Zbogom

Došuštalo lišće da se pravi sok od nara i da kasna jesen namjerava obući sunčanu kolekciju. Možda zato nije ni dozvolila drveću da se riješi pozlaćenog odijela. Jesen je imenica koja se ne završava na slovo “A” kao većina imenica ženskog roda u našem jeziku, ali uprkos svim pravilima odluči biti žena i tu mogućnost izbora rodne pripadnosti odmah odvede modnim slivovima naših rijeka u šumu.

I vidjele divlje trešnje nekad davno koliko je jesen ustvari ženstvena pa se zacrveniše pred njenom pojavom. I jesen se oduševi. A veliko je priznanje kada se autoritet ozari vašim djelom pa svake godine prve promijene odijelo da se nanovo dopadnu jeseni. Ugledaše se mnogi na divlje trešnje pa darovaše boje koje su imali. Neki su čak i svoje plodove dali jeseni. Toliko su je svi ljubili. A ona je odlučivala kome i kada šta treba. Bilo je godina kada jesen procijeni da su njeni štovatelji željni kiše i poklanjala ju je nesebično. I čitav grad je umotavala u vunene šalove koji su virili ispod kaputa. Smakrala je nogice pa de se čik suprostavi ako nemaš dobre čizme. Smijala se jesen iznad grada mrziteljima kiše koji nisu uvidjeli njene dobre namjere. Mislila je i ove godine da će pročitati skrivene poruke u kapima kiše ujutro uz kafu, ali tada su buljili u telefone i čitali sa malih ekrana njeno današnje raspoloženje. Upućivala ih na čaj jer je smatrala da im je baš on potreban. Hladnim vjetrom ih je gurala u tople zagrljaje, a oni su je i dalje mrzili. Gulila usnice koje neko baš takve treba da ljubi. I to su joj zamjerili. Zamrzne ti kišom ruke tek toliko da ih neko dodirom može odlediti, a ni to nisu shvatili. Malo joj bude žao onih koji nemaju dobre čizme i životinjica čije šapice smokri pa misli noću na njih. Postiđena svojim postupcima koji su prošli bez očekivanih rezultata, dozvala je sunce i upalila nebesku ringlu na najvišu temperaturu. I miriše u znak izvinjenja vazduh poslije kiše kao njen najnoviji parfem. Tada su je počeli zvati miholjsko ljeto. Bila je ponižena. Ime i rod su joj promijenili, njene zasluge pripisali nekom drugom, a nju i dalje olajavali jer poslije nje dolazi zima. Mislila je da je prokleta. Sjela je ispod zrelog grožđa i gorko zaplakala. Plakalo je i grožđe s njom pa mu odredi da je idealno za vina jer savršeno zna da tješi. Možda bi bila voljenija da dolazi prije ljeta. Grožđe je tako tužnu uputi u školske hodnike. Ugleda sebe kako se šareni na svim panoima. Poče čitati dječije sastave i pjesmice o sebi i sazna neke informacije koje su joj pred ogledalom promakle. Zarumeni se kao školovana, zrela jabuka. Važno je da je djeca vole. Ispade ljutnja iz srca i ispari kao magla pred onim panoima koje su ukrašavali prvačići.

Dobra kakva jeste, čuje da su ljudi uradili sve poljske radove, prošeta klasjem i ogleda se u žitu kao u ogledalu, stane između tegli salate da se odmori i čuje ljude kako se žale da je vruće i da nemaju vode, pa odmah reaguje. Sutradan se opet počnu žaliti na kišu i njeno prisustvo. Dosta je, zapali cigaretu sklepanu od nekog suhog lišća i zapuha sjeverne vjetrove. Presječe vrpcu grijne sezone u gradu, zadimi odžake u selu, automobilima dokoluta zimske gume, sve po zakonu!

U novembru već postane djetinjasta jer shvati da samo na taj način može izaći na kraj s ljudima. I počne se šaliti na novembarski način pa ni oni telefoni više ne budu u mogućnosti procijeniti šta je spremila za sutra. Igra se ona sa šarenim, u autobusu zaboravljenim kišobranima, dira im žice i pošalje ih novom vlasniku. Jer zaboravljeni kišobran je isključivo u vlasništvu jeseni. Počne iz džepova prosipati kišu na sve one zaboravne ljude bez kišobrana koji je zovu miholjsko ljeto. Smijulji se opet njihovom trčanju. Umire od smijeha ljudima koje nesavjesna budala za volanom zalije prljavom vodom sa ulice koja maloprije bijahu čista u njenim džepovima.

Zna ona da mora na dalek put. Teško joj pada da se odvoji od onih koji su je eto znali i uvrijediti. Prošeta još jednom školskim hodnicima. Ode da zadnji put zagrli ono veliko bure kiselog kupusa kojem je kameno srce i sve one teglice šarenih ajvara nastanjenih u mračnim odajama. Zaštiti šumu debelim tepihom lišća i puhne jednom onako za raju u dvorišta. Daje im zadnji dio sebe, a oni se brane grabljama. I kaže svake godine sama sebi:” Jeseni, ubuduće ćeš s njima samo oštro novembarski!” Ali ljubav je to, zaboraviće se sve dogodine u zagrljaju dobrodošlice crvenih listova divljih trešanja i na školskim hodnicima.

Saplete se jesen zadnjih dana o bundeve ispred vrata pa prosu zdjelu tvrdih mušmula u znak pozdrava. Zna ona da je veoma malo vremena između okusa prvih umeklih mušmula i okusa božićnih kolača, a zna da su meni mušmule ipak malo bliže srcu. Zato sretan ti put jeseni, ti koja spavaš u spavaćici od lišća i pruća, u mome srcu je čitave godine tvoja kuća!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s