Mačke

Bilo je to 1995. godine, a kao da je jutros bilo. Mama me uhvatila za ruku i povela u školu. Rusak sam sama nosila da se naviknem na novi životni teret. Škola mi nije baš bila pred kućom i moralo se tu dobro cipelati. Mama mi je dala par lekcija, onako s nogu u hodu, a te lekcije su se sastojale od toga da se iz škole ide pravo kući, da ne smijem sjesti u auto ako mi stane osoba koju ne poznajem i da biram. Ovo biranje se odnosilo na to da pazim da se ne isprljam jer je put bio makadamski. Taj dan sam dobila još jednu zanimljivu zabranu koju sam ubrzo prekršila i rado kršila svaki dan. Naime, nisam smjela ići na raskrsnicu od koje je počinjalo naše selo, a ni slučajno na most koji se nalazio poslije raskrsnice. Prodavnica koja se nalazila prije raskrsnice je bila granica. Već mi je zagolicala maštu mostom. Paduckala je kiša taj dan i ja sam se šćućurila uz mamu ispod onog kišobrana kojem je stršila žica i u mislima već posmatrala rijeku sa onog mosta. Desni rukav mi je bio malo mokar. Ispred škole me dočekalo bezbroj nepoznatih lica, rusaka raznih boja i veličina i mama koje su nosile duge, cvijetne suknje ili dimije. Bilo je i vojnika koji su pušili ispred vrata i pravili krugove od dima.

Uveli su nas u učionicu, došao je učitelj, rasporedio gdje će ko sjediti i roditelji su izašli napolje. Nismo bili sigurni da li nas čekaju ispred i svi smo se pomalo tresli. Neki su čak i naglas plakali i tražili mamu. Ja nisam, a bojala sam se. To je bio neki novi strah i nisam imala pojma kud s njim i u koji ćošak srca da ga smjestim. Tražila sam pogledom što šareniji predmet koji mi je trebao pružiti privremenu utjehu. I nađem u mislima onaj most.

Nije bilo predstavljanja, upoznavanja niti dobrodošlice. Učitelj je rekao kako se zove, dao nam raspored časova, zabranio pričanje na času izuzev onog koje on odobri, nismo se smjeli okretati i morali smo pažljivo slušati šta nam govori. Brzo se završi taj prvi dan škole. Sukobile su se taj dan sve one zabrane sa mojim mislima i izazvale revolt koji je samo most mogao smiriti. Izašli smo iz učionice i pogledom tražili svoje mame koje su ipak bile ispred i šarena grupa koja je izazivala gužvu se počela rasipati. Svako je krenuo svojim putem svojoj kući. Sutra smo u školu otišli sami. Znali smo gdje je škola i gdje sjedimo. Dovoljno za početak, a ostale stvari smo naučili usput u letu.

Dobili smo nakon par sedmica neko mlijeko u ambalaži koja je bila imitacija tetrapaka samo dosta mekša i najlonasta. Svakog učenika je sledovalo pola litra. Taj dan sam ispratila sve svoje drugove i drugarice. Prvi put sam osjetila da mi srce lupa u grudima i noge su mi nekako postajale čas prelake čak preteške, a i tresla sam se više nego prvi dan škole. Danas osvajam most i idem pravo na raskrsnicu. Dan je bio lijep, jesenji po mojoj mjeri i vjetar se blago igrao sa mojim šiškicama. Uz most je bila limena konstrukcija koja je predstavljala autobusku stanicu i od jedne do druge strane te limene skalamerije bila je drvena klupica. Autobus je tek bio otišao i razgledala sam imena koja je neko napisao po tom limu iznutra. Nije bilo žive duše i ljubila sam samoću. Pojavi se niotkud žuta maca. Bila je mršava i vidjela su joj se rebra. Sjetim se tad jedne tete koja nam je došla u goste, zagrlila me i rekla mi kako ima osjećaj da je radijator zagrlila. Vještica! Opet sam osjetila turbulenciju u grudima. Neke stvari se nikad ne zaborave. Izvadim ono mlijeko i probijem najlon špicem od olovke. Maca se obradovala. Problem je bio što nemam zdjelicu. Pila je ono što je kapalo.

Sutradan sam odnijela zdjelicu iz kuće. Opet sam otpratila sve i zaputila se preko raskrsnice, ovaj put dosta sigurnijim hodom. Danas su bile tri mačke. I mjaukale su u znak dobrodošlice. Izvadila sam zdjelicu. Ovaj put sam ponijela i hemijsku olovku jer se mama ljutila što sam uništila grafitnu juče i nasula im ono pola litra mlijeka. Sve su bile kao ja, kao radijatori. Pile su brzo, nisu čini mi se ni disale. Nakon što su popile mlijeko, odnijela sam zdjelicu na dokanjsku česmu, oprala i stavila na onu limenu stanicu na kojoj je bilo granja. Svaki radni dan sam ih hranila tu. Mislila sam o njima vikendom i često puštala koju suzu zbog moja tri radijatora koja sam namjeravala udebljati.

U međuvremenu se desilo mnogo toga. Rat je stao, a mi smo i dalje dobijali ono mlijeko. Nisam znala da mi školarci imamo raspust u januaru i to saznanje mi je teško palo. Mrzila sam raspuste. Moje mačke su me i dalje čekale, a ovaj put jedne nije bilo. Vjerovala sam da ju je neko uzeo sebi i da joj grije šapice noću. Vjerovala sam da taj neko ima kravu pa daje maci mlijeka koliko joj srce zaželi. Zdjelica je preživjela raspust na onoj limenoj stanici. Te godine se vratio i moj rođak i krenuo u moj razred. Skupa smo išli hraniti mačke, ovaj put sa duplom dozom mlijeka. Kradom smo uzimali i hljeb iz kuće. Popunio se prostor između rebara i dlaka im je postala sjajnija.

U maju na roditeljskom mama saznaje da dobijamo mlijeko. Došle su tetke iz Austrije i donijele mi kariranu haljinicu sa mašnom. Sve za isti dan. U toj haljinici sam morala pred svima reći šta se zbivalo i gdje je završavalo to mlijeko. Suze su oblile lice, držala sam čvrsto onu satensku mašnu i ispričala sve bez izvinjenja i kajanja znajući da mi ne ginu dobre batine.

I prošlo se o tada mnogo raskrsnica i vidjelo se mnogo mostova. Uhvatim sebe kako buljim u riječno kamenje čekajući prevoz na dokanjskom mostu i mislim na onu što mi je rekla da sam kao radijator i sjetim se onih mojih mjaukala koja su mi se radovala zbog humanitarnog mlijeka. I opet bih im prošvercala i mlijeka i ljubavi. Izvini mama!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

5 misli o “Mačke”

  1. Stvarno divna priča.
    Ja sam imala srećepa sam uspevala da se izborim da sve životinje donesem u kuću.
    U jednom trenutku ih je bilo 13 (računajući i 4 ribice i 2 male kornjače), pas, 2 morska praseta, zec, vrabac, papagaj i hrčak :D.
    Vrapca smo našli u vikendici kako je pao sa gnezdom i othranili ga.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s