Zlaja, jesi li ti možda četnik?

Povratak u prošlost 2.dio

Moja prošlost nije mnogo stara, svega nekih tridesetak i kusur godina, ali je prošarana mnogim lijepim i malo manje lijepim stvarima koje sam još kao dijete nastojala vjerodostojno sačuvati od falsifikovanja i zaborava.

Zove me jutros Zlaja u četiri ujutro, valjda bio dežurni pa me morao obavijestiti da mu je bilo toliko dosadno da je odlučio pročitati ono što ja pišem. I kaže oduševio se pa me nazvao tačno onda kada je prikuburio motanu cigaru u nekoj mihnenskoj noćnoj smjeni. Pitam ga zar ovo nije moglo čekati neko pristojno vrijeme, nešto poput podne, a on odgovori da nije. Pita me što nisam prije pisala, a ja ga pospana matiram pitanjem što on nije prije počeo čitati. Tom Zlaji je ona Podravka abeceda supa godinama bila jedina literatura. Njome je liječio mamurluke. Jeli smo je i prije rata. Njemu kad pošaljete poruku on vas odmah nazove, toliko mu je mrsko čitati. Ali dobro sluša i ne prekida te kada pričaš. On to zove kulturom, a ja sredstvom edukacije. I tako se slušajući provukao kroz školu, a sad tako ide i kroz život. Eto taj Zlaja zahtijeva da mu kažem tačno vrijeme objavljivanja sljedeće priče. On stvarno pročitao sve one priče, vidim po statistici.

Zlaja je moj prijeratni drug. Naši roditelji su se družili pa smo nas dvoje to druženje naslijedili i održavali sve ove godine. Još u Jugoslaviji smo se više puta potukli, a uvijek je on, bez obzira na okolnosti, bio kriv jer sam ja bila mlađa pet godina, manja, a na to sve još i djevojčica. Uprkos tome smo ostali drug i drugarica. Ušuškani u tu jugoslovensku bezbrižnost napravili smo mnoge gluposti zajedno. I dok smo mi farbali djetinjstvo nestašlucima, neki krvoločni ljudi su planirali našu skoru budućnost. Stavili su u te planove mnogo suza, krvi, dijelova tijela, granata, gladi i mržnje. Osjećao se taj nadolazeći rat iako nismo znali kako da ga imenujemo ni kako će promijeniti naše tek započete živote.

Rat još nije bio počeo, a ja sam iščekivala Zlaju i njegove roditelje. Sa mnom se igrala jedna djevojčica iz komšiluka. Ona je komšiluk zvala susjedstvo. Nije mi to bilo jasno. Taj dan mi je rekla: “Onaj Zjaja je pjavi ćetnik.” Opalila sam je rukom po onoj njenoj glavuši i curica je otišla kući. Nisam razumjela šta je to, ali mi je svakako bilo jasno da je neka masna uvreda. Ruka mi je bridila sve dok Zlaja nije došao. Dolazi Zlaja i donosi svoje gradske, dječije šale koje volim isto onoliko kao i one sličice zbog kojih smo se redovno znali pomarisati. Odmah sam ga pitala: “Zlaja, jesi li ti možda četnik?” Tamne oči jednog devetogodišnjaka se zažariše i izusti: “Nisam!” Nastavljam sa pitanjem: “A šta si onda?” Zlaja odgovori: “Ja sam dijete.” Pitala sam ga tada da li su mu mati i otac možda četnici, a on je rekao: “Ma nisu. Oni su samo roditelji.”

Brzo odlazim do one curice koja se igrala u svojoj avliji i pitam je gromoglasno ko joj je rekao ono za četnika, a ona odgovara da je to rekla njena mama. Rekoh joj:” Jebem ti mater!” Njenu četverogodišnju ličnost brižni roditelji su već počeli zidati ciglama nacionalizma, a ni slovo R nije znala izgovoriti. Tik uz rat ta porodica je napustila naše malo mjesto i odnijela dio svojih suludih uvjerenja negdje drugo. Nisam ni sanjala da su i drugi imali ova uvjerenja i da su ih zaljevali nepotrebnom mržnjom već dugo vremena pa su čekali da počne to nešto što se kasnije nazvalo ratnim previranjem da izbace svu tu bolešćuru iz svojih praznih, nacionalno natrulih srca. Zlajin tata je slavio Božić u januaru, a mama je slavila Bajram. Po imenu i prezimenu lako bi mog drugara svrstali u onu grupaciju koja se vodi datumom Božića u januaru i imenuje sa četnik. Eto tako su se predratne i ratne uvrede grupisale i izlijetale iz usta glupih odraslih osoba, čija nas je glupost vjerujem i dovela do pakla rata i djece koja su te gluposti slušala i širila dalje kao kugu.

Vratih se u svoju avliju svom životu i opet mi je sve bilo do mora ravno, do onog mora na koje je svako čeljade bivše nam države moglo otići da vrati sebi sebe poslije naporne radne godine. I slali su naši živopisne razglednice najmilijima sa puno pozdrava i još više ljubavi. Ulagala je Jugoslavija mnogo u uspomene zato ih sad i imamo ovoliko. Bilo je nas koji smo skupljali te razglednice i divili se šarenilu dalekih, a naših morskih gradića. I ja sam išla na more, putovala vozom i punila svoju maštu ogromnom plavom pojavom za koju su govorili da je slana. Kolikačko je samo more imala Jugoslavija…

Dok su drugi trovali svoju djecu i učili ih da mrze, mi smo šćućureni u kompoziciju djetinjstva uživali u vrućim germašima. Prošlost je stanovala i u germašima, čuvenim kolačima koji su za nas male bili ogromni. A i bili su vala najmanje dvadeset centimetara visoki. To su bile jednostavne seoske poslastice koje su nam sladile djetinjstvo i često puta navlačile mrave u naše skromne domove. Šećer sa germaša je često završavao na podu, a mravi ko mravi, ljubitelji pravih stvari baš kao i mi djeca, su paradirali i izazivali ukore. Kome krivo, kome pravo, najbolje germaše i dalje pravi moja kuma i ja sam ovu činjenicu jasno stavljala do znanja svakoj ženi koja me ponudi germašem. Ni tada odrasli nisu bili ljubitelji istine. Njihova stvar.

Svaka kuća je imala šporet na kojem se varilo mlijeko u tepsijama bez obzira na doba godine. Formira tako mlijeko debeli vareni kajmak koji odrasli stavljaju u kafu. Ovo su najviše voljeli stariji. I uz tu kafu su jeli podebelu krišku hljeba, dok smo Zlaja i ja zaljevali germaše mlijekom. Smijali smo se kada baba kaže da je žiga lijevi bubreg, a uhvatila se za desni pa i kroz to žiganje miješa onu kafu kojom plovi vareni kajmak. Bijela kafa se pila iz onih šolja od pola litra. On nije htio da pije domaće mlijeko, a ja sam mu uvijek lagala da je kupovno i uvijek je nasijedao na tu laž. Zlaja jadan nije ni imao šporeta na drva već neko grijanje što imaju ljudi u gradu. Bilo mi ga žao zbog toga. Možda zato nije ni znao koliko ljubavi ima u onom mlijeku što djed na uranak donese i koje se pola dana odmara na kraju šporeta. Tako smo mi skupa računali kome od nas šta fali i ne sluteći da nam predstoje godine u kojima će mnogima u Bosni i najosnovnije faliti.

Zlajin tata je uvijek govorio da je duša najosnovnija i da je bitno da nam nje ne fali, ali de ti to praznom stomaku dokaži! I dokazala se ta duša praznom stomaku, dokazala se u pola rata, kada smo se kao pravi drugovi i drugarice našli tu jedni za druge jer na selu je hrane uvijek bilo, čak i za one mrave što su se šećeru sa germaša radovali.

Pričao mi je poslije Zlaja da su mu neka djeca s kojom se lijepo igrao prije rata ispred zgrade stavljala do znanja da nije četnik već miješano meso. Da sam ih ja čula tačno bi im svima opsovala mater!

Nastaviće se…

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s