Hronika moje jeseni

Jesen je došla. Došla je u đačkim torbama malenih prvačića još prvog septembra ali niko nije povjerovao da je baš tad spustila svoje poljupce na sjevernu hemisferu pa je početak jeseni prolongiran ali mi koji je nosimo u srcu to nikako ne priznajemo.

Jesen je polazak u školu, nešto poput nove godine ali nije baš za vatrometa i slavlja i što je najgore nema paketića. Vrijeme kada noć, pantalone i lista obaveza postaju duži, a dan kraći. To je ono kada zadaća zauzme mjesto igrama i taman je završite padne noć.

Jesen su sve one jaknice koje ujutro griju, a u danu se pomijaju po podlakticama i koje bi sa užitkom bacili u prvi kontejner, sve one karirane košulje koje su najčešće svezane oko struka i sve one zavrnute nogavice pantalona da se ne isprljamo dok se vraćamo kući po blatnjavom makadamu.

Jesen su sve one serije poput Boljeg života i Srećnih ljudi koje sam odgledala sa bratom ušuškana u toplo ćebe dok napolju kiša zvoca starim olucima neke svoje priče sa nebesa.

Jesen je kada kupim još par lubenica da mi se srce zadovolji ove voćke do sljedećeg ljeta kad ono mama negdje posijala par njih i ubere ih krajem oktobra. Eto i na njih meni jesen zamiriše i svake godine zaboravim na to pa im se iznova obradujem.

Kada smo kod okruglih darova prirode mene bundeve baš obraduje svojim sjemenkama. Jesen je pečenje košpa, hiljade i hiljade čučnjeva napravljenih ispred pecare starog šporeta smederevca da bi se te iste košpe promiješale da ne daj Bože ne zagore. Kada se ispeku onda tajno probireš one što se ne gule pa kad navališ na one što se gule vidi ti se i na krevetu i na tepihu i na usnama koje bride od soli šta si radio. A koliko sam ih samo pojela dok sam provjeravala jesu li pečene? Svake godine se zakunem da ih sljedeće godine pečem samo po danu, boju da im ispečenu vidim i svake sljedeće godine napravim sebe budalom.

Jesen je kazan za rakiju pored kojeg se okupimo zbog kasnih pečenjaka koje djed sakrije za posebne prilike poput ove baš onako kako i moja mama sakrije lubenicu. Djed se lagano kroz klasuru probija kao kakav vojnik sa svojim nečujnim opancima i dolazi sa punim naramkom pečenjaka. Stavlja ih na našiljenu motkicu i polako mazi žar onim pečenjkom. Djeda eto više nema. Jesen miriše i na djeda. Nikada više mi pečenjci neće biti onako ukusni. Fali im duše, fali im djeda.

Jesen su palačinci, tanki kao papir sa kojeg se prepisivalo za prvi kontrolni rad. U te palačinke stavim džema, onog što se razljeva, što ga pravi moja komšinica kojoj identitet neću otkriti jer je sin može kritikovati zbog pravljenja enormnih količina džema i ove godine pa taj pekmez/džem završi i na helankama, čarapama i tepihu. Nema te nutele koja može napraviti ovoliki nered, a ni sav onaj slasni užitak.

Jesen su sve one tople čokolade u Intermezzu u Tuzli, zbog kojih smo pobjegli sa časova i za koje smo morali da prebiramo po novčaniku i vadimo čak i one bončiće iz šteka, sa pogledom na kino Centar i breze koje su izrasle na krovu ove zgrade i čiji su listovi uredno požutjeli i ove godine.

Jesen su i prve salate od čijih sam se pravljenja vješto izvlačila učenjem pa mi mama i danas dan suptilno nabije na nos svaki zalogaj kiselog krastavca. Baba je po tom pitanju bila mnogo blaža. Kad pravi salatu ne smiješ ni u dvorište, a kamoli u kuću da ne bi zlaka ne daj Bože završila u tegli, a kad završi sa spravljanjem tog šarenila i kada to šarenilo postane za nekoliko sedmica salata, tjera te da uzmeš još. I uvijek uzmeš još, a nađe se i za ponijeti. Kontam ja nešto, neka ostane među nama, možda je baba stavljala nešto posebno u one salate pa su bile onako ukusne. Kontam možda je ona zlaka samo izgovor. Babe više nema, sklopila je svoje oči jedne kasne jeseni. Taj dan joj sa groba skidam lišće i prkosim jeseni nekim lijepim cvijetom.

Jesen je slika za indeks, prvi zagrljaj Sarajeva i miris novih knjiga, fakultetskih, sa lijepim koricama i povisokim cijenama. Jesen je jesenji ispitni rok, onda kada nam jesenji vjetar nije potreban da bi se tresli kao prutići.

Jesen su politički izbori svake druge godine, vrijeme kada nas romantične i ranjive tjeraju da odlučujemo o svojoj budućnosti.

Jesen je za mene ostala pod jednom lipom u dvorištu mojih drugara Jukića s kojima sam godinama jesenovala na ljuljaški ispod te iste lipe. Iako lipe više nema, a i Jukići su davno otišli da jesenuju negdje daleko, sjećanja na naše dječije ludorije se vješto bude svake jeseni. Jer pobogu jesen je, pa je svi i tražimo tamo gdje smo je ostavili.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s