Između sunca i srca

Negdje između sunca i srca ostadoše sjećanja na djetinjstvo koje se zaplelo nekad davno između grana najveće lipe u komšiluku. Nadžidžalo nogavice jedinih školskih pantalona čičcima na Matikića polju. Oštetilo jaknu oštrim trnjem ostruga koje se previjaju pod teretom kupina na izmaku. Odvelo nas blatnjavom prečicom kući. Pokazalo nam velike bare koje se formiraju na makadamskom putu nakon obilne kiše u kojima smo se ogledali i koje smo sa nekom posebnom milinom preskakali, sjetni i sretni, znajući da smo dovoljno kaljavi za intervencije ljeskovog pruta kod kuće. Mi smo bili sanjari koji su pokušavali oživjeti svoje tanane, dječije snove u klimavom poslijeratnom periodu. Nije bilo drveta na putu od kuće do škole na koje se nismo barem pokušali popeti. Dok su se stariji svađali oko onog kamena koji je razlučivao među, nama je sve bilo naše i u svačijoj smo se njivi makar jednom isprljali i učičili. Svi su nas sokaci poznavali po hodu i gumenim čizmicama. Nosali smo ordenje djetinjstva u vidu ogrebotina i budućih ožiljaka na krvavim koljenima. I danas dan ljeti pravimo inventuru uspomena počevši od stanja koljena i svaki ožiljak, ma koliko majušan bio, može ispričati priču za čitanke i uplesti u tu priču pravu malu armiju saboraca iz nekad punog komšiluka. Nizali smo modrice po tijelu i šumske jagode na slamnate travke pune soka i nismo se bojali zmije dok smo ruke zavlačili u nepregledne živike u kojima su jagode stanovale i stidljivo izvirivale čekajući baš nas. Ponekad smo donosili i zdjelice pa mami brali jagode da je obradujemo, a sebi smo ostavljali one nanizane travke. Kada su nam srušili lipu i ljuljašku koja je životarila na jednoj od njenih najprizemnijih grana, preselili smo taj dio djetinjstva ispod djedovih trešanja koje su nas darivale prvo bogato poredanim beharom po vršcima grana, zelenjcima od kojih nas je bolio stomak pa svojim slatkim plodovima pred kraj školske godine, a kasnije tokom godine hladovinom i crvenkasto žutim lišćem koje je nekako prvo mijenjalo boju u jesen i vrtoglavo padalo ljubeći nam stope. Te trešnje su bile blizu naših kuća, ali skrivene od pogleda jednim brežuljkom. Osjećali smo slobodu izvan vidokruga odraslih i družili se sa djecom naših međaša koji su napravili rupu u ogradi i tako izbrisali kradom na dječiji način sve one teške riječi izletjele iz usta odraslih. I svako je kao bio u svome i igrao se na svome. Uvijek djeca najviše ispaštaju kada se djetinjstvo okrzne o te neriješene imovinske odnose. Tu smo donijeli i prvi mobitel, koji je svako držao pomalo, da mu osjeti težinu i toplotu. Najaviše da se konačno onaj makadam oblači u asfaltne halje i to je zadnja tema o kojoj smo raspravljali sjedeći na vlažnoj ledini. Djetinjstvo se našim rastom smanjivalo i stanjivalo, sve dok nije potpuno iščezlo pod kandžama vremena i srednjoškolskog gradiva. Život je dobio neku novu dimenziju, u koju nisu mogle stati sve one trešnje i sve one živahnosti jednog djetinjstva. Grebali smo život pod teretom obaveza kao što su nam one ostruge grebale rukave pod teretom kupina. Podivlja međa i udupla se granjem, a rupa nestade u korovu i bršljanu. Sudbina ugasi još jedno ognjište i naše drugare međaše odvede zapadno od onog djetinjstva koje je obitavalo između sunca i srca. Bez zbogom prvi nestadoše u stihiji migracija iz našeg sela.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!