Tetovaže

Odlučio oktobar ove godine da bude ljetni mjesec, može mu se. Odlučili i državni organi da vožačka dozvola traje deset godina pa je po njihovoj odluci moja istekla, može im se. I odem ja tako da se raspitam kako je produžiti. Gužva. Ispred mene stoji čovjek u majici kratkih rukava. Na lijevoj ruci se nazire dio neke tetovaže, dok je drugi dio nestao pod onim kratkim rukavom. Za mene jedan sasvim prirodan prizor. Završi on i izađe. Komentariše službenica bolest tetoviranja i kaže da se samo go klošar i kriminalac šara po svome tijelu i da to sve treba pobit. Završi ona to olajavanje sa tobejOrabi. Ošvajca me iza onog pulta pogledom poskoka koji izviruje iza plasta sijena i reče: “Izvolte!” I opet doživim krizu identiteta u državnoj instituciji. Naime, napomenem da mi ne pogriješe ime i umjesto Ivona ne upišu Ivana jer mi se to do sada desilo sigurno pet puta. Prekoluti poskok očima i reče da je ne učim njenom poslu. I halalim ja i poskok pogled i greške u imenu i sva ona moja čekanja u redu dok se te njihove greške ne isprave, ali nikako da halalim ono o tetovažama. Otrgnu se bolan uzdah i uzdrma dušu.

Ja sam dijete sa sela i nije me odgajala ona teta u obdaništu. Iskreno, u obdnište nikad nisam ni kao mala ni kao odrasla, nogom kročila. Imala sam čast da me odgaja moja baka Finka Milošića, inače jedna istetovirana žena. I tako su mi u najranijim godinama tetovirane ruke brisale nosić i suze, hranile me i presvlačile. Te su ruke samohrane majke bile životni putokaz za njenih osmero djece među kojima je i moja mama. Nije ona ni znala šta znači riječ pedagogija, ali je bila pravi stručnjak u toj oblasti. Bila je to toliko dobra žena da je čak i mene ponekad bilo sramota gluposti koje sam rado pravila. Kada sam prohodala i počela brbljati bez prestanka, ona me vodila sa sobom na njivu i povazdan odgovarala na moja pitanja. Tu su vrijedne, istetovirane ruke moje drage bake od neuglednog komada zemlje prostim, zemljoradničkim alatkama uz kišu znoja pravile pravi pravcati vrt. Bio je u tom vrtu šarenog povrća i cvijeća koje je bilo poredano u redove na krajevima vrta, koje sam rado preskakala. Pored tog vrta su komšije godinama tabale stazu koja je predstavljala prečicu i tako sjekli krivudavu makadamsku cestu da dobiju na vremenu. I to su vrijeme rado gubili tako što su zastajali na bakinoj velikoj ploči ispred kuće, krijepili se čašom vode, šoljom kafe ili cigaretom, hvalili one redove cvijeća i obavezno napominjali baku da im ostavi sjemena naredne godine. Na toj ploči su ispričane mnoge tajne i zbačeni mnogi tereti sa duša. I nikada se to rečeno nije proširilo niti zloupotrijebilo. Dolazili su tu novopečeni pušači skrivajući svoju lošu naviku od roditelja. Njeno dvoriše nikad nije bilo ograđeno, baš kao ni njeno srce i svi su uvijek bili dobrodošli.

I tako je tekao moj kindergarten period u jednom selu ispod obronaka Majevice. Baka mi je davala sićušne zadatke zbog kojih sam se osjećala velikom i važnom, tipa: “Dodaj mi plavu kanticu, ponesi ovo ali nemoj da prospeš košpe, uzmi crni konac, otkini jedan paradajz, ali crveni…” Tako sam usput naučila boje, imena povrću i voću, razliku između mrkve i peršuna po listovima, vrste drveća koje je odlagalo svoje jesenje odijelo po dvorištu, njemačke riječi koje je ona kao djevojčica pokupila u drugom svjetskom ratu i još mnogo stvari zbog kojih su me kasnije u životu nastavnici obasipali komplimentima i po meni mjerili (ne)znanje druge djece.

Iako sam bila pravi mali istražni sudija, nisam nikad ni pitala baku otkud ta tetovaža na njenoj ruci. Moje oči su navikle da je oduvijek je tu i da je većina naših komšinica ima išarane ruke. I tatina mama je isto tako istetovirana, ali njene tetovaže su bile malo veće i kitnjastije. Meni je više bilo čudno što je nemam tetovažu nego što one imaju. Jednom prilikom sam se dokopala hemijske olovke i istetovirala sebi isti križ kao kod bake. Mislila sam da se neće nikada moći oprati. Taj dan sam sa bakom kao pila kafu na ploči i istetoviranom rukom umakala kocke šećera. Ona je pila kafu čučeći i u jednoj je ruci držala fildžan, a drugu je laktom naslonila na koljeno držeći među prstima cigaru koja joj je uvijek dogorijevala do filtera i stvarala neki dodatni miris paljevine. Osjećala sam se tako moćno što mi je baba drugarica i što pijemo kafu skupa. Rijetko koje dijete mojih godina se u to doba smjelo približiti kafi. Taj sam dan išarala i zid iza kreveta. Moja tetovaža se isprala, a crtež na zidu su otkrili tek sutradan. Batine su bile neizbježne, dobila sam ih od mame, ali su se brzo i zaboravile. Hemijska olovka je sakrivena. Pitala sam se kojom li je olovkom baka svoju crtala i rovila sam po njenoj zadnjoj ladici jer sam umislila da je baš tu sakrila tu olovku. Poslije rata sam dobila prve naljepnice tetovaže od tetke iz Austrije. Eh kad se samo sjetim…

Baka nikad nije odmarala, osim nedjeljom i svecom, ako se ono uopšte i može nazivati odmorom. I tim danima su one ruke muzle kravu, sipale macama mlijeko, pravile debele uštipke od tijesta spravljenog za samun, donosile vodu sa bunara i radile niz jedva primijetnih poslova u domaćinstvu koji se primijete samo onda kada nisu urađeni. U zimskim noćima kada su svi išli po sijelima i gledali crno bijele televizore, baka je činila čuda iglom i koncem. Ujutro samo osvanu kapa i šal. Imala je i neku spravu koja se zvala stan i mnoge noći je provela ispred te grdosije praveći ponjave od stare garderobe. Ustajala je s vremena na vrijeme da odahne, naloži vatru u starom šporetu i zapali onu cigaru koja bi i ovaj put dogorila do filtera. Nastavljala bi raditi dok se ne protegne šarena ponjava i tako je ona naizgled neupotrebljiva odjeća ponovo dobila priliku da izazove divljenje drugih ljudi.

Oforme tako istetovirane ruke veliki zagrljaj koji te privuče ravno do srca. U tom se zagrljaju ljubav podrazumijevala i nikada preispitivala. Osjetiš toplinu mršavog tijela jedne starice modroplavih očiju, odjevene u crninu, koja je lomila sve predrasude ovog svijeta koje su smislili kojekakvi poskoci sjedeći u udobnim foteljama i posmatrajući nas sa distance. I život ponovo dobije boju uz kafu na ploči i čašicu mudrosti koju ne dijele u školi. I dok su ljudi i teolozi raspravljali o grešnosti i štetnosti tetovaža, podigoše u tišini, savijene pod teretom ogromnih životnih križeva, istetovirane, siromašne i neuke Finke, Draginje, Ane i njima slične, generacije i generacije poštenih i čestitih ljudi. Jer čovjeka ne čine tetovaže već djela! Zato prestanite dodavati istetoviranima grijehe, Bog ionako ima svoju matematiku!

Moja baka je otišla 2013. godine na nebo. Šapnule mi neke kapljice rose da tka gore noću zvjezdane ćilime.

Običaji tetoviranja djevojčica na našim prostorima su prije drugog svjetskog rata su zbog raznih motiva bili veoma popularni i skoro svaka žena je ponosno nosila tetovažu u obliku krstića/križića. Te tetovaže su bile modro plave i po kazivanju mojih radile su ih neke stare žene. Linije ovih tetovaža nisu bile pravilne i više su ličile na improvizornu skicu nego na nešto što bi krasilo ruku ili bilo koji vidljivi dio tijela do kraja života. Tetovirali su se isključivo vidljivi dijelovi tijela poput hrbata šake ili podlaktice, a u nekim dijelovima Bosne ponosne čak i čelo iako ja to nikad svojim očima na čelu nisam vidjela. Ponekad se provlačila priča o tim tetovažama i upitala sam baku da li bi je opet uradila i ona mi reče da bi, ali ovaj put veću. I ponosna je bila na tu svoju tetovažu. Neka stara žena joj radila i rekla mi je da je boljelo, ali je i vrijedilo. Samo oni to nisu zvali tetoviranje već sicanje, ali rezultat je svakako bio isti. I reče mi baka da su nekad u nekom ratu nekoj ženi vojnici osjekli taj sicani komad kože i kada je zamladila rana opet se onaj križ pojavio. Zacakliše se njene oči nakon te priče i mazno pređe rukom preko one svoje tetovaže. Mnogo sam puta čula ovu priču. Svaka je osoba, dodouše, pričala svoju verziju o istetoviranoj junjakinji. Kraj je uvijek bivao isti.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s