Smak svijeta na bosanski način

Sanjam da je 1999. godina. Sanjam da se igramo ispod lipe i da nas nije nas briga za budućnost. Za to su zaduženi roditelji. Ne petljamo im se u ovlaštenja i nadležnost. Oni pomno prate dnevnik svake večeri. Glupost. Ima i ljepših stvari za gledati od onih brkatih, kravatiranih utvara koje pričaju o vitalnim nacionalnim interesima. Novine pišu nekakve priče o smaku svijeta koji bi trebao nastupiti tačno onda kad nastupi 2000. godina. Previše se nešto priča i piše o tome, a sve su to kao nagađanja. One vitalne nacionalne utvare pričaju o povratku raseljenih lica. Neki Fadil Banjanović, simpatični čiko, nagovara narod da se ugleda na njega i da se vrati na svoje prijeratno mjesto prebivališta. Ovaj aman nagovara moje drugarice da se vrate u nekakvo Podrinje? Šta ima da se vraćaju, lijepo im je i ovdje. Nije mi više simpatičan. Radi mi o dvanaestogodišnjoj glavi. Jedva čekam da prođe dnevnik i da gledam seriju.

Na autobuskoj stanici ujutro, malo prije šest sati, patroliraju dvije mačke oko grupe radnika koji su krenuli na posao. Ta grupa radnika je bila veća nego one protestne grupe danas. Tapkaju svojim radničkim nogama čekajući autobus broj 17. Radilo se obično od 7 do 3. Nije bitno koliko ti je stanica udaljena od kuće u četri poslije podne si pod okriljem svog toplog doma i piješ popodnevnu kafu sa ukućanima. I za ukućane bilo vremena. Vikendi su slobodni. I za sebe bilo vremena. Nastupa 2000. godina sve sa lampicama i životnim željama. Ispucali smo petarde kao da nam pucnjave nije bilo dovoljno tokom rata. I za slavlje je bilo vremena. Proslavili smo bez smaka svijeta i smijali se novinskim natpisima.

Te godine je smak svijeta ipak došao prerušen u nekakvu privatizaciju koja je nasilno otkinula komad djetinstva gotovo svakom djetetu mojih godina. Komšija plače, ostao bez posla, rasplakala ga privatizacija, dok drugi komšija njegovih godina, kojeg još ta privatizacija nije dotakla, priča kako uvijek ima posla za one koji hoće raditi i iza leđa se smije onom privatiziranom. Smijao se sve dok se i u njegovu kuću nije smjestila privatizacija pa mu uzrokovala mnoge svađe sa ženom, par pijanstava i bezbroj neprospavanih noći, znam po onoj žigi cigare koju kasno u noć šeta sa jedne strane balkona na drugu. Ona grupa radnog naroda na stanici se značajno osipala. Mislim osula se ona i 1992. godine ali ne u ovolikom broju. Nema više gužve u autobusu. Dnevnik i dalje pun vijesti o stečaju i likvidacijama firmi koje su nam do juče organizovale podjelu paketića i omogućavale lijepa poznanstva sa djecom maminih i tatinih kolega. U partizanskim filmovima sam naučila šta je likvidacija ali nigdje nisam naučila kako će taj pojam uticati na moj život. Saznala sam ubrzo kada je i moja mama ostala bez posla pa je kao i onaj komšija šetala ko zna koju zapaljenu cigaretu po balkonu do kasno u noć. Svako, ali baš svako je mislio da se to njemu ne može desiti i svima se naravno desilo, prije ili kasnije. Ono raje što je rat ostavio u životu i u Bosni se povlačilo svakodnevno po sudovima i organizovanim uličnim prosvjedima tražeći samo onu šačicu svojih prava u vidu uvezivanja radnog staža i isplate zaostalih plata. Godinama je privatizacija kao okovratna omča visila nad glavama naših najmilijih. Nisu imali izbor prekvalifikacije i odlaska u inostranstvo, nisu imali novca ni za osnovno ma nisu imali čak ni zdravstveno osiguranje.

Jedino što je ostalo isto je to da su i sada gledali dnevnik očekujući bilo kakve pozitivne vijesti. Nekakav univerzitetski profesor priča o privatizaciji i govori kako ljudi prvo trebaju u svojoj svijesti da pređu na pojam privatnog. Čudno neko gledište. Kroz historiju se za ovakve stvari nije u svijesti prelazilo na nešto već su se oštrila koplja i punile puške. Kažu da je još 1990. godine bilo riječ o svemu ovome, ali rat je to odgodio pa se ova ideja ponovo okotila 1997. godine. Dok su jadni ljudi još sanirali ratne rane što životne što infrastrukturne, politikom malih koraka se ova guja uvalila u svako preduzeće i otrovala život i djetinjstvo mnogima u mojoj okolini. Svaki radnik je tih godina doživio barem jedan lični smak svijeta u kontekstu tog kolektivnog smaka. I svaki parazit je doživio smak svijeta jer se više nije imao na koga prikačiti.

Saznajem poslije da se taj proces zove i denacionalizacija. Bila sam dijete i nisam znala šta se ustvari dešava ali jedno mi je bilo jasno još od ratnih dana, a to je da koji god pojam ima “nacionalno” u sastavu svog imenu uvijek ali baš uvijek napravi na bosanskom tlu toliku katastrofu da joj se metastaze i danas dan moraju liječiti. I liječe se, obično pakovanjem kofera i odlaskom iz Bosne. I liječe se najčešće u Njemačkoj, radom u staračkim domovima i bolnicama. Nije ni čudo što dnevno više autobusa saobraća iz Tuzle za Njemačku nego za Dokanj. Odrasla sam i shvatila napore i nagovore pokojnog Fadila Banjanovića. Opet mi je postao simpatičan. Kako sve drugačije izgleda kada si dijete.

Stoje tako devastirani objekti koje smo nekad zvali mamina ili tatina firma, stoje kao nadgrobni spomenici, izbijaju nam oči svojim stanjem i podsjećaju nas na djetinjstvo i neka ljepša vremena. Vitalne nacionalne utvare nam nisu uspjeli privatizirati sjećanja, zato i dalje volimo svoju rodnu grudu uprkos stanju u kojem se nalazi.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s