Decembar mog djetinjstva

Počeše nebesa 1993. godine prosipati pahulje iz ledenih grudi i farbati crne decembarske dane u bijelo. Zimsko računanje vremena je ozbiljno osakatilo dane. Rat se sakrio iza zimurine i svima nam se smijao. U čast Božiću nakitio je iglice borova gustim injem i umjesto paketića redao mine. Prva zima kojoj nisam ruke pružila za zagrljaj dobrodošlice. Imala sam pet godina i prošlogodišnje čizmice su okračale. Sva djeca iz komšiluka su otišla. Moja porodica se bila znatno skratila. Tata je bio na liniji, mama išla na posao, a tetke napustile Bosnu. Na mnoga moja pitanja odrasli su odgovarali sa “jebiga i proće”. To su bili jedini logični i razumni odgovori koji ti ne kažu ništa i u isto vrijeme kažu sve. Djetetu poput mene je bilo napametnije da shvati sve ono prešućeno i rečeno u te dvije riječi. Čim osjetiš da te snijeg više ne veseli shvatiš da si odrastao bez obzira koliko godina imaš. Tog decembra sam odrasla.

Decembarske zjenice su bile one ledenice što okitiše strehu 1994. godine. Svi ljudi koje sam poznavala su izgledali mršavije, tanje i bez zimskog rumenila. Rat ih otesao po svom kalupu. Stomak je rastao samo Rasimu Deliću i mojoj mami. Tog decembra sam postala sestra. Desilo se to par dana pred Božić. Nije mi bilo jasno zašto svako pita koliko mi je brat dug i težak. To izgleda tako ide kada se rodi beba. Uprkos ratu sto se brzo napunio svim i svačim. Čestitali su mi ljudi i brata i praznike. Od te godine decembar postade mjesec pitanja i čestitanja. Govorili su da više nisam jedinica i da ću sad vidjeti Boga svog jer će njega svi više voljeti zato što je muško. Smijali su se i očekivali ko zna kakvu moju reakciju. Brat je došao kući. Išla sam i ja po njega i to je bio moj prvi odlazak u Tuzlu u jeku rata. Iako sam vidjela samo jedan komadić Tuzle, gurala sam onih par gelerima oštećenih zgrada i jednu raskrsnicu u sjećanje. Brat je bio jako mali, a ja sam očekivala malo većeg brata. Ime sam mu trebala ja dati, ali uplete se čitav krug ljudi u to davanje imena. Kuma je plačući molila moju mamu da da ime njenog poginulog sina, čak se upetljala i moja baka u to davanje imena, a baka se inače nikad nije petljala ni u šta. I svi se usaglasiše da je Božo jedino ime koje dolazi u obzir. I dobi Božo ime Božo, po kuminom sinu i po Božiću. Jedna stvar mi tu nikako nije jasna i ni danas da ne mogu objasniti sebi zar je moguće da se baka upetljala u čiju odluku?

Kraj rata je došao iz Dejtona 1995. godine prije Božinog prvog rođendana, doputovao na nekakvom papiru i vratio tatu sa linije. Ja sam uveliko išla u prvi razred. Već sam znala svima u razredu imena, prezimena i u ratu poginule članove porodice. Moje drugare i mene je zatekao taj kraj rata mokrih nogu u neadekvatnoj obući koja je kod mnogih bila čak i par brojeva veća. Vojska je ubzo napustila školu i obilježila nekakvo razduživanje oružja. Često smo od te vojske znali dobiti pokoju čvoku pa nam je bilo drago da više nema čvoka. U školi smo dobili paketiće koji su bili ogromni i lijepo upakovani. Slala su ih u ratom ogoljenu Bosnu djeca iz raznih dijelova svijeta. U svakom od njih je bilo pismo, a nerijetko i slika djeteta koje je poslalo paketić. Priželjkivala sam da se u moj komšiluk vrate sva ona djeca koja su otišla. Htjela sam svoj prijeratni život nazad. Ta uredba nije došla iz Dejtona. Nikada se nisu ni vratili. Većina ih nakon rata dođe samo na par dana da obiđu baku i djeda i da bace sa roditeljima koju petardu na Božično jutro i ispale koju raketu naveče. Dok svi reže uz poznate riječi “đe su bili devedest druge da pucaju” meni je drago da nisu bili tu. Nek misle da se puca samo kada se slavi. Malo mi je žao što su me eto tako olako zaboravili dok sam ja čitav rat neumoljivo pitala mamu za njih i grijala srce sjećanjima na naše prijateljstvo.

Decembri su nekako zauvijek ostali mjeseci pitanja i čestitanja. Nas školarce su uvijek nešto pitali i ovlaš nam čestitali predstojeće praznike pa smo taj period provodili drhteći i strahujući. Past’ il proć’? Vrijeme između Božinog rođendana i Nove godine smo bili sa knjigom i nad knjigom. I baš tad znanje nije htjelo u glavu ni na silu. Divili smo se ukrašenim kućama i čudili komplikovanim pismenim zadaćama iz matematike i fizike čije smo ishode unaprijed znali. Greške napravljene u decembru su se sanirale u januaru, najčešće prutom i nad knjigom. Fakultet je donio samo još više obaveza sbijenih opet u period između Božinog rođendana i Nove godine. I svake godine je decembarski scenarij bio isti. Moliš Boga da ne ostaneš gdje na Karauli, da stigneš na vrijeme na ispit, da položiš ispit, da ne moraš na integralni iz tog predmeta u januaru, da se vratiš zdrav i čitav kući jer je naše službe za održavanje puteva snijeg opet iznenadio. Praznici prođu pored tebe kao da ne postojiš.

Probudiš se jednog decembarskog jutra, naložiš vatru, srkneš tako odrastao koji gutljaj kafe. Diviš se mrazu zapletenom u vrške kasne djeteline. Dok vremenska prognoza najavljuje snijeg, a snijeg obećava lopatu, poželiš djetinjstvo i sva ona školska pitanja i brzinska čestitanja. Ove godine Božo puni četvrt stoljeća, kako ga obradovati? Iako je za mene on još uvijek mali, igračke valjda ne dolaze u obzir.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

2 misli o “Decembar mog djetinjstva”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s