Nek stanu satovi…

Jutros se probudiše neke uspomene dirnute prvim mrazem i pomiješaše sa presovanim željama iz djetinjstva koje su godinama stanovale u grudima i odvališe tako skupa jednu gromadu sjećanja što na rano jutro prokrvari dušu svojim oštrim rubovima nekih davnih, lijepih dana.

Nedjelja, zadnja u oktobru, često raskrsnica ljeta i zime. Tog dana je dozvoljeno nositi i sandale i čizme, ovisno o tome koliko jako sunce sija i koliko jako želite barem malo produžiti ljeto ili pak želite pronosati među rajom nove zimske čizme. Prevario nas i ove godine sat. Otplesao zadnji ples unazad poslije ponoći, a mi mali to zaboravili. Otišli smo tako sat vremena ranije u crkvu. I nismo mi bili jedini koje je sat nasamario. Čitava grupica starijih ljudi se smijurila upravo tome i ustanovila da se nema kad vraćati kući. Čak su i slastičar Salih i njegova žena Salihovica, imena joj ne znam, poranili sat vremena. Oni su ispred crkve prodavali orašnice, ciglice i neke polutvrde slatkiše koje su zvali slipe i koje su bile crveno bijele boje. Krali smo oktobru zadnje zrake sunca i poskakivali sretni nastojeći skratiti čekanje. I bilo nam je lijepo. Poslije mise smo opkolili paroka i dali mu naše kartone u koje se on potpisivao jer smo bili budući prvopričesnici. Bosanci su, bez obzira na starosnu dob, poznati po tome da ne priznaju formaciju reda, tako da nikada nismo voljeli stojati u redu ni kulturno čekati. Mi smo opkoljavali i paroka i onog slastičara Saliha i učiteljicu u školi. Uživali smo u tom guranju. Našim očima je smetao red.

I dolazimo kući, prepričavamo kroz smijeh kako smo poranili i jedemo one slatkiše koje smo pazarili od opkoljenog Saliha. Život na selu se nedjeljom odvijao jako svečano i kuće su obično bile pune gostiju. To je djeci išlo u prilog jer smo često dobijali od gostiju kakve sitnice u vidu slatkiša i dok su roditelji bili zaokupljeni gostima mi smo mogli biti djeca i igrati se napolju do mile volje bez da nas ko nakon petnaest minuta zove i uvali u obaveze. Iskorištavali smo te godine našu nedjelju, skakali u hrpice svojeglavog lišća, penjali se na ogoljeno drveće, šetali i preskakali potok. Stvarali smo u mašti zalihe boja za nadolazeće sive dane. Dirali smo travu da joj upamtimo živahnost.

Nije nam ni te nedjelje bilo jasno kako je odraslima zanimljivo sjediti u kući, ispijati kafe i zvati to druženjem dok polje krije ovoliko lišća modernih dezena. I poželjeli smo nikad ne odrasti, a u slučaju da ipak odrastemo nećemo biti poput njih. I odrasli smo i nismo ni nalik njima, sto puta smo gori. Ako kad i odemo pod kakvo drvo, prirodu posmatramo kroz kameru telefona i pokušavamo uloviti trenutke dok se godine u letu izruguju našim pokušajima. I dajemo sebe svima osim sebi, a obećali smo da nećemo biti takvi. Cvili lišće pod našim nogama pregaženo kao dato obećanje u mladim danima.

Te naše nedjeljne igre je prekidao mrak i poziv na večeru. Iscrpljeni svakodnevnicom djetinstva jeli smo brzo i žurili da gledamo Mumijeve. Uvijek su nas upozoravali da se primaknemo stolu i da mrve na padaju na pod. Govorili su da se tako naograjiše. Nismo ni znali šta to znači, ali smo i drugoj djeci prenosili te savjete da ih spasimo od ograjisanja. Na taj način smo štitili jedni druge čak i od nepoznate opasnosti.

Nakon jela smo grabili svoju porciju vremena ispred televizora. U to vrijeme nijedna dječija soba nije imala televizor. Taj uređaj je bio rezervisan za starije koji su gledali čak tri dnevnika. Jedan je bio u pola sedam na Tuzlanskoj televiziji, koje više nema, drugi na Kantonalnoj televiziji, a treći na Federalnoj. Iste informacije rečene od tri različita voditelja, iste gluposti rekla različita usta i oni odrasli uživaju u tome. I zamislite, gledaju to svaki dan. Neki su čak gledali i treći dnevnik na Federalnoj. A nama popovali za Mumijeve i jedva odvajali tih pola sata. Uvijek su napominjali da ne sjedimo blizu televizora jer će nam to oštetiti vid.

I kada nas poslije Mumijeva i pred spavanje pitaju da li je sve spremno za školu sjetimo se onih pet zadataka iz matematike koje baš i nismo stigli uraditi i padne nam na pamet da sutra za likovno moramo ponijeti kolaž papir koji nemamo. Devet i petnaest naveče je idealno vrijeme da roditeljima koji su gledali tri dnevnika saopštite ovakve informacije. I svaka se nedjelja završavala galamom i prijetnjama. Svaka kuća koja je imala školarca grmila je u ovo doba. I uvijek mi budemo krivi jer nas oni nisu ranije pitali za ove informacije. Nek su oni saznali šta ima u federaciji i regionu, a za nas polako.

Uprkos ovakvim epilozima nedjelje su uvijek rado čekane i uživalo se u njima pogotovo kada zadnje sedmice oktobra dobijemo na poklon još jedan sat. Iako nas je taj sat ranije tjerao u kuću zbog mraka mi smo voljeli svu tu frtutmu. Rado smo prepričavali u školi kako nas je sat prevario i ove godine iako su oni naši na sva tri dnevnika čuli da se treba vratiti sat i naravno zaboravili, a nama nabijaju za onaj kolaž papir. I kada se zbroje sve gluposti, što naše, što roditeljske, rado bi mi vratili godine, a ne satove i kao prava mala vojska opkolili onog slastičara i potrošili marku koju su nam roditelji dali za užinu u ponedjeljak pa nek ide život!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s