Povratak u prošlost

Rođena sam u Jugoslaviji i u toj zemlji sam živjela taman onoliko koliko je potrebno čovjeku da zavoli sve ono jugoslovensko u sebi i u drugima. A čovjeku je potrebno tako malo vremena da zavoli. Jedni druge smo zvali drugovima i drugaricama, mada nije ni bitno kako smo oslovljavali jedni druge, bitno je da smo se tako drugarski i ponašali.

Svako od nas je rastao ispred plavog, ogromnog kredenca u kojem su stojali oni fildžani sa mjesecom i zvijezdom i iz kojih su naši pili kafu i crvena džezva sa tufnama. Niko nije nacionalno prljao te fildžane, tada ne. Poslije su mnogi iz moje okoline zaneseni ratom te fildžane pobacali, ne shvatajući da ih nisu fildžani zaratili. Svi smo probali više puta tu crnu tekućinu i svi smo se pitali šta je odraslima zanimljivo u tome gorkom piću. Nije bilo mljevene kafe. Najmlađi i najstariji članovi porodice su mljeli kafu mlinom koji je ponekad puštao neku čudnu boju koju su povezivali ljudi sa promjenom vremena. Uvijek mi je bila zanimljiva ta njihova meteorologija. Govorili su nam da od kafe raste rep. Tajno sam uzimala po gutljaj kafe i mislila da će mi rep na kosi, koja je bila kratka, izrasti. Izgleda da ona kafa djeluje tek nakon dvadeset godina.

Pila se rakija iz onih većih čašica sa ručkicom na kojima je bila šljiva. Obojena pića su bila rijetka, a i kada su nalazila put do bosanskih kuća svrstavana su u kategoriju “za ponijeti u goste”. U svakoj kući se smjelo pušiti. Ti zapališ, domaćica daje pepeljaru. Furalo se tada gostoprimstvo, gost bio Bog i niko nikome nije brojao ispušene cigare. Tad su se pušile kupovne cigare, Partner najčešće i svako svakoga nudio cigarom. Voljela sam način na koji mlate praznu slamu u zadimljenoj prostoriji i način na koji su tu jedni za druge.

Keks i ostale poslastice, kojih ionako nije bilo puno, su se čuvale za goste, a čuvale su se na taj način da ih kriju kao guja noge. I kad god pitaš ima li šta slatka kažu ti da nema ništa i onda dođe neko na kafu pa se to ništa iznese. Pokloni koje gosti donesu su se zvali milosti. E jest mi duša bilo proroviti te milosti u susjednoj prostoriji dok su gosti bili još tu. Moralo se dobro paziti da gosti ne čuju to šuštanje. Nema džeparoša koji bi to izveo kao ja onda. Bio je u to vrijeme popularan trend bombonjera šetalica. Bila je to ogromna bombonjera sa buketom ruža na omotu i sa sumnjivim sadržajem. Ni najveća sveznalica u selu nije znala kako izgleda unutrašnjost bombonjere. Ta je bombonjera ispratila barem deset generacija vojske i bila u svačijoj kući par puta kao dokaz komšijske ljubavi. Njoj se u rok nije gledalo jer ljubav ionako nema rok trajanja. Nekako vjerujem da je i danas živa i da se zaglavila u nečijoj kući čekajući najprigodniju priliku za svoj gala povratak.

Fale mi oni ispraćaji u vojsku koji su se zvali banketi i na koje se moralo ponijeti samo dobro rapoloženje. Stariji iz kuće nose šta za u kuću i daju koju paricu. E da mi je doživjeti još jedan onaj banket pa makar i sjedila na najozloglašenijem mjestu, a to je ono mjesto ispod zvučnika.

Rijetko koja kuća je u to vrijeme imala ugaonu garnituru. Obično su njenu ulogu preuzimala dva kauča između kojih je bio drveni stolić, a kod bogatijih se mogao naći i trosjed. Kreveti su bili pokriveni čupavcima u danu, a čaršafima naveče. Merak mi je bio u to vrijeme zavaliti se na jednom takvom krevetu, svući gornju polovinu čupavca i njome se ušuškati. Za sjedenje su mi bile najbolje one drvene klupice na koje se sjedalo kada se loži vatra ili kada dođu gosti pa zauzmu one krevete pa se ti kao domaćin sjediš na onoj klupici. Zaboli od nje zadnjica ali tada se svakako više gledalo i pazilo da duša ne zaboli, a za ostalo manje više.

Najdraže su mi bile one kuće koje nemaju jasno postavljen zidni sat pa uvijek moraš pitati gdje je sat. A sat ko sat, negdje u ćošku, kuca neprimijetno i ne bode oči onim kazaljkama. Eto imala sam osjećaj da ti domaćini nekako zaustave vrijeme i jedva čekaju da što duže ostaneš. A dragi su mi bili i oni satovi sa kukavicom i klatno mehanizmom. I uvijek sam govorila da ću sebi kupiti takav sat kada odrastem. I odrasla sam, ali više ih ne proizvode. Otkucavala je vjerodostojno ta kukavica neka prošla, bolja vremena.

Većina kuća je imala televizor, onaj veliki, najčešće crno bijeli, što trebaju dva jača čovjeka da ga iznesu kada se nosi majstoru, i antenu u sklopu tog televizora koja se morala pomijerati da uhvati signal i izoštri sliku. Na televizoru je bilo heklanje, milje, ručni rad uštirkan i mirisan. Televizori su obično bili postavljeni na stolić koji je bio visočiji od onog koji se nalazio između kreveta. Bilo je i onih ljudi i kuća koje nisu imale ovog guzonje pa su išli u komšiluk najčešće poslije sedam da uhvate koju informaciju sa dnevnika. U to vrijeme je svaka priča nas djece bila zabranjena i strogo kažnjavana. I danas mi je najmrže to 7-8 razdoblje naveče, pogotovo u zimskim danima. Osim televizora veoma važno sredstvo edukacije, zabave i napretka je bio i radio. Njega je svaka kuća imala i bio je stavljan na visoko mjesto da mi djeca ne možemo pokvariti onih par velikih, crnih, rotirajućih dugmadi. Svi smo mislili da u radiju živi mali čiko. Kasete smo redovno kvarili tako što smo vadili traku koju nikada više nismo uspijevali vratiti unutar, a da smo se trudili da je vratimo vala jesmo.

Drveni pod su štitili etisoni koji su se održavali metlom, lopaticom i aspiratorom. Pojedini su imali i usisivač Sloboda Čačak koji je bio bučniji od borbenih aviona u partizanskim filmovima koje smo rado gledali. Oni koji nisu imali usisivač su uvijek vrtili glavom kada se usisava i govorili da samo džaba troše struju. A nije se usisavalo svaki dan već po potrebi par puta mjesečno i to usisavanje je čuo čitav komšiluk. Ti koji su posjedovali usisivač su obično imali i debele, mekane tepihe, kupljene po standardnim svjetskim mjerama i zavrnute malo iza kreveta, da se ne režu džaba.

Lusteri su mi bili posebno dragi, možda zbog toga što nisu visili u svakoj kući i možda zbog toga što su uopšte visili. Skupljali smo se ispod njih kao strujni pilići i zurili kao omađijani dok nas oči ne zabole. Jednom sam se čak i popela da dotaknem to čudo i završila oprženih prstiju i plačući. Tada sam ih nakratko zamrzila, sve dok ih nisu kao poslanike u parlamentu smijenile plafonjere. Njih sam malo manje voljela.

Slatka mi je bila ta prošlost koja se zvala djetinjstvo, ma slatka kao puding od čokolade koji se jeo iz onih Kinder Lada keramičkih zdjelica na kojima je bila krava između čijih rogova je bio vijenac proljetnog cvijeća, slatka toliko da bih mogla o njoj pisati i pričati danima. Mi smo bili prelazna generacija, tranzit između tradicije i ambisa. Učili su nas duševnom, a životna pitanja nam postavili o materijalnom. Ćutali smo kao mali za vrijeme dnevnika i slušali kao veliki dreku današnje djece kada im roditelji u restoranu za vrijeme jela ne daju mobitel. Poštovali smo starije i doživjeli vrijeme kada je sramota biti stariji. Eh da smo tada znali da će nam moderno doba mirisati na motane cigare od nekakve haluge od koje su bolje mirisale one ratne cigare 1993. godine dok listamo vijesti iz rubrike crna hronika po taze mobitelu koji košta kao registrovani golf dvojka u dobrom stanju jer nemamo kad čekati dnevnik…

Nastaviće se…

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s