Prvi dan i ostali dani škole

Devedeset peta, septembar, ja prvačić. Dobila sam prije polaska u školu katalog. To je ustvari bilo par listova sa slikama artikala i promotivnih cijena u robnoj kući Tuzlanka. I zamislite imala sam ekskluzivno pravo da u ratu izaberem nešto iz kataloga pošto mi se približavao rođendan i polazak u školu. Izaberem ja tako teksas pantalone, a na onoj slici iz kataloga nosila ih curica i pored nje bio bijeli pas koji je kao zagrizao jednu nogavicu. I tako ja u Tuzlanci prvi put, pokazujem onoj teti što radi šta hoću, daje mi pantalone, pogodila je broj, oblačim ih, stoje mi. Nisam htjela one sa tregerima, ni slučajno. Mama plaća, a ja pitam da li je u cijenu uračunat i onaj pas ili se to mora doplatiti. Ostaju obadvije u čudu, nema psa, shvatila sam. Obliše mi suze lice i shvatih da ću samo pantalone dobiti za rođendan. “E ne trebaju mi ni one, iću gola u školu, nek mi se svi smiju, ustvari neću uopšte u školu, pametna sam i bez škole.”-brundam ko mladunče polarnog medvjeda kroz prizemlje Tuzlanke. Prebolim tog psića, šta ću, neće mene više oni iz Tuzlanke vidjeti. Tad sam shvatila da mrzim kataloge. Kako samo obmanjuju.

Trideset četiri pametne glavice pod komandom učitelja Elbina je došlo po znanje. Prvi dan smo imali pratnju, najčešće su to bile mame, ne kažem da se nije omakao i pokoji tata ali to je bilo rijetkost. Možda zato što većina mojih drugara nije ni imalo tate, mislim imali su oni tate ali na nebu. Vihor rata i neki mnogo loši ljudi ih poslali tamo. Naša učionica se nalazila na spratu i uprkos ratu je bila lijepo uređena. Učitelj je bio iz Doboja, raseljeno lice, drag mladi čovjek. Pitala sam mamu gdje je Doboj i može li se tamo stići pješke. Rekla je da ne može. Pomislih, vjerovatno je dalje od Drijenče taj Doboj. Mi znate nismo imali frku oko izdavača i knjiga. Donese učitelj hrpu knjiga matematike, svako ustane i uzme sebi po jednu i tako za svaki predmet. Eto u tim knjigama smo mi sakupljali pamet. Kreneš sa slovom A u septembru i za Božić si već pismen mali čovjek. U onim knjigama su nas učili da je Tuzla industrijski grad. Danas je Tuzla doduše samo grad. Morali su ukinuti te naše knjige. Ne smije doći do širenja dezinformacija poput ove da je Tuzla ikad bila rodbine industriji. Sjećam se, jednom nam učiteljica diktirala, od drugog razreda smo imali učiteljicu da ne bude zabune, nazive svih većih fabrika i šta one proizvode. Sad se to više ne uči iz poznavanja drušva već iz historije. U ono vrijeme nakon drugog razreda znaš latinicu, ćirilicu i tablicu množenja. Sa punih osam pravi mali akademik budeš. Svaki đak je to morao znati inače ponavlja godinu. Tad su se godine ponavljale. Nećeš nepismen dalje od drugog razreda.

Nego vratimo se mi u prvi razred. Školu smo dijelili sa vojskom, sprat ipo oni, dvije učionice mi. Oni su nosili puške, mi knjige. Oni su nosili uniforme, mi što smo imali. Svako je bio borac na svoj način. Jesen smo pregurali nekako, mi smo svi bili na broju, za vojsku ne znam. Zima nam je donijela i nestašicu drva u školu. Grijali smo se na peć ili bolje rečeno smrzavali smo se. Dolazim kući i saopštavam tati, nema drva u školi i kontam uradiće nešto. I uradio je. Poslali bi i drugi tate po drva, znam da bi ali daleko je nebo, puno dalje od Doboja. Nema veze, važna je namjera. Naša mašta i igre su bile ograničene lastišom, komadima siporeksa koji je bio poredan ispred škole, zimi snijegom, na proljeće obližnjom rijekom.

To smo bili mi. Nas kuga nacionlizma nije isprljala. U našim knjigama je pisalo da je svaki čovjek isti. Mi smo se obrazovali. Isto smo se radovali i Bajramu i Božiću, ma radovali smo se da ne idemo praznicima u školu. Nisu nas izvodili na pravi put već su nas učili da trasiramo prave puteve pa makar i pod plesom granata iznad naših mudrih glavica. Umjesto da nas vode u školu vodili su nas ispravno kroz život. U školu smo išli sa drugarima. Volim sve moje drugare i rado ih se sjetih danas iako nas je poslijeratni rat rasuo po bijelome svijetu.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s