Kako se suprostaviti međuvršnjačkom nasilju?

U prošlom postu sam pokušala opisati te neke ružne stvari koje su se dešavale tokom školovanja pa su mi mnogi postavili sasvim razumno pitanje, a to je kako sam se ja borila protiv svega toga. Međuvršnjačko nasilje, kao što znamo, može ostaviti razne posljedice koje se nažalost manifestuju tek onda kada postanu gotov proizvod. Svake godine bude barem jedan slučaj ove vrste nasilja koji potrese čitavu državu. Sjetimo se samo dječaka Mahira Rakovca. Ova vrsta nasilja se dozira kap po kap, svakodnevno, u malim nasilničkim ratama i traje godinama. Upravo zbog ovoga je veoma teško i boriti se protiv međuvršnjačkog nasilja koje se dozirano na ovaj način poistovjećuje sa međuvršnjačkim šalama. Shodno ovome, jedno jadno dijete koje se susreće sa ovim svakodnevno, mora i da se bori svakodnevno. Trube nam sa konferencija o prevenciji međuvršnjačkog nasilja o prevenciji! Šta je sa suprostavljanjem ovom problemu, kako mi da se suprostavimo? To nigdje ne piše jer za suprostavljanje nam moraju dati jasne upute o kojima ti stručnjaci pojma nemaju, a o prevenciji svako polupismen može napisati koji redak. Pa se uštogoljeni ministar ili ministrica pojave pred kamerama u taze odijelu, pa počnu ovako: “Kao dio evropskih integracija u cilju prevencije nasilja u školama, mi smo oformili radnu grupu koja će u skladu sa ustavom, zakonima i tekućim problemom na najbolji način pokušati da ustanovi probleme nasilja u školama i skladno tome napisati priručnik…” Ispričaju se oni tako pred kamerama, pojave na dnevniku, većina ljudi pojma nema da oni niti su šta rekli niti šta poduzeli, novac su uzeli i kao borili su se. Sve do sljedeće sahrane iliti dženaze nekom drugom Mahiru. Ali da ne idem tako daleko i priču da ne isprljam blatom sa groblja idem ipak u nekom drugom smijeru u krugu ovog problema.

Kako sam se ja borila protiv svega što me snašlo? Po meni postoje dvije vrste borbe protiv ove vrste nasilja. Prva je ona klasična na licu mjesta koja se sprovodi argumentima, vraćanjem istom mjerom, vrijeđanjem onog ko vas uvrijedi, fizičkim obračunom, alarmiranjem roditelja i osoblja škole, u suštini ovo ja zovem prvim vidom samoodbrane. Koliko god bilo teško suprostavite se. Svaki nasilnik je u prednosti onoliko koliko vi ćutite o njemu. Nikada nemojte biti stidljivi, nečujni i tromi. Vi imate glas i neka se taj glas čuje. Borite se, opsujte, dreknite, glasnih se boje. Učiteljima i roditeljima je lakše kada šutite. Za onog ko ćuti se pretpostavlja da je dobro. Nije bitno koliko godina imate. Ovo je lakše shvatiti nekome ko ima četrnaest nego nekome ko ima osam godina, ali… Tiha voda u ovome slučaju bregove ne valja. U ovako tihoj vodi nasilnici najbrže plivaju.

Upoznam skoro jednu djevojčicu koja mi se onako prijateljski, kako se samo neznancu i može izjadati, izjadala u vezi svega što joj se dešava u školi. Pitam ja nju kako ti njeni roditelji reaguju na sve to, a ona mi kaže da su joj jednostavno rekli da se i njima isto dešavalo i da se oko toga ne treba praviti neki značajniji cirkus, obične dječije šale, a ona je kao previše osjetljiva pa su joj roditelji kao pravi roditelji nabrojali sve svoje probleme sa kojima se oni trenutno susreću. Kao njihovi problemi su problemi, a njeni gluposti. Eto tako se to veoma često završi sa roditeljima. Ako vam se dešavaju loše stvari u školi, milion puta recite roditeljima šta se dešava. Njima izgleda treba ponavljati. Djeco, ponavljate im dok god ne odluče reagovati, koliki god oni kreteni bili u vašim očima oni mogu nešto i napraviti. Često se roditelji pitaju kako baš oni zadnji saznaju sve bitno, a to je zbog toga što neće da slušaju. Sa svojom djecom ne razgovaraju kao sa malim ljudima nego kao sa robotima. Imaju vremena za dnevnik i sve one glupane sa političke scene, za djecu su često jako umorni. Dragi roditelji ne glumite više budale. Razgovarajte sa djecom bez da im nabijete na nos poslije sve što vam povjere. Ne ponižavajte ih kada vam kažu šta ih čini sretnima i nesretnima. Ne poredite svoje djetinjstvo sa njihovima. Oni nisu vi, a vi niste oni. Ovo se odnosi i na prosvjetne radnike. Saslušajte djecu, pametni su, imaju šta da kažu. Zapamtite vaša šutnja je nasilnicima super moć.

Druga, za mene daleko teža, je ona borba koju nosite u sebi i sa sobom gdje god stignete. Većina djece ne zamrzi sve te nasilnike vršnjake, učitelje i roditelje koji ne reaguju već zamrzi sebe. Ovo boli i kad odrastete jer i mržnja prema sebi isto odraste.

Vi kao sedmogodišnjak pojma nemate zašto idete u školu. To vam roditelji nisu rekli. Mislite da idete zato što morate i zato što sva djeca idu. U školu idete po nešto što se zove znanje. Znanje je najmoćnije oružje koliko god vas država, društvo, trenutna situacija i tetka Mira ubjeđivali u suprotno. Zato prvi vid one unutarnje borbe je da se skoncentrišete na učenje jer da bismo se odbranili od svih nasilnika ovog svijeta važno je da znamo ko smo i šta želimo. Mi smo u školu došli da ostvarimo sebe. Školski drugari, nasilnici u ovom slučaju, mogu itekako da imaju ulogu trnja na vašem putu do zvijezda. Vi ste sebi odredili gdje su te zvijezde. Vi idete u školu, prisustvujete nastavi, prave vam cirkus od života, preživite, dolazite kući i nemate motivaciju za životom, a kamoli za učenjem. Oni su svi krivi jer ti ne učiš, ma nemoj? To je babuka do tebe, da da, do tebe. Nemaš motivacije ha? Nije je ni Ivona imala pa je to trnje od djece nije odvelo u kafanu ni lokalnom dileru već na fakultet. Sebe traži u knjizi, a ne u čaši, igli ili travugama. Prestani lagati sebe. Taj dio tebe je do tebe.

Poslije učenja najbitnija stavka je vjera u sebe. Nikad nisam povjerovala onoj djeci kada su mi govorili ko sam i koliko ne vrijedim jer sam shvatila da oni nemaju pojma šta pričaju. U tome i jeste problem. Čovjek lako povjeruje u sve što čuje o sebi, a kako je tek djeci po ovom pitanju? Nego da li biste povjerovali gluhoj osobi ako kaže da ne pjevate lijepo? Nasmijali biste se i nastavili dalje. Šta mislite da sada neko dođe i počne vas ubjeđivati da je oktobar, a vi znate da je septembar? Ne biste ni uzeli u razmatranje u svojoj glavi da je možda tvrdnja tog nekog tačna jer pobogu septembar je. E kada sa takvim stavom budete gledali sebe, znate ko ste, ko bolje od vas to zna, onda vam nijedan čovjek, uš ni nasilnik ne mogu ništa. Gradite sebe svaki dan bez obzira ko sve želi da vas poruši.

Jednom prilikom sam se grohotom nasmijala jednoj situaciji na času u osnovnoj školi i pita me jedna djevojčica poslije kako me nije sramota smijati se sa ovim zubima. Nije ona ništa loše mislila jednostavno je zanimalo zašto se ja sebe ne stidim. Pitam ja nju kako se ona onih jedinica ne stidi, kratko i jasno, ja zube ne mogu sada promijeniti ali ona one ocjene može. Reče mi da sam najobičnija krava. Nemojte se nikad kriti iz svojih nedostataka niti ih pokušavati svim silama sakriti. Uživajte uprkos toj jednoj karakteristici i ne dopuštajte da vas sve to određuje. Neće mene jedni zubi ušutkati niti prekinuti sve osmijehe koje sam dužna životu. Nađite ono što volite, bile to knjige, sport ili neki hobi i posvetite se tome. Neka to što volite bude glasnije od onoga što vas trenutno određuje i povređuje. Istina je da su oni zubi bili ružni, ali gdje su sve lijepe istine o meni? Te lijepe istine sam ja sama sebi pričala i ponavljala svaki put kada me neko pokušao poljuljati tom činjenicom o zubima.

Svaki čovjek bez izuzetka teži da bude prihvaćen i poštovan, a djeca pogotovo. Na šta su jadna djeca sve spremna pristati radi te šačice prihvatanja i par drugara oko sebe. Odmah da vam kažem ne pristajte na loše stvari! Jedan dječak iz mog razreda koji je poput mene bio poprilično maltretiran je bio nagovoren od strane drugih da mi baci torbu kroz prozor. Jadno dijete pristalo, obećali mu da će taj dan igrati fudbala s njima. Od mene je dobio šamarčinu, išamaran igrao fudbala na odmoru čitavih petnaest minuta i sutra opet bio ono što i do tada, sa gubitkom mene kao prijateljice. Nikad ne budite poput njega, ovako se prijatelji ne stiču. Za mojim stolom i danas dan sjedi samo odabrana ekipa. Kada su prijatelji u pitanju kod mene nema kompromisa.

Sa nasilnicima nikad ne igrajte igre opšte kulture. Oni igraju na tu kartu, vi nemojte. Ako primijete da vas ogdoj i kultura sprečavaju da im se suprostavite gotovi ste, doslovno. Jednostavno ih pošaljite na devetomjesečno mjesto prebivališta prije njihovog rođenja. Ne kupujte ih komplimentima sa željom da im omekšate srce koje nemaju. Ne trčite za njima i ne dodvoravajte im se. Ne pokušavajte da im postanete prijatelji. Zar želite uopšte nekom takvom biti prijatelj? Fuj! Znam mnogo osoba koje su poput mene prošle te neke prozivke na račun izgleda, onda promijenile tu karakteristiku objekat prozivke i sprijateljile se sa tim prozivačima. Još gori epilog ovoga je da su i same postale poput tih prozivača nasilnika. Ne znam kako psiholozi nazivaju ovo, ali ovom prilikom pljujem sve takve osobe. Meni su gore od samih nasilnika jer su imale izbor.

Škola će se završiti, vi ćete odrasti, svi oni nasilnici će isto odrasti. Neki će sazreti, neki ne. Oni moji su toliko bili fokusirani na moje zube da svoje nisu ni održavali. Većina njih nije napravila nikakve značajnije rezultate u životu. Bilo im zanimljivije pomno pljuvati tuđe rezultate. Većina njih se sa mnom pokušala i sprijateljiti kada smo odrasli. Neće oni uvijek biti veći i jači niti će imati ulogu nasilnika kao u školi. Mnoge od njih nećete više ni sresti u životu. Jedino što će ostati isto je to da će oni ministri i dalje pisati nekakve priručnike koji nikome nisu donijeli svjetliju budućnost. Molim vas da zapamtite da je ovo vaš trenutni problem, problem koji će odrastanjem postajati sve manji i manji dok potpuno ne iščezne. Stvar je u tome da iz ovog perioda izađete sa što manje ožiljaka, a što više pobjeda. Suprostavite se i budite hrabri jer hrabre i sreća prati!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

2 misli o “Kako se suprostaviti međuvršnjačkom nasilju?”

  1. Djevojko, svaka čast za ovo. I sama sam imala iskustvo s nasiljem i ismijavanjem na moj račun i bukvalno sve što si rekla potpisujem. Dala si sjajne savjete, bukvalno, ne znam šta bih dodala, jer je sve rečeno. Još jednom, svaka čast, piši o ovome što češće jer će mnogima pomoći.💖

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s