Sramota i djetinjstvo

“I ako bude ko zvao, reci da sam napolju, da perem ploču. Kaži nazvaće te kad završi. Nemoj slučajno da kažeš da spavam. Jel ti jasno? Aj ponovi šta ćeš reć!

I ponoviš od riječi do riječi. Ovo je najčešća laž izašla iz usta djece moje generacije. A učili su nas da nevalja lagati, njih nevalja lagati, ali za njih moraš lagati. Svi smo mi ponekad uspavane ukućane predstavljali kao odsutne. Tako se pojam sramote uselio u naše dječije mozgove.

Jednom prilikom pita komšinica moju baku kad je ustala jutros, a ja ko iz topa:” U devet smo ustale.” Presječe me babuška prijekim pogledom i reče: “Ne zna ona na sat, u sedam bona, znaš mene.” I tako baba u mojim očima postade lažov. Šta sat uradi s moje poštene bake? Ona mi poslije lijepo objasni, koliko je se meni uopšte uspijevalo objasniti bez jasnih argumenata, da ću kad porastem sama shvatiti to sa spavanjem i satom. I zamislite samo, odrasla sam ali to mi još uvijek nekako nije jasno. Nije mi jasno, eto što čovjek ne smije u svojoj kući, o svom trošku spavati na svom krevetu u bilo koje doba dana? Sat je jedinica mjerenja vremena, spavanje biološka potreba i stvarno šta selo ima sa korelacijom ova dva pojma? Zašto je ispravno slagati vrijeme ustajanja, a neispravno spavati u određeno vrijeme? Kažu ako spavaš u danu, ne radiš. To mi ima logike. Spavanje isključuje djelovanje. A ako ne djeluješ nisi vrijedan. A čega nisi vrijedan? Ko to određuje uopšte tvoju vrijednost?

Ona ista moja baka, što je rekla da ne znam na sat, kad god me pita koliko je sati, ja joj kažem sjećaš se ba baba da ja na sat ne znam, ti si rekla, jesi stvarno, e ta baba ima drugaricu, sličnu sebi naravno. I baka me povede njoj na kafu. One piju kafu, mislim baba pije kafu, ja umačem kocke šećera u kafu i svima lijepo. Ta se žena stalno pravi da kao nešto radi. Mi sjedimo, ona čitavo vrijeme pere dva tanjira, par kašika, zdjelicu i ćaska. Pa ih polira, pa malo priča s nama, pa se opet uhvati one spužvice, pa dok ona sudoperu dovede u red, kafa gotova. I kuka kako se ne sjeća kad je toplu kafu popila. E ne može se piti topla kafa i biti vrijedan, a pogotovo ne pred gostima. I za ovu svi kažu da je vrijedna, ne sjeda. Efektivnog posla uradila neke tri minute, ostalih pedeset sedam, jer se na selu kafa podnevača pije sat vremena, dizala sebi vrijednost. Zna žena kako se manipuliše satom. E ovakve vrebaju sve firme, savršene su za odjel marketinga.

Pored spavanja u nedoličnom periodu, veliku sramotu je predstavljalo i jesti u tuđoj kući, pogotovo ako si dijete. Kud god mi djeca pošli, uz polazak je bila čitana kulinarska liturgija. Zločin jedenja u tuđoj kući bio je kažnjavan batinama koje su predstavljale vrhunac pedagogije ovog doba. Ako ko iznese slatkiše onda je dozvoljeno da uzmeš samo jedan. Tu je pedagogija bila malo blaža. Pitam se samo kako su naši kod kuće uvijek saznali kad smo, gdje i šta jeli? Pred polazak u goste, na svadbe, rođendane i sve ono što se rado obilježavalo, kod kuće se prvo obilno jelo. Nijedan član porodice nije smio na ovakve manifestacije praznog stomaka. Može ga miris i izgled hrane ne daj Bože navesti na sramotu prejedanja u tuđoj kući pa bi domaćini mogli pomisliti da nema šta kod kuće jesti. Muški članovi porodice su smjeli nemilice piti alkohol, to nije bilo sramota, time se fešta veličala. Uspješnost slavlja bila je izražena u tome koliko se ljudi ovaj muškaraca napilo. Ali ako smo mi popili više od dvije čaše soka nek nam je Bog na pomoći kad dođemo u one odaje koje smo nazivali kućom. Žene doduše nisu pile, osim one jedne čašice likera uz obavezno stresanje i konstatacije da je ljuto nakon svakog gutljaja.

Osim ovoga, postojale su i druge nelogične sramote koje u određenim predjelima i danas koriguju živote kao i prije dvadeset godina. Što je svugdje u svijetu sasvim normalna pojava i aktivnost ovdje je to moralo prvo biti u kategoriji sramote barem jedno desetljeće. Nepisana pravila raznoraznih sramota su bila postulati našeg odgoja. Šta god se iznjedri pod ovim nebeskim svodom, od kosačice na struju, šminke pa do bežičnog interneta, bilo je sramota koristiti. Odlični smo mi generacijo pod kakvim smo smiješnim sramotama odrasli. I kovani svim sramotama ovog svijeta, okoline i roditelja, poprimili smo oblik koji vjerodostojno opisuje meni nepoznati autor :

O STIDU I SRAMOTI

Jedan se stidio da pita gde je klozet. 
I šta je bilo? 
Ništa. Upiškio se u gaće.

Jedan se stidio da kaže gde ga boli. 
I šta je bilo? 
Ništa. Nisu ga izliječili.

Jedan se stidio da kupi u radnji gaće. 
I šta je bilo? 
Ništa. Išao je bez gaća.

Jedan se stidio da kaže devojci da je voli 
I šta je bilo? Ništa. 
Udala se za drugog.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s