Mićina mala

Mjesec je otrnuo pod teretom duge, zimske noći i činilo se kao da ne putuje tamnim svodom kao da nema volje da ide dalje. Izvisio je od zime. Ona je spremala težak ispit i slova su se miješala pod ekonomičnom sijalicom. Ogrnula se dekom i često znala protrljati umorne oči hladnim vrhovima prstiju. Djevojka od dvadeset dvije, kći rudara Miće, student, i par sova ušara na boru preko puta su jedini stražarili pod okriljem noći. Već dugo vremena je učila naglas pa tako obrazovala i sebe i kasne noćne sate. Skupi se tih studentskih pametnih sati do zore pa i pamet zablista sa prvim zrakama sunca. Možda je zato jutro pametnije od večeri.

Tata joj je rudar i njegov hljeb je sa sedam kora. Često ga zalije hladnim pivom pred lokalnom prodavnicom uživajući u dnevnoj svjetlosti. Majka je domaćica, žena koja malo radi napolju, minimalno u kući i koga god sretne žali se, naslonjena na tarabu, kako sve mora sama jer onaj njen radi, curica uči, a sin je još osnovac, a i muško. Mićina mala je po njenim riječima samo učila i to joj je bila jedina obaveza. Pored učenja imala je i sitne zadatke u kući, ali o tome nije nikome pričala jer se to nikoga i ne tiče. Morala je samo usisati, samo počistiti, samo paučinu skloniti, samo skuhati, samo uglanjcati kupatilo, samo oprati suđe nakon svakog jela bez obzira ko je jeo, samo ispeglati za potrebe ukućana, samo uvijek skuhati kafu, samo biti svima na usluzi ako im šta zatreba, samo paziti da se u kući ne desi kakva nepredviđena nesreća… Mnogi su žalili majku, jedino napolju viđeno čeljade koje crče radeći u malom vrtu, koje crče održavajući cvijeće ispred kuće, koje hrani sitnu živinu i koje naslonjeno na tarabu priča li priča o svome žrtvovanju, dok su drugi naglas mislili da je budala što štedi žensko dijete koje se samo škola.

Mićina mala je u toj kući platila i majčino mlijeko koje je kao mala podojila. Nečujno, doduše, ali plaćala je na rate svakodnevno. Čekalo ju je ono “samo” umornu poslije predavanja. Često su joj znali suptilno, seoski nabiti kako je školuju, hrane i oblače. A odjeću joj je donosila tetka iz inostranstva koja je imala kćerku njenih godina, da se oslobodi smeća koje je debelo platila i koje ona njena neće više da nosi jer joj brzo dosadi. Barem je bila lijepo obučena. I to su joj komšije rado zamjerile. Radila je drugim studentima sve one zadatke i seminarske radove koji su im bili mrski uz skromnu naknadu. Iako joj je to oduzimalo mnogo vremena nije odustajala. Tako je zarađivala koji dinar i pokušavala barem malo doprinijeti domaćinstvu. I to je prolazilo nevidljivo kao i svaki njen trud i znoj sakriven iza zidina toplog doma. Jer ono što je oku skriveno kao da se nije ni desilo. Nigdje nije bila baš omiljena. Nije glumila žrtvu i mrzila je svaki žrtveni govor drugih. Govorila je ono što misli, a znala je misliti. I znala je da će sve ovo proći samo se cijena prolaznosti morala debelo platiti.

Ulične svjetiljke su pružale sasvim jasan uvid u to kada je Mićina mala neradnica došla i koje ju je auto dovezlo sinoć. Izvirivale su zmije iza zavjesa kupljenih na Koridoru, mjerile joj dužinu suknje i prečnik tufni na majici. I lijegale su ne čekajući svoju alkoholom i ko zna kojim opijatom demolaisanu djecu. Biće finih tema sutra.

I sastaše se sutra na sijelu. Zli komšijski jezici uzeše uzorak krila one Mićine, kao što doktor uzima uzorak tumora da vidi dokle je došao i dokle je spreman doći. Nisu shvatali njene nadmorske visine i svim silama su pokušali da joj potkrešu krila ili ih bar očerupaju pa su u promet puštali svakakve priče do kojih je došla zmijska mašta iza onih zavjesa sa Koridora. I sve izmaštano je lako pronalazilo put do Mićine žene žrtve na onim tarabama. Prestade Mićina mala izlaziti radi mira u kući. Kako glupo ime za gušenje ono malo zabave što čovjeku život pruži. Prestade imati oduška subotom naveče. Ionako su svi bili kaherli kada dođe iz izlaska. Ostavljali su joj suđe od večere, prljavo kupatilo, mokre pločice, namjerno je budili ranim jutrom, poprijeko gledali i režali bez ikakvog logičnog razloga.

Jedini način da sačuva zdrav razum u ustajaloj okolini je bio obrazovanje. Čitala je stalno, učila, pisala na bločić strane riječi i lijepila ih svugdje po kući. Njeni su se ibretili glupim metodama. Čak su joj iza leđa pokazivali ono ludačko uvrtanje rukom skvrčenih prstiju- pet do pet na ringišpilu. Znala je šta misle i boljelo ju je. Između mirisa solne kiseline u kupatilu i mirisa svježe kopirane knjige, živjela je Mićina mala svoje studentske dane. Diplomira i ode bez Bože pomozi. Prognozirali su joj oni jezici kačanje diplome mačku o rep. Znala je svoju vrijednost i cijenu mira u kući, ali pravog mira i otišla je u svijet po taj mir. Ostavila Miću ispred prodavnice i majku na tarabama. Ispratile su je i zmije iza zavjese.

I dođe zmijama vrag po svoje. Jednoj od zmija i njenom mužu dolazi vidno pijana i nadrogirana kćerka od šesnaest godina i mlati im geliranim noktima od dvadeset pet marona. Te večeri im je opsovala prvog Boga i ostali su ukopani. Sljedeće subote je opsovala Alaha naglasivši sa dva L. Molili su tog istog Boga i Allaha da niko od komšija ne čuje pubertet njihove mezimice koja je inače fina ali hormoni su, znate, čudo. A i do društva je. Nema se s kim družiti, sve u Bosni šiš i goliš ostao. Ima i do interneta, čime sve djecu filuju, to je da ne povjeruješ. Do svega je, samo do njih nije. I šute joj, šute radi mira u kući. I hodaju na prstima nedjeljom do podne da ne probude zvjerku u liku maloljetne kćerke koja rado bogara. Zovu prijatelje i traže vezu za sređivanje ocjena inače će pubertet uništiti perspektivnu mezimicu. Konzumaciju droge nisu prepoznali jer kada se o tome govorilo na televizoru i pisalo u novinama oni su Mićinoj maloj procjenjivali psihičko stanje i secirali mukom stvorena krila u kasnim satima. I druge zmije su kroz slično prolazile jer su im se djeca družila od malena. Svoje probleme su krili ko zmija noge. Ali ostadoše tragovi zmijskih puzanja pa se sazna gdje kupuju opijate i u kojoj kafani zaljevaju kasne noćne sate.

Zvonili su im u glavi uspjesi Mićine male. Oči su im žuljale njene slike iz raznih gradova isto onako kako su i Mićinu malu žuljale cipele koje je dobila od tetke i u kojima je prolazila dok su je gledali vireći iza onih zavjesa preko ograde od inoksa na kojoj se prelamala mala zraka svjetlosti sa ulične lampe. I jadni nisu shvatili da ono što izmisliš o nekome danas nađeš u ogledalu ili u djetetu sutra. Dođe sve zasluženo na naplatu bez najave, s neba pa u rebra! Nebo pamti!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

2 misli o “Mićina mala”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s