Međuvršnjačko nasilje

Znate li koliko može biti opasno kada svaka šuša koja ima reproduktivne organe odluči da se malo oproba u ulozi roditelja. Pa kad ta ista šuša počne da gleda na svoje dijete kao na nadrealno biće koje je savršeno i nepogrešivo onda je neminovno da na nekome slome kola ili pak lome kola svakog božijeg dana tokom osmogodišnjeg školovanja. Vaša držesna djeca od vas uče na dva načina. Prvi je da imitiraju vaše ponašanje pa ako se vi rugate nekome makar i u četiri zida postoji velika mogućnost da će se i vaše dijete ugledati na vas. Drugi način je ono naše sveto savjetovanje u vidu “ne do ti Bog, da te samo vidim da, ne smiješ ovo, ne smiješ ono, moraš ovako, doćeš ti kući” pa vi kao vaspitavate dijete, a ovaj prvi vid zanemarite pa dijete gleda šta vi radite, a sluša šta savjetujete i onda veoma lako dobijete afirmisanog lažova i manipulatora. Nemojte zanemariti činjenicu da svako pa i pijani komšija Mile odgaja svojim primjerom vaše mezimče. Sve osobe koje sretnemo mi odrasli ostave neki utisak na nas, e te osobe odgajaju i djecu. To se zove spontana edukacija. Spontano se djeca edukuju i ispred monitora i malih ekrana. Ali u svemu ovome stoje roditelji kao spona i kao najveći krivci. Ne zavaravajte sami sebe kada vam neko sugeriše na neprimjereno ponašanje vašeg savršenog djeteta. Prva stvar u svemu je da budete realni. Greške ove vrste vrlo lako možete platiti sa kamatom za koju godinu pa vi sebe i dalje lažite.

Moja priča počinje jako davno. Neki ovo nazivaju BULLYNGOM, a ja svojom svakodnevnicom punih osam godina. Ako se pitate da li sam ikad imala dan u kojem se nisam susrela sa nekim vidom nasilja pod školskim krovom odmah na početku da znate da nisam. Priču ću vam maksimalno uljepšati.

Bezbrižni period ranog djetinjstva naglo biva prekinut vražijim ratom. Svi moji drugari nestaju u nekom tamo izbjeglištvu. U to vrijeme sam upoznala mnogo odraslih ljudi koje je zlo vrijeme dovelo u našu kuću. Stalno je dolazila vojska i sjećam se da su me svi uvijek zapitkivali o boji mojih zuba. Svima sam ja bila zanimljiva. Nije mi to tada toliko smetalo više me mrzilo ponavljati istu priču svakome. Zašto me ne pitaju šta drugo? Imam ja mnogo zanimljivih stvari za ponuditi. Naučila sam pisati, hej, imam manje od pet godina, zašto to nikome nije zanimljivo? Znam Ježevu kućicu napamet. Pod svijećom sam je naučila. Ali ne, nije to tako bitno. Radoznalost je kod svih uspjela nadvladati opštu kulturu, pa su me prvo pitali što su mi zubi žuti, a tek onda kako se zovem.

Nekad prije rata sam se razboljela. Ja se toga i ne sjećam. Desilo se nešto što se zove alergija na pencilin i moji zubići su ubrzo postali žuti. Bila je to najružnija žuta boja na ovome svijetu, ako uopšte i postoji lijepa nijansa žute. Meni to nije smetalo iako je izgledalo veoma ružno. Zubar me utješio da će mi ti mliječni zubi ispasti i da će narast novi, bijeli i jaki zubi. I zubar, a i ja smo se potajno nadali. Mama me vodi na upis u školu. Prvo pitanje učiteljice koja je bila u toj komisiji je o zubima. Strašno, zar i ona? Kako pobjeći od vlastitih zuba, kako? Niko me nije upozorio da će mi život biti sve samo ne jednostavan. Ispada prvi zub, super, niknuće bijeli, jaki.

Polazak u školu donio je suočavanje moje dječije psihe i zuba sa trideset troje djece mog razreda i otprilike isto toliko iz razreda koji je bio s nama u smjeni. Centar pažnje je moj od prvog dana. Gledali su me kao egzotičnu životinju, samo mi je kavez falio. Objašnjavam djeci da će mi izrasti lijepi zubi, ne vjeruju. Izrasta prvi zubić i biva duplo žući nego mliječni. Nazvaše me i lažovom. Svakodnevno sam bivala počašćena raznim pogrdnim imenima. Imala sam mnogo nadimaka koje vam neću uljepšavati. Nazivana sam žutozubom, zutokljunom, žutarom, žuticom, žutaćem, žutokrečinom, žvaljom, govnojedom, govnarom… Spisak sam skratila, okvir svakodnevnice ste dobili. Ovo su bila moja imena godinama. Samo u dokumentima sam se zvala Ivona, u životu sam bila sve navedeno.

Za osmi rođendan sam dobila poklon koji me čekao ispod klupe. Bila je to stara četkica za zube i istrošeni kaladont, adekvatan poklon za nekog ko, po njihovim riječima, ne pere zube. Kada sam to izvadila ispod klupe dobila sam i prvi aplauz. Niko nije reagovao. Sve se to godinama pripisivalo dječijoj šali. Dolazak novih učenika je bio dolazak novih problema. Ovi moji tek navikli oči na moje zube pa kad dođu novi onda te njihove oči opet promijene ugao gledanja i počinje novi vid torture. Nova imena koja opet počinju sa žuto i govno.

Na prosvjetne radnike se nije moglo računati. To je za njih bila samo šala, a ja kao ne znam da se šalim. Ako me zeza dječak kojeg baš ne simpatišu on se pošalje u ćošak, a ako je neko koga vole onda samo izvinjenje. Dupli standardi u režiji obrazovanih ljudi. Bili su svjesni da ne mogu zatvoriti tolika usta pa se nisu ni trudili. Jedino dobro je bilo u tome što sam znala ko sam, mislim znala sam ko ću biti nekad u budućnosti. Padalo mi je na pamet da ovo moram trpiti samo do osamnaeste, znači samo dvanaest godina. Nije to baš malo. Tad se mogu napraviti novi zubi. Nikad nisam plakala zbog njihovih uvreda čak ni kod kuće. Nije bilo svrhe, suze ionako neće izbijeliti zube. Izdržaću nekako tih dvanaest godina, tješila sam samu sebe. Bilo je i fine djece koja mi nisu govorila ništa ali takve sam mogla na prste jedne ruke nabrojati. Često sam se tim istim rukama borila protiv svega što me zadesilo. Koliko su mi samo puta pokušavali na silu otvoriti usta da bi se mogli naslađivati još više. Ta fina djeca su bila kao preparirana, oni se nikada nisu izjašnjavali. Nisu mi bili dragi jer se pored njih sve to dešavalo, a oni ništa. Da li su i danas onako inertni?

Situacija je bilo toliko da bi mi trebale godine da sve to opišem. Prvi razred je obilježen time da smo naučili pisati, ja sam doduše znala i prije pa mi je jedan dječak za vrijeme velikog odmora na svakoj svesci prekrižio ime i prezime i napisao JEBENI ŽUTOZUB. Svi su se smijali i u glas, kao prava publika, skandirali ove riječi. Bila sam u centru kruga, a oni oko mene. I znate šta, preživjela sam i to, a oni su mi i danas dan samo publika. Piše mi neki dan taj isti dječak: “Hej školska kako lijepo pišeš, pojma nisam imao da si ovako talentovana, svaka ti čast, samo naprijed. Iznenadih se. Odgovaram mu da i on počne pisati ako mu se sve to toliko sviđa, a on meni da ne umije tako fino da se izrazi. Ma nemoj, a osam godina si bio onako maštovit, tada si znao formulisati uvrede, nego šta li ti sad fali? Ne nabijam ja njemu one godine na nos, samo ga jaranski motivišem da pravilno usmjeri svoje talente.

Završetak rata je u našu školu doveo nevladine oragnizacije koje su organizovale razne sekcije. Izabrala sam ritmičku i niko nije htio da meni bude par. Plesala sam sa jednom djevojčicom koju je učiteljica natjerala sa pleše sa mnom. Od tada mrzim svaki vid plesa. Noge stanu, osjećam muziku dušom.

Peti razred donosi putovanje autobusom i još mnogo djece koja su nemilosrdnija i oholija nego ovi svi skupa. Četiri odjeljenja moje generacije,u svakom odjeljenju više od trideset učenika i još toliko učenika starije generacije. Tješim se, to je samo četiri godine, proće. Uvrede postaju učestalije, slikovitije i do srži bolnije. Svakodnevno suočavanje sa nasiljem donosi i slabije ocjene. Trebalo mi je čitavo polugodište da objasnim sebi, jedanestogodišnjoj djevojčici, da mora učiti bez obzira na sve. Razmišljam kako je ljepše odraslima, jedva čekam da odrastem. Koja greška.

Jednog dana dolazim ranije na autobus. Jutro koje nikad neću zaboraviti. Autobus je čekao na stajalištu nekih pola sata i kretao u 7:05. Kako je ko dolazio tako zauzimao sebi mjesto. Uđem ja u skoro pun autobus i pozdravljam majstora(tako smo zvali šofere) sa dobro jutro, a čovjek mi reče: “Šta ćeš deset minuta ranije ovde, što te ban zubaće nisi oprala, kaki su ti kodab si govna jela.” Jedino što mi danas odzvanja je onaj grohotan smijeh ljudi koji su me znali i koji su mi mogli biti roditelji. Djeca mi nisu bitna ovo jutro, odrasli su me pokušali prožderati.

Moja dobra drugarica slavi rođendan. Da, imala sam i dobre drugarice, našlo se njih par. Izbjegavala sam vannastavna druženja, ali ovo je bilo posebno. Dogovorila sam se sa još dvije djevojčice, one inertne, spremila poklon i došla kod nje. Imala je preslatku kućicu i sve je odisalo toplinom. Ali ne lezi vraže, ne u toplom domu. Bilo nas je desetak i samo moj tanjir je imao ugraviran neki cvijet i moja viljuška je bila drugačija. Mislila sam da je to znak ljubavi moje drugarice prema meni. Osjetih se posebno i polaskano. Nakon što sam pojela komad torte uzela sam taj tanjir da odnesem do kuhinje do sudopere, mama me tako učila i čula sam kako njena mama govori njenoj baki da je nakazi stavila tanjir sa cvijetom i viljušku kojom čiste odvod i da to sve baci nakon što nakaza poždere kolač, da se ne bi ne daj Bože ošugali. Nakaza odlazi kući bez ijedne prolivene suze. Sljedeće godine je slavila bez nakaze i naljutila se jer nisam došla. Kaže da je njena mama u pravu za sve i da ja i nisam neka prijateljica. Meni ni danas dan nije jasno kako se odvod čisti viljuškom. Kakav li je to odvod kod onako poganih ljudi?

Pita me jednom jedna Merima što ne ostružem zube nožem, kažem da je čitav zub takav, pogleda me pa mi reče da je na mom mjestu da bi se ubila. E moja Merima dobro je onda što nisi na mom mjestu. Ovo je i za jake previše, a kamoli za tebe.

Moram priznati da sam imala dobru razrednicu. Završim u sedmom razredu kao glavna tema roditeljskog sastanka. Dječak koji nije sa mnom išao u razred biva prijavljen jer me godinama konstantno vrijeđao i ponižavao pa se njegova mama konačno ukazala na roditeljskom. Nabraja razredna lijepo upakovane uvrede, a ona je samo izustila: Pa šta je tu sporno, rekao je istinu? To su ionako samo dječije gluposti. Počela se smijati, pozdravila se i izašla pobjedonosno. Mislila je da nas je ušutkala. Danas taj njen sin maltretira čitavu porodicu, udara čak i nju. Kako jecaje duše da ušutka? Nije nikad ni bilo sporno da će izrasti u nasilnika.

U osmom razredu dolazi novi dječak u našu školu. Nije bio moje odjeljenje, ali sam ga susretala u prolazu. Spremala sam se tih dana za takmičenje i bila isključena iz svih dešavanja u školi. Gledam televizor nakon napornog dana. Moja omiljena emisija TV Liberty prikazuje našu školu u kontekstu međuvršnjačkog nasilja. Saznajem da su tog dječaka pretukli drugi dječaci toliko da je završio na operaciji kuka. To su oni isti koju su meni svakodnevno stavljali do znanja koliko ja ne vrijedim. Niko nije izbačen ni sankcionisan, malo se alarmirala javnost, direktor se par puta pojavio pred kamerama kao novopečena zvijezda Granda i onom dječaku nakon dvije operacije noga ostala kraća. Deklarativno se svi bili van sebe, praktično ih sve to nije zanimalo. Osmaci, nek im je sretan put u srednju, nek problemi idu pod krov neke druge obrazovne ustanove srednjeg karaktera. Svi smo tako zajedno završili osnovnu školu. Izgleda da sam ja još dobro i prošla. Barem su mi obadvije noge iste dužine iako sam imala više fizičkih obračuna.

Kao što vidite iza međuvršnjačkog nasilja ne stoje samo vršnjaci. Oni su samo izvršitelji pod okriljem lošeg odgoja, kržljavog obrazovanja i vaspitanja u obrazovnim institucijama i sistema koji nasilnika podržava. To je čitav skup osoba koje su te vršnjake nasilnike rodile, odgajale i na čije ponašanje su se pravile slijepe, gluhe i nijeme. Te ja osobe prozivam kao glavne krivce jer sam od odraslih osoba ipak doživjela mnogo gore stvari nego od one dječurlije. Prosvjetni radnici se ne žele zamjeriti nikome. Nije tajna da se u škole davnih dana uselila politika pa su mnogim kvalitetnim nastavnicima ruke i jezici svezani egzistencijom i radnim mjestom.

Mislila sam da je svijet odraslih ljepši, ali tek sad mi je jasno gdje su ta djeca naučila sve ono. Ovi odrasli, mraka je to, jezici im dosežu daleko, najčešće u pogrešnom smijeru, a gdje trebaju da se oglase šute kao zaliveni. To ti danas gleda sve boje, ne samo boju zuba. To je prefarbano svim bojama. Ma to se ne crveni čak ni kad griješi.

Ja sam napravila zube kada sam imala devetnaest godina i na prvu godinu fakulteta krenula sa novim zubima i to označavam kao najljepši period školovanja. Ako se pitate šta su moji roditelji radili sve te godine, namjerno ih nisam pomenula prije, odgovor bi bio svašta. Ali de ti kontroliši onoliku rulju djece čiji su roditelji svojoj rođenoj djeci najveća kazna. Bilo je u školi i lijepih dana koje rado prepričavam, ali fokus današnjeg posta je na crnim ovaj žutim danima.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

4 misli o “Međuvršnjačko nasilje”

  1. Ovaj post sam pročitala nakon onog sa savjetima kako se boriti s vršnjačkim nasiljem i imala sam potrebu da te podržim i prokomantarišem. Sada ti još jednom govorim, svaka čast. Ne samo za post, već zato što si izdržala nešto što malo njih ne bi. Koliko je samo djece zbog blažih oblika nasilja od tvog izvršilo samoubistvo, a ti si prežijvela. Jaka si ličnost i pravi si borac, a za to ti svaka čast.💖💖💖

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s