigrirati u Ameriku sa porodicom. Emina je imala i brata Fahru koji je bio mali, a mama joj je radila u Tuzli na pijaci. Sve sam ih upoznala i svojatala kao i oni mene. Okupili su se svi tog dana. Amidža je bio tužan i pričao kako je već treći put uzajmio pare i podmitio neku Ajku da im pogura to za Ameriku. Đedo je rekao:” Da nisi kravu toliko pojio, ne bi ti ovoliko ni mukala. Tražiće ona, sine, još para. Takima se ne moreš nadavat. Moj Bajro, jednog sam izgubio, zar i tebe da izgubim?” Nena je prekinula svu ovu priču i rekla da se svi nacrtamo u utorak ovdje. Mi nismo išli u školu u utorak i srijedu jer je tad bio Bajram. Pogledala sam je i pitala:”Zar i ja?” Zagrlila me svojom teškom rukom i rekla:”Jašta neg i ti. Zafali se materi za orase i reci nek i ona dođe.”

Osvanuo je utorak. Obukla sam najljepšu haljinicu koju sam dobila iz inostranstva prošle godine i koja mi je eto ove godine taman. Imala je neku satensku vezicu sa mašnom oko struka sa patent zatvaračem. Struk mi je bio potanak i ta vezica je bila labava, ali ja sam insistirala da je ipak nosim. Počešljala sam kosu i stavila šnalicu. Mama nije mogla sa mnom jer je imala obaveza, a tata me skupa sa poklonima odvezao do Emine. Đedi sam kupila koka kolu i čarape, neni upakovala maramu koju je mama nekad davno dobila na poklon, Emini barbiku, a Emininoj mami dezodorans. Nađoh đedu kako sjedi ispod verande sam. Suze su padale iz sitnih očiju. Povikah:”Đedo ba, što plačeš, ko te diro?” Nasmijao se, obrisao suze i rekao da ne plače već da mu se znoje oči. Pitala sam od čega se znoje oči, a on mi je rekao da je to od nekih toplih sjećanja. Znala sam da misli na svog rahmetli sina. Poljubila sam ga u obraz ono da poljubac pukne i čestitala Bajram. On je volio kolu, a nena je uvijek krila kolu za goste. Dala sam mu poklon i rekla pred nenom da sakrije od nje kolu. Bajram sam svima čestitala sa:”Sretan vam Bajrambarečula.” I danas dan me sramota te kolektivne čestitke koju sam tako nekako iskombinovala. Sve prisutne sam nasmijala. Đedi se vraćala boja u obraze. Nena je nosila dimije sa cvijetnim dezenom, a đedo se šalio da se ušarenila k’o njegova njiva pod kućom u rodnim mu Korkutovićima u aprilu mjesecu. Svi smo se ismijali zamišljajući tu njivu, a on nam je objasnio da odijelo ne čini čovjeka, ali da ruganje čovjeku zbog odijela itekako može od onog ko se ruga načiniti nečovjeka. Nena me posadila na stolicu, navadila mi u tanjir punjene paprike i kolut sirnice. Jela sam brzo. Žurila sam. Ne smije igra da trpi. Nije Bajram svaki dan. Emina me požurivala mazeći onu barbiku. Baklavu sam jedva žvakala. Đedo mi je rekao:”Polako sinko, nije švabo na Husinu.”

Izašle smo napolje i igrale žmire. U zraku se osjetilo ono božansko i bajramsko pomiješano sa djetinjstvom. Prijali su nam praznici i slobodno vrijeme bez zadaće. Bježale smo od njenog brata koji je bio mali. Ušle smo u štalu u kojoj je bila krava sa teletom. Popele smo se na tavan koji je bio prostran i pun sijena. Zrake sunca su se uvlačile kroz prostor između dasaka i igrale sa prašinom učinivši je vidljivom. Preskakale smo otvor kroz koji se polagalo sijeno kravi. U jednom trenutku sam propala kroz taj otvor i ona labava vezica oko struka je zapela kravi za rog. Visila sam na rogu. Uhvatila me panika i počela sam vrištati, a krava je mukala. Mislila sam da će me krava pojesti. Svi se ukazaše na vratima, a đedo i Bajro priđoše, otkopčaše onu vezicu i iznesoše me napolje. Đedo reče da me milostivi Allah spasio i zagrli me svom snagom. Uveli su me u kuću i umili. Đedo me upita:”Ko te rodi taku nemirnu?” Ja ponovim kroz suze ono nenino:”Što ne pitaš ko me napravi? Zar uvijek sve po jadnom žensku?” Svi se ismijaše i meni bi baš drago zbog toga. Bajrina žena reče da je dobro što je krava mukala onoliko, a ja se okrenem prema đedi i kažem:”Da je nisi onoliko pojio, ne bi ti onoliko ni mukala.” Opet su se svi smijali. Rekao mi je đedo da se potrudim da tako pamtim i ono što učiteljica priča jer će mi to osigurati pamet, a pamet sve ostalo u životu. I da se molim Allahu za zdravlje i sreću. Predložila sam đedi da ja pamtim, a da se on za mene moli. Kada sam pošla kući dobila sam poklon i baklave za ponijeti. Vijest o mome nestašluku je stigla prije mene kući pa me mama malo vaspitala prutom, iskritikovala i zabranila da idem na Bajram sljedeće godine. A ona je bila od riječi i nije zaboravljala ono što kaže.

Sljedeće godine sam šmugnula bez poklona na Bajram. Objasnila sam svima situaciju. Đedo je otišao u selo na telefon i javio mojoj mami da sam kod njih i da se ne brine. Bajro je već bio u Americi, a nena je bila kao uvela ruža zbog toga. Tugovala je tiho i nije više bila onako glasna. Ono malo rodbine se okupilo oko stola i svi su, kroz smijeh, Emini i meni zabranili odlaske u štalu. Bilo je divno imati nenu i đedu. Bilo je divno bajramovati sa svojima i te i svih narednih godina. Strogo sam zaprijetila neni da samo od mojih oraha smije praviti baklavu. Na taj način sam osjećala da i ja doprinosim duhu praznika. Tako je i bilo.

Bio je raspust nakon šestog razreda i moj djed me poveo na mjesnu pijacu. Vidjela sam đedu i povikala:”Đedooooo, jesi to ti?” Prišao nam je, zagrlio me i dao mi marku za sladoled. Nikad ga više nisam vidjela. U sedmom razredu Emine nije bilo. Do mene je došlo mnogo priča o njima. Jedni su govorili da su se vratili u Vlasenicu, drugi da su otišli Bajri u Ameriku, a treći da je đedo umro. Nikome nisam vjerovala. Kada sam se dočepala interneta, odlučila sam ih potražiti. Našla sam jednu Bajrinu kćerku koja nije bila baš raspoložena za uspomene i koja taj period poistovjećuje sa siromaštvom i neizvijesnošću. Napisala mi je šture informacije o nekada mojoj porodici koja je odnijela negdje sve moje Bajrame. Đedo je umro prije dvije godine u 80. godini života, Emininog oca su našli u nekoj masovnoj grobnici u Kamenici i nena je tad jedva živa ostala nakon srčanog udara čije posljedice trpi i dan danas. Ostali sada žive u Sarajevu.

Ramazan je. Miriše opet na djetinjstvo. Lepine se našminkale crnim kimom. Kupujem kolu, iako je izbjegavam inače. Suze pobjegoše iz očiju. Dolazi drugarica koju čekam, grli me i pita što plačem. Odgovaram da ne plačem i da mi se samo malo znoje oči od nekih toplih sjećanja. Napominjem da se ne smije tugovati za vrijeme ramazana. Nije joj jasno kakve veze ima ramazan sa mnom, ali se složila. Prepričala sam joj svoje poslijeratne Bajrame provedene u staroj kućici u kojoj je svega osim ljubavi falilo, opisala meni drage ljude, dočarala okus baklave i predočila đedine mudrosti. I njoj su se počele znojiti oči. Bajram će mi zauvijek ostati ljubav uvijena u toplinu sjećanja na jednu divnu porodicu.

Umišljena

Bila jednom jedna bara. Rođena u otisku traktorskih guma nakon obilne kiše u mjesecu novembru u horoskopskom znaku škorpije. Bila je utisnuta svega tridesetak centimetara u šumski put. Drveće je skoro pa izgubilo lišće i klatilo se ogoljene duše na vjetru. Poneki listić je završio i u bari. Nakon kiša nastupi neuobičajno lijepo vrijeme za ukus novembra, a nebo opet postade plavo i obogaćeno kolonijama gustih, bijelih oblaka. Bara postade umišljena jer se nebo ogledalo u njoj i prigrli ljepotu neba kao svoju. Mislila je da je duboka onoliko koliko je drveće, koje se iz prikrajka ogleda skupa sa nebom, visoko. Ta optička iluzija joj je oblikovala muljavi karakter i smatrala je sebe najljepšom vodenom površinom na ovom svijetu. I kako to obično i biva, od optičkih iluzija koje brzo postadoše neoboriva uvjerenja naše plitke bare, najviše stradaše oni bližnji. Smijala se golotinji drveća i pakosno uživala. Dno joj se polako pretvaralo u mulj, ali je još uvijek bila dovoljno bistra i mislila je da je nemoguće da ikad bude čitava prljava kao to dno. Temperature se naglo povećaše i počeše komarci da svraćaju na onih nekoliko listića koji plove barom. Hvalila se ona njima kako je najljepša, najbolja i najdublja vodena površina na svijetu. Oni su za nju bili jadnici koje prezire svako ljudsko biće, mali i po boji neupadljivi, ali dovoljno moćni da ispovijedaju njenu ljepotu gdje god stignu. Glas o najljepšoj bari se daleko čuo i jednog jutra se u nju naseli koristoljubiva porodica žaba. Nasilno se uvališe krupnim skokovima. Strugali su po njenom dnu svojim nožicama i budili joj žive rane. Čula je kako krekeću o njoj da je plitka kao i prethodna i da su se nadali dubini od minimalno pola metra. Hvalili su prelijepo i visoko drveće jablana sa lijeve strane i bukve koje su obitavale sa desne strane. Boljeli su je komplimenti upućeni onim drvenim golaćima. Zamrzila je neuredne žaburine svakom svojom kapljicom. Svakim danom je bivala sve pomućenija i njena površina je prestala biti plava kao nebo i na njoj više nije bilo bjeline od oblaka. Osjećala je kako se suši i kako postaje sve manja i manja. Žabe su je napustile. Brkati čovjek ju je dan poslije zasuo nekim kamenom nepravilnih ivica. Ugušio je i zadnju kapljicu života u njoj. Mrtva je. Šumski put opet postade prometan.

Sve ono lijepo u čovjeku je ustvari odraz neba. To lijepo se ne smije pomiješati sa umišljenošću, a ako se ipak pomiješa onda naljutimo nebo i ono nam pošalje koristoljubive žabe. A žabe k’o žabe, vječito željne vode sa izvora materijalizma, zamute vješto svu ljepotu. Zato ne budi, čovječe, plitak jer nebo ne voli umišljene.

Ubodi želju

Svako od nas je rastao ispred plavog, ogromnog kredenca u kojem su stojali oni fildžani sa mjesecom i zvijezdom i iz kojih su naši pili kafu i crvena džezva sa tufnama. Niko nije nacionalno prljao te fildžane, tada ne. Poslije su mnogi iz moje okoline zaneseni ratom te fildžane pobacali, ne shvatajući da ih nisu fildžani zaratili. U nekim mjestima se fildžan zvao i findžan, a džezva džezma. Svi smo probali više puta tu crnu tekućinu i svi smo se pitali šta je odraslima zanimljivo u tome gorkom piću. Nije bilo mljevene kafe. Kupovala se sirova, pržila se (a u nekim dijelovima i pekla) u tepsiji i tokom tog procesa čitava ulica zamiriše kada se počne oslobađati gusti dim iz onih zrna. Uzimali smo tek ispečena zrna, iako je to bilo zabranjeno, premiještali ih u ustima s jedne na drugu stranu dok se ne ohlade i drobili mliječnim zubićima između koji su ostajali crni komadići. Najmlađi i najstariji članovi porodice su mljeli kafu mlinom koji je ponekad puštao neku čudnu boju koju su povezivali ljudi sa promjenom vremena. Uvijek mi je bila zanimljiva ta njihova meteorologija. Govorili su nam da od kafe raste rep. Tajno sam uzimala po gutljaj kafe i mislila da će mi rep na kosi, koja je bila kratka, izrasti. Izgleda da ona kafa djeluje tek nakon dvadeset godina.

Još kao mala, slušala sam rasprave o tome da li je kafa koju odrasli sa tolikim žarom ispijaju bosanska ili turska. Neki su je zvali i domaća. Jedna Radojka koja je živjela blizu mene, kafu je pravila tako što naloži vatru napolju i direktno na žar stavi džezvu. Svi su obožavali njenu kafu koju eto zbog njene prerane smrti nikad nisam uspjela okusiti. Kada sam nju pitala čija je kafa, bosanska ili turska, ona je govorila da je kafa naša. Aha, znači bosanska?

Život se malo poigrao s nama i natovario nam rat na slabašna pleća. Taj rat je kafi ozbiljno povećao cijenu, a visoka cijena joj je u mnogim domaćinstvima promijenila boju. Bivala je svakim danom sve svjetlija i svjetlija, a na kraju je  postala žućkasta, topla voda koja se pije iz šoljica sa ručkicom. Mnogi su bili sretni ako imaju i takvu kafu. Rat je mnogo toga promijenio, ali jedna stvar je uvijek ostala ista, ljudi su i dalje zajedno ispijali kafe pa makar i te koje imaju boju kao ofucana lisica. Radojka je prestala ložiti vatru napolju sve do ljeta devedesetšeste.

Kraj rata je preko noći kafi vratio boju. Inače, glede te boje, postoji mnogo nedoumica. Crna kafa je ostvljala smeđe fleke i nikada mi nije bilo jasno zašto je zovu crna kad je ustvari smeđa. Onda sam saznala da postoji boja koja se zove kafena. I sve što je smeđe na ovom svijetu je moglo biti kafeno sem kafe. Kafa je bila crna i tačka. Ista stvar je i sa bijelom kafom koja nije bijela već bež, ali džaba, ta kafa je odlučila biti bijela i tu nije bilo mnogo prostora za raspravu. Bijelu kafu su ispijali u mojoj okolini obično stariji ljudi i djeca. Godinama mi je doručak prije škole bio bijela kafa sa odvaljenim komadom domaćeg hljeba. Vjerovalo se da domaći hljeb gubi na okusu ako se osiječe nožem. Te dječije kafe su bile mlijeko obojeno neznatnom količinom kafe i sasvim pristojno zašećerene. Tad sam shvatila da ništa pod ovim nebom nije crno bijelo i da se onom, ko hoće da gleda, ukažu mnoge nijanse, a nijanse su te koje prave razliku i proširuju vidike.

Mi smo rasli, a rasle su i šolje iz kojih se pila kafa. Period od fildžana do one šolje frtaljuše se zvao naše djetinjstvo i tada su se ljudi počeli raspravljati oko termina kafa, kahva ili kava. Dok su se oni raspravljali, život im se rugao i otišao nekim drugim smjerom. Mnoge od njih je odveo u inostranstvo gdje se slovo V čita kao F i gdje su kafa, kahva i kava  postale Kaffee. Pričalo se kako piju nekakve kafe iz mašine, a baba se krstila na to i vikala povazdan:“Gluvo i ćoravo bilo. Doš’o kijamet.“ Misli i želudac su im bili navikli na ness kafe koje su mirisale na Evropu, a jako dobro znamo da je čovjek zbir svojih navika. Tako su se u naše domove uselile staklene tegle nessa i čuvale su se za takve goste. I mi smo sitnim gutljajima počeli ispijati kafe. Polako, ali sigurno!

Jedna moja profesorica je uvijek govorila:“Ne kvari vino vodom, kafu šećerom ni ljubav brakom!“ Svi smo se smijali njenim izrekama koje je uvijek prilagođavala svojim uvjerenjima, ali ostalo mi to da kafu nikad ne šećerim. Smatrala sam da joj to oduzima zasluženu gorčinu i kvalitet i da je tako vrijeđam. Kafenisanje sa mnom znači ozbiljne uštede šećera. Uvijek napominjem u gostima da ne ukuhavaju kafu. Mnogi nemilice ubacuju šećer i mlijeko u kafu i govore da je to obogaćena kafa. Svako ima pravo na svoju ličnu kafu, gorku ili slatku, pokvarenu ili obogaćenu. Nikome se ne gleda u šolju osim ako se ne pojavi balončić na površini koji znači da imaš dušmana. Popularno je i gledanje u šolju, odnosno čitanje sudbine iz taloga popijene kafe pomoću kojeg su samozvani znalci ovog zanata prepadali ljude. Na kraju tog izlaganja imaš pravo i na jednu želju. Lizneš prst i ubodeš želju. Od šare koju napraviš ubodom, zavisi da li će ti se želja ostvariti. Jednom se osoba koja je gledala u šolju toliko zanijela da je rekla kako je vidjela crvene cipele na mjestu uboda i da će se želja ostvariti, ali u dva dijela. Eh… Takav ti je naš narod, da mu je malo zavirit u budućnost pa makar i kroz prljavo dno šolje.

Kafa bez cigare je kao džamija bez munare. Nije uopšte bitno koje je pušač vjere, ovo je univerzalna konstatacija kojom pušači južnog podneblja opisuju svoj merak držeći u jednoj ruci cigaru, a u drugoj šolju kafe. Mnogi su nakon prestanka pušenja prestali ispijati i kafe. A oni koji nisu, danas obično kupuju duhan i redovno motaju cigarete.

Mi kafu pravimo, zaljevamo, zasipamo, pristavljamo, mećemo, pečemo i kuhamo. Postoje razne vrste kafe. Podjele su nam u krvi. Jutarnja, podnevna i popodnevna su u skladu sa dobom dana. Dočekuša je ona kojom nekoga dočekujemo, prva kafa za goste koji ne namjeravaju odmah kući. Razgovoruša je kafa dobrih jarana i najmilija mi je nakon jutarnje. Proseruša je rijetka kafa nakon koje je svaki toalet predaleko i karakteristična je za cicije. Ova kafa je svjetlija i od one ratne. Doljevuša je kafa koja se pravi dodavanjem vode u džezvu iz koje se tek popila kafa i pušta se da ta voda prokuha sa tozom. Čim vidiš da ovo neko radi, odmah kući! Proseruše i doljevuše uvijek prave isti ljudi, slučajnost? Sikteruša je kafa koja dolazi nakon dočekuše, ručka i kolača i označava da je vrijeme da ideš kući. Ona predstavlja najkulturnije istjerivanje koje poznajem. Najbrže se pije i najviše hvali. A ako odeš nekome i taj te ne ponudi kafom, obavezno pukne priča:“Nisam ja željna ničije šolje kafe, imam je hvala Bogu i kod kuće, ali treba mi lijepa riječ…“ A kako ćeš lijepu riječ preturit preko jezika ako usta ne zaliješ kafom, kako?

Danas se kafom i opisuje. Lijena osoba je ona koja hoda s kafe na kafu i tako se ono lijena kulturno preskoči, a poenta ostane ista. Stanje u društvu, pad moralnih vrijednosti i sve ono nakaradno proizašlo od čoveka, stane u samo jednu rečenicu: „Kakvo je vrijeme došlo, nemaš s kim kafe popiti.“ Dvije žene stoje na stanici i pričaju baš o ovome. Jedan lokalac im reče kao da je upravo otkrio Ameriku:“Pa popijte je skupa, brate mili, kad već nemate s kim.“

Dragi moji kafoholičari, vidite da se gotovo sve u životu vrti oko kafe. Želim vam od srca da uvijek imate s kim popiti tu kafu, a ako nemate zovite mene. I ne zaboravite, svijet je mnogo ljepše mjesto ako ga posmatrate preko šolje vrele kafe koja se puši. A ako već ubadate želje, potrudite se da budu lijepe i konstruktivne. Ovu kafenu priču ću završiti jednom od babinih mudrosti:“ Najbolja je ona kafa koju mi neko drugi napravi.“

Osnovna njega kose

U ovom tekst ću pokušati odgovoriti na sva pitanja koja me pitate, a koja se tiču osnovne njege kose. Također ću preporučiti proizvode koji su svima lako dostupni. Mnoge od ovih stvari sam naučila od Milice Glišić sa bloga kovrdžava kosa i rado vam preporučujem njen blog.

Kosu perem jednom sedmično. Prije pranja kose stavim ulje na tjeme (kašikicu kokosovog i pola kašikice ricunusovog ulja). Dodajem i ulje smilja, ali ako nemate ovo ulje onda se držite kokosovog i ricinusovog. Ulje držim na kosi dva sata. Ako vam se ne da stavljati ulje i niste baš toliko opsjednuti kosom onda slobodno prskočite ovaj korak.

Šamponi – Ovo je jedno od najčešće postavljenih pitanja. Jednom mjesečno operem kosu jačim šamponom. Jači šamponi su oni koji sadrže sulfate: Biomelem i Afrodita litarski (ja malo više volim Biomelem, pogotovo onaj sa medom). Za svako naredno pranje tokom mjeseca koristim blage šampone. Blagi šamponi su: Baby love sa sljezom (ima u DM-u), Biomelem kolekcija LOVE RS (najbolji mi je onaj sa ekstraktom bora i travom ivom) i Natura siberica sensitive šampon. Izaberete jedan od ovih. Ovo kombinovanje šampona je veoma važno. Jači šamponi detaljno operu kosu i nije ih dobro koristiti više od jednom mjesečno, dok su slabi pogodni za češće pranje kose. Kosu šamponiram dva puta. Voda kojom perete kosu treba da bude mlaka, a ne vrela.

Biomelem jači šamponi
Afrodita šamponi sa sulfatima (jači šamponi)
Biomelem Love RS kolekcija blagih šampona
Blagi šamponi

Nakon što ste oprali kosu šamponom prelijete je čajem od ružamrina. U pola litra vode stavite dvije grančice ružmarina i pustite da prokuha, ohladite i spremno je za upotrebu, a ako nemate svježeg ružmarina može i sušeni (stavite 4 supene kašike na pola litra vode). Čaj je veoma bitan jer jača korijen kose, ubrzava rast i pomaže tjemenu da uspostavi ravnotežu.

Kosa je prelivena čajem. Ocijedite višak tečnosti da se ne cijedi i na vrhove stavljate masku za kosu. Maske su tu da nahrane kosu. Maske stavljate od ušiju prema dole, nikako na tjeme. Kombinujte maske (proteinska – ona sa keratinom ide jednom mjesečno, a hidratantna tokom ostalih pranja). Garnier hair food banana maska se može svrstati u hidratantne sa hranjivim svojstvima, a ako imate kosu sklonu mašćenju onda uzmite Garnier hair food aloe vera. Proteinske koje možete naći u drogerijama su: Balea winter protect, Loreal dream long i Ziaja sa keratinom. Lorealova maska ima silikona pa vam preporučujem da je koristite krajem mjeseca, pranje prije pranja sa jačim šamponom. Pustite masku da odradi tako što ćete je ostaviti 15 minuta na kosi. Umotajte kosu u punđu i zamotajte je pamučnom majicom dugih rukava. Za tih 15 minuta možete da se izdepilirate i istuširate (preporučujem da razdvajate pranje kose i tuširanje tj prvo se posvetite kosi bez da smakrate tijelo da se ne biste prehladili). Nakon tih 15 minuta temeljito isperite masku i nanesite malo regeneratora.

Hidratantne i hranjive maske za kosu
Proteinske maske za kosu

Preporučujem Nature Box regeneratore ili le Petit Marseillais žuti regenerator. Regenerator je taj koji zatvara kutikule i nema potrebe držati ga dugo na kosi. Ni regenerator ne ide na tjeme. Isperite kosu temeljito i zadnji mlaz vode treba da bude hladna voda jer hladna voda ubrzava zatvaranje kutikula (nemojte tjeme kvasiti hladnom vodom već samo vrhove).

Regeneratori

Preporučujem da kosu sušite prirodno. Ja svoju godinama nisam osušila fenom. Na polusuhu kosu nanesite leave-in po svom izboru (ja ponekad nanesem Angelth therapy mlijeko). I to je to. Ovo su neke minimalne stvari koje trebate poštovati ako hoćete zdravu kosu.

Ove preporuke rade samo ako ih se pridržavate. Kosa je ta koja pamti i svaku agresivnost vam trostruko naplati. I još nešto, kosu nosite svaki dan, zato uložite vremena (tražim vam da uložite 25 minuta sedmično) i ne tražite izgovore.

Vile i nafaka

Sastalo se drušvo u drvenoj kolibi na planini Majevici. Svi su bili zakleti ljubitelji ljute kapljice i to je, čini mi se, bilo jedino što je ovu družbu povezivalo. Na drvenu dasku su narezali mezeta natanko, raščetvrtili dimljeni sir i otvorili teglu krastavaca. Svako je vadio krastavce svojom rukom iz tegle. Kiša je padala i vrijeđala oluke stvarajući neku melanholičnu melodiju dok su opterećeni, po rubovima zahrđali oluci  vršili ulogu periferne cirkulacije novembra. Pijanka se dobro začinjavala pričama o vilama. Alkohol je potpirivao sablasnost noći. Jedan od njih je pričao, a ostali su pažljivo slušali kao prvačići.

-Neki Stojan koji je živio s onu stranu Majevice, uprego konje oko dva sata poslije pola noći, natovario na kola pet džakova šljiva, džak jabuka i deset kila pekmeza pa se zaputio prema Tuzli. Mor’o je biti u Tuzli prije sedam. Taman preš’o Majevicu, falilo mu par kilometara da dođe do najbližeg sela kad ono kod vode na kojoj je mislio napojiti konje, vilino kolo. Ne zna ni sam koliko je bilo vila, sve su imale dugu kosu i plesale ukrug. Znao je da je gotov i da neće živ stići do sela. Nije mog’o ni glasa pustit. Konji su stali k’o ukopani. Iz priča koje je slušo k’o momak znao je da ti iz vilinog kola spasa nema. Uhvate te za ruke i natjeraju da plešeš. Od umora umreš, a ljudi kad te mrtvog pronađu nakon toga, pričaju da si umro od sandžije. Nije dobro ić blizu vode prije neg’ što prvi oroz ne zapjeva. Nema onog ko te može spasit od vila. Vile se kupaju prije zore, a nakon kupanja plešu da im se duge kose osuše. Kreknula, kaže Stole, neka tičurina i one odmah nestadoše. Konji se pomjeriše, ali ne smjedoše ni liznut vode. Stojan se spasio i ovo mi je isprič’o prije rata. Nikad više nije iš’o u Tuzlu na pijacu. Slao je brata. Nakon ovoga i konji se porazbolijevaše, a ni Stojan nije više bio isti.

Družina se poče smijati ovoj bapskoj priči. Niko osim naratora nije vjerovao u vile i u taj ples koji omađija insana pa mu pomuti i ono malo pameti što je uspio sabrati kroz život.

-Aj živili. Neće nas ni vile vake pjane!

Radila sam tih godina za sebe, a kada radiš za sebe tada obično najviše radiš za druge. Kiša je stala, a magla se vukla kao da je prebijena. Oko osam naveče krenula sam do obližnjeg zaseoka da zaradim koju markicu. Nikad se nisam bojala ni mraka ni onoga što može iz tog mraka iskočiti. Ponekad čovjek ne smije sebi priuštiti luksuz straha. Jedan dio puta je bio nenaseljen i bez rasvjete, samo šuma i put. Mislim isključivo na lijepe stvari. Noć kao iz horora. Čujem zvuk auta koje je svojim svjetlima razbijalo kontinuitet noći. Vozač je na nekoliko metara iza mene naglo zakočio pa počeo gubiti kontrolu nad vozilom, ulijetao je čas u lijevu čas u desnu traku praveći cik-cak maršrutu. Nekako se uspio sabrati i auto nestade brzinom munje. Noge nisam osjećala, bila sam na pola puta i samo sam osjetila da trčim. Stigla sam do djevojke kojoj sam davala časove i uspjela se pomoću hladnoće novembra otrijezniti od straha. Nikome ni riječ.

Nakon nekoliko dana saznadoh od našeg zajedničkog prijatelja za sijelo na kojem se raspravljalo o vilama i za čovjeka koji je vidio vilu pri povratku kući te večeri. Ispričao je čovjek da je zamrlo sve u njemu kada je vidio moju kosu i povezao je sa pričama o Stojanovim vilama koje tumaraju okolo kada padne mrak. Pijanstvo je samo pojačavalo dojam. Laknulo čovjeku kada je saznao da je vidio mene, a ne vilu. Prošlo je par godina od tog sijela. Uvijek mi bude simpatično kada mi neko kaže da sam kao vila.

Konačno se našao fotoaparat u mojim rukama. Učim se još uvijek. Ponekad mi ruke budu nemirne pa sam kupila i stativ. Našla zanimljivu lokaciju na putu prema Majevici, odbarala program za fotografisanje i čujem ja zvuk auta. Bio je to neki zvuk koji je aludirao na očigledan kvar i brundanje jadne mašine se pojačavalo kako se približavala. Čovjek zakoči i automobil se zaustavi na pedesetak metara od mene. Opet krenu, mili, polako i zaustavi se tačno pored mene.

-Opet ti? Jebla ti sve svoje, nije ti dosta što si me jednom pripala. Ja mislijo radar. Nemam nafake mjesec dana kada tebe vidim.

Zatvori prozor i ode svojim putem. Opet onaj čovjek, pijan za volanom kao i onu veče. Opet sam mu se ja ukazala na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Zato ne tražite nafaku pijani. A iskrena da budem, nek ostane između nas, malo mi je draže biti vila nego vlast.

Guja u novčaniku

2019. godina

-Gospođo, ako sam ja vas dobro razumio vama treba deset metara ograde od prokroma?

-Molim? Prokrom je za sirotinju, ja i moj muž želimo inoks!!! Jasno?

Majstoru su se počele pojavljivati graške znoja na uskom čelu. Ima li uopšte svrhe objašnjavati gospođi da su prokrom i inoks jedno te isto? Padao je u iskušenje da se počne smijati, da je pita zašto koji novčić nije uložila u obrazovanje, barem ono osnovno, da je obruka tu pred svima, da se o toj bruci prepričava danima, da joj malo potkreše prepotentnost, onako majstorski. Sve je to ostalo samo na razini iskušenja i kružnih misli koje se ubrzo zapetljaše čim gospođa ponovo otvori usta.

1998. godina

Velika kuća napravljena tik poslije rata, a gdje bi drugo i živjela prepotentna gospođa, barem kada dođe na godišnji u rodni kraj. Pored nje mala kuća, izuzeta ogradom, odstranjena namjerno da se ne povezuje s njima ni teritorijalno, ali ipak njihova odnosno njegova rodna kuća. Naspram te male kućice ova velika nova izgleda još velepnije i nadmenije. Za njih je broj i kvadratura praznih prostorija temelj vrijednosti čovjeka i ponašaju se kao da će im te prazne sobe omogućiti vječni život. Mi, djeca se igramo i skakućemo dok oni uvode vodu u novu kuću. Momčić koji je tek zagrizao punoljetstvo kopa kanal. Njih dvoje naizmjenično pametuju šetkajući se oko kanala.

-A što bacaš zemlju na ovu stranu?

-Zato što sam ljevak. Logično.

Gospodin se pokljumi i ode. Nastupi ona.

-Mi radimo, znate, u inostransvu se mora raditi. Najvažnije je raditi. Rad je stvorio čovjeka. U Bosni ljudi vala i ne rade. Sve nešto hoće neće, a da im je.

Čitavih dvadeset minuta je, a sami Bog zna kolika je muka nju slušati dvadeset sekundi, vezla rečenice kao da ju je neko u Švicarskoj navio pa poslao u Bosnu. Oporim glasom je silovala bubne opne  jadnog mladića.

Mladić je razmišljao o svojoj simpatiji iz frizerske. Gubio se mislima u njenoj plavoj kosi. Kupao se u znoju pola raspusta, pržen bosanskim suncem poprimio je boju tena kakvu ima Kofi Anan, prljav od zemlje iz gospodskog dvorišta, zanesen mladošću i oštrim jezikom odbrusio gospođi na one opaske o neradu bosanaca:

-A šta ja radim u ovom kanalu na četrdeset stepeni ‘ljeba ti? Sviram kurcu dok mi ti stojiš iznad glave ko jastrijeb? Jel?

Zajapurila se gospođa ko bulka i frknula. Žalila se svom bratu kojem je mladić pomoći radnik. Nazva mladića kerčetom koje joj laje iz kanala, njoj, gospođi. Laje joj za njene pare? U svaku rečenicu je stavljala riječ pare. Gubila se između dviju ličnosti unutar jedne prepotencije. Čas je bila gospođa i glumila onu gospodu koju je posluživala u inostranstvu, čas radnik. Radnički identitet je preovladavao i činilo se da joj se svi moramo diviti jer ona, zamislite samo, radi. Svoj rad je svima nabijala na nos kao da nama ide ono što ona zaradi, kao da ćemo mi ići u penziju nakon njene šezdesete godine. Brat je odmahivao rukom i rekao joj da mu ne dira radnika, vrijednog mladića kojeg treba razumjeti jer je mlad. Pokušavala je zbog navodnih uvreda da skine malo od njegove dnevnice, ali brat je bio uporan.

-Ti, sele, imaš guju u novčaniku. Lakše ti se aman od duše rastat nego od žutog bona.

Bila sam dijete i sve sam shvatala doslovno. Ispričala sam svojoj maloj raji da gospođa ima guju u novčaniku. Navela sam i izvor informacije, njenog brata, čovjeka čija je riječ uvijek vrijedila i kod djece i kod odraslih. Niko od nas nikad nije vidio guju uživo i svi smo željeli da malo zavirimo u njen novčanik. Pošto sam ja donijela vijesti o guji, postalo je sasvim logično da ja pitam gospođu da nam pokaže guju. Dva dana sam tražila pravi trenutak, onu iskru raspoloženosti na ozbiljnom licu koja bi mi bila nešto kao zeleno svjetlo za pitanja. A svako ko me poznaje jako dobro zna da sam uvijek ispitivački raspoložena. I ulovila sam tu iskru. Prišla sam joj munjevito i stala ispred nje kao poručnik.

-Mogu li vas nešto priupitati?

-Priupitaj!

-Želim da mi nešto pokažete.

Ozarila se. Njoj je bilo pravo zadovoljstvo pokazivati sve ono što posjeduje. To joj je hranilo sujetu. Često je ljude sazivala na kafu, a pored kafe iznosila im i svoje stvari, nakit i suđe. Ljude koji nisu iskazali određeni stepen divljenja je svrstavala u ljubomorne duše.

-Reci sine, šta hoćeš da ti pokažem!

-Kao prvo ja nisam sin. Ja sam žensko. I hoćete li mi pokazati onu guju što držite u novčaniku?

-Slušaj mala, bezobrazna si ko pseto, ovdje u Bosni izgleda niko ne vaspitava djecu, zato i jeste raspuštani ko stoka. Treba te bit sramota.

Mojoj hrabrosti je došao kraj. Podsjetila me gospođa na supu od krompira koja se hladi. Taman misliš da je mlaka i da se nećeš opržiti, a vreli krompir se pritajio na sredini i prvi zalogaj ti isprži i jezik i nepce. Eto takva je ona bila, neraspoložena za saradnju sa djecom. A ja sam gorila iznutra jer nisam vidjela guju. Čitavo društvo se baš razočaralo. Raspravljali smo o tome kako ona uopšte smije nositi guju preko granice. Neko je čak izvalio da i guja ima pasoš. Ustanovili smo da nam namjerno neće da pokaže svoju guju jer je zla.

Sljedeće godine, mjesec dana pred moj deveti rođendan, na vašeru sam vidjela gospođu. Pazarila je šećernu vunu, a oko nje je bila gužva. Moj rođak i ja smo se dogovorili da me on podigne iza njenih leđa, a kad ona otvori novčanik ja bih vidjela guju i njemu je detaljno opisala. Svi su vjerovali mojim opisima. Podigao me je i ja sam vidjela samo novac u njenom novčaniku. Kako smo bili mali i nejaki, pala sam preko gospođe, poderala ruku od šake do lakta sa donje strane i počela plakati. Ležeći na tucaniku kroz plač sam promrmljala:

-Nisam vidjela guju, izgleda da je danas nije ponijela. Baš nemamo sreće.

Gospođa je bila na vrhu nervnog sloma, ali mi je pomogla da ustanem pazeći da ne isprljam njen skupi komplet. Majica i šorc su mi bili krvavi, nos mi je curio, a trebalo je i izdržati onaj prijeki pogled. Teta što je prodavala šećernu vunu mi je dala maramicu i rekla da je guja samo metafora. Svi su se smijali osim gospođe. Tek u šestom razredu sam saznala šta je metafora. Očekivala sam da će me roditelji kritikovati zbog današnje gluposti, ali nisu. Objasnili su mi šta znači imati guju u novčaniku. Rane nastale od pada na tucanik nisu zarasle do rođendana.

Gospođu sam viđala ljeti, a ona se uvijek nekako pravila da me ne vidi. Najbliža mi je bila kada je u lokalnoj prodavnici pomrsila misli onom čovjeku što radi sa prokromom ovaj inoksom. Opet sam osjetila težinu koju osjeti svako u njenoj blizini.

Kroz život sam srela mnogo guja. Neke su bile u novčanicima, neke u karakterima, a one prave u prirodi i te su ispadale najneotrovnije na kraju. Kako god, ogradite se od guja. Ako nemate dovoljno novca za inoks ograde onda izaberite one sirotinjske od prokroma.

Crni petak

Bila jednom jedna priča koju sam dugo znala i o kojoj sam najradije ćutala. Možda zato što to nije moja stvar, a možda i zato što sam sebi dozvolila luksuz kukavičluka jer se svaka priča u kojoj neko dijete godinama plače itekako tiče svih nas. Odrasla sam u malom mjestu u kojem se život odvijao na vremenskoj relaciji prijeratno, ratno i poslijeratno. Centar tog mjesta je bio Dom i zanimljivo je što je na spratu tog Doma bila ambulanta, a u prizemlju pošta i kafana. Kao da ti trebaju stepenice kad si bolestan da te podsjete kolika je muka zakoračiti sedamnaest puta po trideset centimetara da dođeš do doktora. Kafana i pošta su ubrzo zatvorene, a ambulanta prebačena na mjesto pošte. Sedmična dešavanja u mom rodnom kraju su bila skromna. Život je ovdje tekao skoro pa nečujno, ali to nije spriječilo promjene da se uvuku u živote i ostvare naume sudbine. Kilometar od Doma koji je nešto kao geografska odrednica, šarenila se stočna pijaca svakog petka na uranak. Trgovac svinjama je dolazio čak iz Bijeljine i podmićivao policiju svakog petka. Mogao si kupiti od njega prase, kezme i uboj koje ti on nakon pijace doveze na kućnu adresu. Dovodili su i domaći ljudi svinje, goveda, ovce, koke nosilje, jaja i sve ono što se potraživalo i lako moglo prodati. Osim živine tu se mogao kupiti konopac, opanci, čizme rudarke, ručna kosa za košenje trave, hrana za stoku, sjemena, rasada, burad i sve one stvari koje trebaju jednoj prosječnoj seoskoj porodici u obavljanju raznih poslova. Na pijacu nisu išli samo oni koji trebaju obaviti kakvu kupoprodaju. Mnogi su išli da se druže i napiju. A tamo gdje alkohol kumuje, nema dobra, čak ni u priči. Jedna kafana je zatvorena davno, a druga je nikla i samo petkom bila neobično puna. U njoj je radila crnokosa žena koju je sama muka natjerala da trpi pijane budale krvavih očiju kako bulazne i prave grimase potpireni kojom čašicom više na prazan stomak. Nakon drugog pića svijest im je već postajala pomućena, a slika stvarnosti izobličena do neprepoznatljivosti.

Ona je bila tiha i povučena ili kako jedna nastavnica jednom reče k’o mutava. Nikoga nije gledala u oči i bila je škrta na riječima kao da će glavom platiti ako sastavi rečenicu. Anketirali su nas taj dan o nasilju u porodici i svi su zaokružili da nema nasilja pod njihovim krovom. Dedna strana lista je bila prazna i na njoj se moglo opisati nasilje. Svi su predali prazan papir, čak i ona. Anketa je rađena na pogrešan način jer je onaj s kim sjediš mogao vidjeti šta si zaokružio, a ako ipak šta opišeš na onoj praznoj strani, odaće te rukopis. Zato su svi kolektivno lagali. Ona nadžak nastavnica se kezila sutradan i rekla :“Vi aman svi sretni. Rezultati kažu.“ A vidio se rezultat u onom pogledu što se nije pomjerio od visine poda godinama, o kricima koji su derali dušu svakog petka i suzama koje su tu dušu pokušavale kako tako sastaviti i sklopiti za buduće dane, u čvrstom zagrljaju dviju sestrica kada dođe pijani otac i od najobičnijeg petka napravi crni petak. Koraci su joj petkom bili olovno teški i sve se činilo kao da ide na strijeljanje, a ne rođenoj kući. Misli su se žarile i izazivale crvenilo koje je rezultiralo nepravilnim flekama po blijedom licu. Temperatura joj je rasla, a brada je drhtala kao da pokušava nešto reći mimo njene volje. Stisla je rukice uz mršavo tijelo i u rubovima teksas jaknice pokušavala naći oslonac. Činilo se da će je školska torba prevaliti nazad. Glasovi su dopirali iz njene kuće i što se više približavala uspijevala je razaznati svaku pojedinačnu psovku, svako jebem ti sa raznim nastavcima. Ulijetala je i počinjala vrištati, tresti se i moliti da prestane. Kao da su te molbe bile zapaljive, kao da su mu pružile još veće zadovoljstvo, kao da je samo to čekao svakog petka. Često ju je hvatao za kosu i njenom glavom udarao o zid, nazivajući je paščetom kurvinjskim, nabijao joj na nos što brani majku iz čijih je usta izlazila svijetla krv. Izlazio je ispred vrata, palio cigaretu i govorio da će ih sve zapaliti u kući. Mala seka se sklupčala do kreveta i upiškila od straha. Kada je otac vidio da se upiškila, izvlačio je kaiš iz pantalona i udarao trogodišnju djevojčicu nazivajući je smrdljivom pišuljom. Ona je branila seku i dobijala porciju batina po nogama koje su bile konstrukcije dviju motkica. Otac se približio ručku koji je bio na kraju šporeta. Otklopio šerpu i rekao da ovo jelo nije ni za cuku. Uhvatio je šerpu i bacio je o zid. Komadići krompira su bili posvuda, slivalo se niz zid ono što se nekada zvalo ručak, masnoća se presijavala po namještaju, a kapljice koje su završile na šporetu su odgorijevale stvarajući gusti dim. Teško je bilo razaznati koji miris dominira prostorijom, alkohola ili sagorijevanja masnoće. Razbijanje se nije zaustavilo. Bacio je i dva tanjira, jedan u pravcu žene, a drugi u pravcu djevojčica, da ih još više zastraši. Jecaji nisu prestajali. Govorio je curicama da će im zaklati mamu. Ili kako je on govorio, materešinu. Nije više imao snage, stropoštio se na krevet i zahrkao. Trogodišnja djevojčica je stavljala krompiriće s poda u usta. Bila je gladna i znala je da će večeras gladna zaspati. Čitava predstava jednog zlostavljača je bivala gotova do četri poslije podne. Isprebijana žena je čistila zid i držala se za rebra koja su je boljela pri svakom udisaju. Curice su bile u sobi i ona moja što joj je nastavnica dala epitet mutavice je uspjela ukrasti koru hljeba iz tepsije. To joj je petkom bila večera. Mala seka je po ustima tražila dlaku koju je pokupila s poda skupa sa onim krompirom. Scenarij je svakog petka bivao skoro pa isti uz neke sićušne varijacije. Ponekad je zlostavljač samo uralo, vrijeđao na najpodmukliji mogući način, stavljao do znanja da su pod njegovim krovom i da nemaju kud. Ponekad je ručak ostajao u šerpi, a ponekad se batinjanje sastojalo od svega par šamara, a znalo je i trajalo satima. Žena se pokušavala odbraniti, rukama je pokušavala štititi glavu, sklupčala se kao plod u maternici na podu, ali to ga je dodatno znalo razbijesniti. Znao je da ona nema kud. Svađe je pravio zbog banalnosti. Kajgana je bila prežuta, snijeg u decembru prije dvadest godina nedovoljno bijel i ptice su preglasno cvrkutale proljetos. Izmišljao je razloge za svađu. U očima okoline ti izmišljeni razlozi su bili toliko validni da su na osnovu njih svi krivili ženu. Svekrva joj je govorila:“Stavi sebi vode u usta dok ga huja ne prođe. Nemoj mu odgovarati. Ti si kriva.“ Raspodjela krivice je uvijek išla na štetu žrtve. Otac se ostalim danima ponašao kao da se ništa nije desilo baš kao i većina siledžija.

A ona je sanjala kako završava osnovnu i kako joj dolaze dvije tetke i dva tetka iz bijelog svijeta. I kako mamu, seku i nju odvode daleko. I kako bijeli svijet poništava crninu petka. I kako se raduje vikendu kao i sva djeca. I kako je majka ljubi u subotu ujutro, majka bez modrica, majka kojoj juče nisu izbijena dva zuba. Mašta kako joj seka više ne piški u krevet i kako se ne trza na svako otvaranje vrata. Doći će tetke i tetkovi, hoće, moraju. Dolaze oni svake godine. Dođu i kod njih sa vrećom robe koju su njihova djeca prerasla, čokoladama i zmijskim očima kojim broje one fleke od hrane po zidovima. Sjedu tako da imaju potpuni pregled na grafikon jadnosti u muzeju nasilja. Obavezno iskritikuju onu malu što piški u krevet. Napoje bijesne oči tuđim suzama i odu. Sklapaju priče po ličnom nahođenju, dodaju im detalje da bi se malo više dobilo na zanimljivosti prepričavanja. I obavezno kažu:“Sama ga je birala, nek sad trpi. Svi mi nešto trpimo. Nikome nije idealno.“ A ona moja što joj se zabio skriveni u čupavom tepihu komad tanjira u nogicu kojoj odgovara broj obuće 33, nikako da se mane maštanja o njima kao spasiocima. Ti spasioci joj montiraju osobine kojih nema, porede svoju divnu djecu s njom i njenom sestrom, perverzno se zadovoljavaju na najgnusniji način. Njihova djeca joj poturaju pod nos prve mobitele bez antene koje su dobili, nokije 8210, jedan sa crvenim i drugi sa plavim oklopom. Nemaju oni pojma da ona zavidi jednom dječaku kojeg je još kao nerođenu bebu otac napustio, zavidi i djeci koja su oca izgubila u ratu, zavidi i djeci čiji su roditelji razvedeni. To je jedina zavist koja se uspjela useliti u dvanaestogodišnje srce. Na vjeronauku nam je parok govorio o roditeljima kao o nepogrešivim bićima koja nas bezuvjetno vole i ona je postavila pitanje:“A šta ako to nije baš tako i šta ako oni griješe?“ Parok je ogdovorio:“Nek prvi baci kamen ko nikad nije pogriješio!“ Eh, da sam bogdom imala kamen pri ruci.

Nikad nije dovodila drugu djecu svojoj kući i nikad nije išla nikome. U njoj je oživjela krivica začinjena sramotom, čitala je komšijske poglede pune podsmijeha i žaljenja, a djetinjstvo je davno izgubilo smisao.

Držala je njena majka bočicu esencije na kojoj je pisalo E-260 na dohvat ruke, za ne daj Bože da postane još neizdržljivije. Sve crne misli su se sastajale u tekućini ispod tog čepa. Ako se ubije djecu bi već neko othranio, ničija nisu ostala neothranjena ni umrla od gladi, ali  kako ih ostaviti sa teretom majke samoubice. Jedino što ju je spašavalo od samouništenja je strah od etikete koju će prilijepiti okolina curicama. Nije htjela da budu djeca samoubice i lude majke ni da se pitaju hajvani ljudskog oblika na morbidnim sijelima kako li je jadnom čovjeku bilo s njom. Znala je da će reći :“Zato je i pio, zato se i derao, zato ju je morao i udarati jer se sa luđacima ne može lijepo jer da se može bili bi normalni.“ Eto zbog toga je ostala živa, ali esencija je bila tu uvijek u slučaju da promijeni mišljenje, u slučaju da od bola otupi na tuđe mišljenje i prekrati sebi muke. Zamišljala je svoj kraj. Umirala bi u mukama, onako kao što je i živjela i to bi bila neka vrsta kazne jer je odlučila izigravati Boga. A djevojčice su rasle. Često im je govorila da bi joj sve bilo lakše da one ne postoje. Gdje da ode sa dvoje djece, ko će je primiti s njima?

U srednjoj školi stariju curicu je dočekala razredna sa pogledom ratnog zločinca, perfekcionista, žena sa debelom zlatnom ogrlicom i hrđavom naravi koja im je jasno naznačila da srednja nije obavezna. Srednja škola u koju se jedva uspjela upisati zbog kržljavih ocjena joj je postajala turobna skoro kao i rodna kuća. I sam Bog, u kojeg je sumnjala svakog petka, zna kako je uspjela dogurati do završne godine. Crne misli su jedina stvar na koju se mogla skoncentrisati.

Kada se ljudi počnu plašiti petka trinaestog i veličati sujevjerje, ja se sjetim crnog petka, pijačnog, poškropljenog alkoholom, kada se prodavalo rogato goveče i kada se trgovalo dječijim suzama na veliko. Jako dobro se znalo ko pije, a ko plaća. I kada umre onaj što je pio, ostane onaj što je plaćao, da plaća do zauvijek. To je izgleda cijena nasilja u porodici.