Koga danas obrazuje obrazovanje?

Doba obaveza

Osnovna škola traje osam godina, nema predškolskog niti upoznavanja prije polaska u prvi razred. Zimski raspust trajao samo tri sedmice. Roditelji šaroliki, od nepismenih do akademika, ovih sa SSS najviše. Učiteljice su imale završenu srednju učiteljsku školu. To je bilo sasvim dovoljno da barataju sa djecom uzrasta od sedam do deset godina. Svako odjeljenje je imalo više od trideset učenika i učiteljica je raspoređivala po ličnom nahođenju gdje će ko sjediti. Ugravirano nam je strahopoštovanje od prvog dana, što od strane roditelja, što od same učiteljice. Ujutro nas je budio sat, rijetko koga roditelji jer su oni već uveliko bili na poslu. Sinoć smo rasporedili knjige. Sami smo se oblačili, išli pješke u školu i stizali na vrijeme. Učiteljica je bila tu da nas nečemu nauči, a mi smo bili tu da bismo nešto naučili. Svako je znao svoju funkciju i uspješno smo funkcionisali. Kada smo savladali štampana slova ruke smo pružili prema pisanim slovima. Nakon toga je bilo zabranjeno pisati štampanim slovima, osim na panoima. Brzina diktiranja teksta se uvećavala iz godine u godinu. U drugom razredu smo naučili ćirilicu i tablicu množenja. Morali smo dobro zapamtiti šta nam je za zadaću jer se naše mame nisu htjele brukati zivkajući učiteljicu. Bilo sramota da učenik ne zapamti zadaću pa su se zbog toga dobijale i batine kod kuće. Zadaću smo radili maksimalno sat vremena, ito kad uhvatimo vremena poslije škole. Naše je bilo samo da učimo i slušamo. Pod ovim “slušamo” se krilo pomaganje roditeljima u svim situacijama i svim poslovima, što u kući što napolju i odlasci u prodavnicu bez obzira na to koliko nam je prodavnica udaljena od kuće. Ako imaš mlađeg brata ili sestru utrpaju ti i njega na čuvanje. Bilo sasvim normalno da dijete čuva dijete. A ako to manje dijete napravi kakvu glupost ti si odgovoran ovaj bjen. Podrazumijevalo se da nemamo pravo glasa ni pravo pobune jer pobogu ko je ovdje koga rodio. Mi moramo samo da učimo i slušamo, šta tu nije jasno? Odgoj zasnovan na nagrada-kazna postulatima nije dolazio u obzir. Da te nagrade ako si prošao, da te nagrade ako imaš sve petice? To su ti jedine obaveze i sad te treba nagraditi što si ispunio nešto što se podrazumijeva? Nikad! i uvijek dodaju: “Da ti samo znaš kako je bilo u moje vrijeme?” Plagiraju oni vjerodostojno na nama to svoje vrijeme. Svi smo dobijali po pola marke za sendvič, a za piće smo imali vodu ili sok mutikašu koje smo nosili od kuće. Ubjeđivali su nas da je i taj sendvič luksuz. Još im je u glavi bio ratni meni. Imali smo čak i izbora što se tiče sastava, birali smo da li želimo kečap ili majonezu. Poslije su i mikrovalne došle pa smo baš luksuzirali. Jeli smo tople sendviče od nekakve neukusne, brašnaste velike kifle popunjene sa par reza najjeftinije salame i namazom po želji. I pored svih obaveza i zadaće nađe se vremena i za igru. Ište djetinjstvo svoje sledovanje i mi ga od srca dajemo. Na čistoj ledini sa drugarima, sa loptom ako je posjedujemo i sa neograničenom maštom stižemo do nastavnika koji su osim srednje škole imali dvogodišnji fakultet. To im bilo dovoljno da otkuju sasvim solidno znanje kod uzrasta između jedanaest i četrnaest godina. Ruke su boljele od njihovog diktiranja, padežima smo znali imena bolje nego ukućanima, teme za sastave sve ove godine dobijali tek na času pa morali cijediti zadnji atom mašte na onaj papir, imali nenajavljene kontrolne i krili se svakodnevno da nas ne prozovu. Učili nas da uvijek budemo spremni. I najslabiji učenici su znali tečno čitati, pisati brzo pisanim slovima, tablicu množenja, simbole hemijskih elemenata, ćirilicu, glavne gradove čak i onih pedeset i nešto američkih država. Bilo nas sedamnaest odličnih od kojih je desetero imalo sve petice. Svako srcem birao srednju školu. Mene srce zeznulo, ali o tome drugom prilikom.

Doba prava

Osnovna škola traje devet godina, predškolsko obavezno, a kod mnogih i vrtić. Zadnjim danom decembra se završava polugodište da mogu uživati u praznicima. Roditelji obrazovani. Učiteljica ima završenu srednju školu, trogodišnji fakultet razredne nastave i dvogodišnji magistarski studij. Stalno po seminarima. Operiše sa trinaest učenika nutelom namazane generacije koja se manipulisanju odraslih učila od malih nogu vrišteći i valjajući se po podu supermarketa da dobiju željenu već hiljaditu igračku. Roditelji ih bude ujutro, raspoređuju im knjige i odvoze u školu. Hodnici su puni roditelja koji kao mačke grebu na vrata učionice i koji određuju ko je dostojan da sjedi sa njihovim čedom. Svaki dan podsjećaju učiteljicu na prava djece i uče je njenom poslu za koji se školovala pet godina nakon srednje škole jer pobogu oni su tu djecu u mukama rađali i u još većim odgajali. Poslije nastave je zovu na viber i traže da slika zadaću koju treba dijete donijeti sutra. Aludiraju da nije jasno naznačila šta je za zadaću. Bune se zbog ocjena. Kontrolni mora najaviti kao svadbu i opet ga pokušavaju odgoditi. Svako gradivo im se čini kao teško za uzrast njihove djece. Jedva naučena štampana slova se koriste umjesto pisanih i roditeljima je to sasvim normalno pa se zato zadaća i radi satima sve dok roditelj ne izgubi živce i napiše djetetu zadaću. Diktiranje u školi postaje skoro pa bezuspješno i roditelji predlažu da se to sve lijepo iskopira. Djeca se vode u kino da gledaju isključivo domaće filmove jer ne stignu sve titlove pročitati čak ni u četvrtom razredu. Pri posjeti beogradskom sajmu knjige, djeca pitaju šta znači ono PECTOPAH na tablama koje su poredane svakih sto metara. Roditelji krive učiteljicu i obrazovni sistem za ovo pitanje. Teme za pismene se daju dvije sedmice unaprijed, traži se lokalni pisac na dobrom glasu koji bi vjerodostojno, gramatički ispravno i slikovito obradio temu koju će dijete kao krišom prepisati ili se jednostavno hape nečije misli sa interneta. Dvojka iz maternjeg jezika im nije jasna jer pobogu mi taj jezik znamo. Za svaku peticu se dobije prigodan poklon. Nastavnici već moraju imati završen četverogodišnji studij. Dvogodišnji više i ne postoji. Roditelji ne zovu nastavnike kao što su učiteljicu, kontaktiraju jedni druge jer pobogu nema šanse da baš niko nije zapamtio šta je za zadaću. Svakom nastavniku se obavezno natovari neki roditelj koji će mu naredne četri godine praviti dernek na poslu i ometati ga u radu. Nastavnici su krivi što ne mogu dijete koje ne zna tablicu množenja naučiti Njutnovim zakonima. Privatni časovi postaju jedna sasvim ustaljena roditeljska praksa. Ona ledina je davno zarasla, što zbog migracija što zbog djece kojima je internet postao jedino sredstvo zabave između zadaće i privatnih časova. Srednja se ne bira, zna se unaprijed, samo medicinska jer je ona jedina sigurna viza za zapad.

U srednjoj školi je jedan moj profesor, kojeg i danas dan izrazito cijenim, s nama podijelio misli jednog tuzlanskog privrednika koji je rekao da ni ona četri osnovne ne bi završio da je znao da će napraviti digitron. Izgleda da zajednički sadržalac svih problema leži u olakšavanju ili smo mi jednostavno društvo koje od malena zahtijeva samo autoritativan pristup.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s