Dokanj mog djetinjstva

Naša škola je bila blizu rijeke, stršila smještena između dvije manje kuće od kojih je jedna bila nenastanjena. Nismo ni znali kako se zove ta rječica koja protiče kroz Dokanj, ali smo više puta pokušavali da je pređemo, a da nam pritom obuća i noge ostanu suhe. Birali smo najveće i naoko najneklizavije kamenje i dječiji nespretno ispitivali zakon gravitacije. Učiteljica je strogo zabranila odlaske na rijeku i vješto prijetila svim raspoloživim kaznama ako prekršimo zabranu. Od nje smo saznali da se rijeka zove Dokanjski potok. Kroz prozor zbornice je imala čist pregled na rijeku pa smo te odlaske stvarno prorijedili. Jedini zid škole koji nije imao prozore i koji nam je davao slobodu i dozu privatnosti, bio je okrenut prema dvorištu jedne Mare čiji se cvijet žbun prevalio od svoje veličine preko ograde, nastanio jednim dijelom i školsko dvorište i rađao najljepše cvjetove tamno roza boje početkom maja. Svaka djevojčica je od svoje simpatije dobijala tajno tih cvjetića na način da ih jednostavno nađeš pod klupom i razbijaš sebi glavu danima ko bi to mogao biti. Ta Mara se stalno žalila zbog kidanja cvijeća ne znajući zašto ga mnogi kidaju. Kad god je vidiš da priča sa učiteljicom znaš da se opet neko opasno zaljubio. A cvijet ko’ cvijet, od maja pa do prvog snijega ti pružao priliku da tajno voliš. I rađao svake godine, širio se i bivao sve veći i veći, u inat.

Drugo dvorište nam nije bilo zanimljivo jer ga korov opasno obuzeo, a ispod njega je bilo veliko igralište na kojem smo se nekad igrali i koje su zatrpali velikim hrpetinama šljunka i šljake. To igralište se nalazilo tik uz Dom. U tom Domu je bila mjesna zajednica, pošta, prodavnica, velika sala, ambulanta, kafana i dva stana. Po opisu djeluje kao zgrada Avaza, a ustvari je to prilično neugledna građevina prljavo bijele boje sa nekim malim prozorima, u kojoj se sve zbija i odvija kod nas u Doknju. Nama djeci je samo prodavica tu bila važna i interesantna. I često se taj Dom uzima kao odrednica i predstavlja godinama srce Doknja – hajmo do doma, vidio sam ga kod doma, dovezao me do doma, od doma ću ja lako naći prevoz, upoznali smo se kod doma… Kažu da je Dokanj malo mjesto, ali to ne priznajem. Deder ponesi lubenicu od doma idući pješke do moje kuće pa mi onda opisuj minijaturu Doknja. I ne izvlači se da ja živim daleko, prihvati da je Dokanj sve samo ne malo mjesto. A kako je tek ona školska torba bila teška, kao da ranjenika nosim na leđima.

I zatvori se kafana, a za njom i pošta. I odosmo iz područne škole u solinsku školu. Počeše se osipati i moji drugari iz razreda. Bila je i u Solini rijeka i veliko igralište, nastavnici nisu pazili na nas kao učiteljica i mogli smo raditi šta smo htjeli, ali to sve nekako nije bilo baš naše. Tihana je bila naša škola poslije nas jer je svake godine u Doknju bilo sve manje djece i sve manje ljudi uopšte.

Na onom Domu se vihore zastave. Jednu je majevički vjetar urolao u svojoj igri. Ljudima koje put ponekad dovede u Dokanj je to zasmetalo pa su se odmah počeli buniti, tražiti krivca i opipavati nacionalistički puls. Smucale su im se napisane misli po komentarima i portalima na osnovu kojih neko sa strane mjeri odsustvo ljudskosti u ljudima i prisustvo patologije u mislima. Šta oni znaju o našem vjetru? Buljim u zastave koje su tačno iznad ambulante, meni taj dan iznad glave. Urolana je sad ona druga, a ja pred ambulantom čekam i čekam. Prekide to čekanje jedna draga osoba iz mog dokanjskog razreda. Ispitamo se kao stari jarani, ustanovimo gdje nam je sad mjesto prebivališta, po kojim šavovima pucamo jer smo brate pred ambulantom, komentarišemo zemljotrese, školske drugare koji nisu onlajn i onda se sav razgovor svede na priče koje počinju sa “sjećaš se”?

I sjećam se svega. I tri Borisa i Zehre pričalice i Anele koja je smjela svakoga pitati sve što joj padne na pamet, Admire koja je uvijek govorila samo ono što misli pa kud puklo, Aldina Gliste koji je otišao u Austriju i Sanela Muškinog koji je živio na Krstu, Mirnesa koji se uvijek smio potući i od kojeg je jedino Nele bio nemirniji, Ivana koji je bio za nijansu slabiji matematičar od Ajnštajna, Renate koja je sjedila sa mnom, Mihajla koji je pop i koji se možda kad i za nas obrati Bogu…

Kratak je život kao onaj put od škole do ambulante i sve lijepo nekako stane u ono “sjećaš se” i u jedan iskreni zagrljaj školskih drugara koji se nisu godinama vidjeli na tom putu, dok se mislima hvatamo za ono Marino cvijeće, klizavi riječni kamen i sva ona stojanja u ćošku po zasluzi.

Sljdeći put kad se zanese vjetar u igri i urola zastave, spusti neznanče, pogled malo niže, da se edukuje nacionalizam u tebi punom ambulantom dok škola postaje sve praznija i praznija.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s