Oktobarska rezolucija

Vrpolji se magla koja je tek sišla sa obronaka Majevice pa tumara dokanjskim sokacima i mislima. Natjera te oktobar da naložiš vatru na uranak, a da se prije toga streseš od zime i griješ promrzle rukice o vrelu šolju kafe. Natjera te da pustiš mačku u kuću da se i ona malo ogrije. Pa ona mačka gleda u frižider i razmjauče se, razbudi ukućane kojima ne možeš objasniti da nije prenoćila u kući i svi nekako vrte glavom na svaku riječ koju izgovoriš. Natjera te i da se ovako sanjiv prisjetiš mnogih stvari. Mobiliše nas tako jesen, svakog na svoj način. Dani su puno lakši jer imaju onu ljetnu neozbiljnost još uvijek u sebi, ali de se ti suprostavi jutrima. Odvedu te tako jutra u djetinstvo, ali tačno u onaj dio djetinstva kada nisi ni previše mali, a ni dovoljno velik. Ono kada si taman da se zaljubiš, a nisi taman da izabereš adekvatne čizme za zimu.

Jesen 2001. godine

Dokanj je jedno zanimljivo mjesto jer je blizu svake kuće barem djelić šume koji je odgovoran za svo ono oktobarsko ludovanje lišća po dvorištima. Ona dole, inače mirna i staložena žena koja se ne upušta u svađe i prepirke, opet grabila lišće pa se u njoj probudio i ove jeseni piroman. Pa kud baš sad da se probudi kad mi je sva školska garderoba na izložbi iza kuće? Dok gori ta hrpa lišća gusti dim se polako uvlači u naš polusuhi veš i izaziva salvu psovki na njen račun. Ne znaš šta prije, zatvoriti prozore ili unijeti veš za koji ne znaš gdje ga odložiti dok ono čudo od lišća ne izgori. Opet mrzim što sam niska i što je onaj štrik za veš visoko postavljen. Prebiram tako po rukama sve one majice kojima treba još četrdesetak minuta sušenja. I svake godine se neko žali na nju. I svake godine misle da je namjerno zapalila baš u vrijeme kada se suši baš njihov veš. I kada joj se tokom godine ne može ništa drugo na mahalskim ogovaranjima i sijelima staviti na teret svi se sjete baš tih paljevina.

“Komšijaaaa, kako se plaća rakijaaa?”- ori se poznati glas jednog ljubitelja čašice više i kojem baš ta čašica napravi toliko problema da ga žena hoće onako omađijanog i zarakijanog izbaciti kroz prozor. Kroz zube procijedi žena ovog domaćina u čijem dvorištu danas gostuje kazan da će se glavom plaćati ako ovom ljubitelju naspe jednu jedinu kap. Ovaj odgovara da su tek nastavili kazan. Ljubitelj napomenu da ga zovnu kada počne glavni čin. Ne znam da li su ga pozvali, morala sam u školu. Oblačim jednu vlažnu majicu za koju mislim da mi najljepše stoji i koja malkice miriše na dim sa spremljenom pričom za one u školi da je to od cigara.

Djed je uveliko orosio čizme rudarke i isprljao ruke seoskim radnim jutrom. Pita onog komšiju treba li mu pomoć. Nama maše. Iako je šest sati mi smo sretni. Ja imam neki čudan osmijeh na licu pomiješan sa ranoranilačkim zijevanjem i čudnom grimasom što zbog sunca što zbog srca. Naime, ovo jutro tačno u 4 sata i 45 minuta sam shvatila da sam se zaljubila. To se lako desi, a teško shvati kada imaš trinaest godina. Tad svi očekuju od tebe da se baviš periodnim sistemom elemenata i da tražiš ono x na času matematike.

Eto tog oktobra sam i ja počela sanjati otvorenih očiju, najčešće na času i čitav svijet mi je stao u lik jednog dječaka koji je sjedio u trećoj klupi i nosio frizuru na čitanku. Te sam jeseni otkrila da ogledalo omogućava da gledamo ono iza nas pa sam iz prve klupe gledala treću bez upadljivog okretanja. Nastavnica mi je rekla da samo narcisi gledaju u ogledalo tako često. Nemam ja kad, draga nastavnice, sebe gledati. To mogu i kod kuće. Malo mi ovo pet sati u školi da gledam nekoga, u koga sam ovako na pravdi Boga zatelebana. Sva sreća da idemo u isti razred i da putujemo istim autobusom. Teško onima koji moraju čekati odmor da vide svoju simpatiju.

Prva ljubav je kod svih nas došla bez najave i obojila jesen nekom svojom nježnošću, a nas nekim čudnim rumenilom. Bilo nas je malo i sramota voljeti nekoga ko to ne zna i ne smije nikad saznati. Rijetko ko je u rubriku simpatija u spomenaru upisivao istinu. Roditelji svaki dan pitaju i moje drugare i mene da li smo se zaljubili. To je bilo toliko zabranjeno da smo svi odmahivali rukom, govorili da nismo i brže bolje mijenjali temu, a većina nas se školovala te godine pod teškim teretom zaljubljenosti. Nosili smo tu zaljubljenost onako djetinjasti i smotani i skrivali je kako smo znali i umjeli. Nije ni čudo što su mnogi odlikaši postali vrlodobri, a oni dobri imali kečeva više nego što ijedna mama može ocu opravdati pubertetom. Palo je tog oktobra mnogo lišća, a i mnogo suza, što zbog ljubavi, što zbog ocjena. Eh, tugo oktobarska.

Jesen 2019. godine

Šarene se slike sa Oktoberfesta, nose se tuđe narodne nošnje, živi se život negdje drugo. Osmjehuju se meni dragi ljudi, zagrlili velike krigle, pijani i oktobarizirani. Fale mi puno. Djeca sada sami sebi biraju čizme u nekim velikim prodavnicama zapadnih gradova. Sad se ljubav priznaje elektronski bez obzira koliko godina imate. Vrište sve one bosanske jeseni, vrište prazna dvorišta i neobrane dunje. Čudno mi šuštanje ovogodišnjeg oktobra pod blijedim, jutarnjim suncem nostalgije.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s