Moje dobro dvorište

Neko u mojoj okolini je zvao taj mali dio svemira dvorište, a neko avlija. Bile su te avlije obgrljene drvenim tarabama koje su postajale sivkaste već nakon prve kiše. Na njih su stariji redali opranu obuću, kantice, a u ljetnim danima i posteljinu da se prozrači. Većina avlija je imala više kapija, jednu na onoj strani od puta i ta je predstavljala glavnu kapiju, a ostale su bile direktno usmjerene prema komšinoj avliji i zimi se snijeg čistio i do glavne kapije i do tih komšijskih, srcem postavljenih. Nije red da prvi komšija, međaš mora izaći na put pa ući na glavnu kapiju kada nam krene na kafu. Oko džezve su se skupili fildžani kao pilići na onom stolu što je bio ispod grožđa i što ga domaćica zastrla plastičnim stoljnjakom. Na stolu je uvijek bila cjepanica koja je sprečavala stoljnjak da odleti, orasi, jabuke i ostale sezonske poslastice koje su nečujno recitovale dobrodošlicu svojim prisustvom. Mnogo je laktova bilo tih godina naslonjeno na onaj stoljnjak i mnogo je priča slušalo ono mrko grožđe što sazrije krajem septembra viseći iznad života jednog seoceta. Blizu grožđa je bilo betonsko korito nad kojim se nadvila česma koja je ljeti imala raspust kao mi djeca jer nije bilo vode pa su pored korita u hladu stražarile dvije flaše svježe iz bunara donesene vode. Crvenile su se slavenčice kao sramotom opkoljen čovjek iz starih, ulupljenih lonaca i virile su kadife iz pravilnih redova radujući se jutarnjoj rosi i večernjem zaljevanju bunarskom vodom. Orila se prednja strana dvorišta protežući se od glavne kapije do kućnog praga.

U takvoj avliji su stanovale bijele kućice koje su imale krunu od crijepa kopitara na četri vode i ta kruna se zvala krov, a pod krovom se izvalio prostrani tavan na kojem su odmarale mnoge stvarčice, između ostalog i naše sanke. Vrata su bila najčešće drvena sa najprostijom bravom i ključ se krio na najnižu gredu ispod drvene verandice. Na klinima zakucanim po gredama verande bio je okačen uredno ispleteni vijenac bijelog luka i šareni klas kukuruza bosanca koji je visio naglavačke na svojoj oljumini svezanoj na mašnu. Ispred verandice su se mogle naći opanke iz kojih su virile čarape pune zemlje tek donesene na umornim nogama iz njive, mnogo potpećenih patika i papuča. Kuću je čuvala čuvarkuća nastanjena u crvenoj šerpi sa tufnama, ovčar Garo i naopako okrenuta metla koja po besjedama starijih štiti od uroka. Ako Garo kojim slučajem dokopa onu metlu onda je to sukob nadležnosti pa se metla morala malo odići. Neko je imao i mačku trobojku, još jednu vijesnicu sreće, koja se izležavala pola dana, a ono pola samo gledala šta će strpati u usta. Uvijek se vrtila oko štale i očekivala ko će joj nasuti mlijeka. Zimi se ona uvlačila u kuću i kunjala pored šporeta, a pas je morao biti u svojoj kućici. Pričalo se tih godina da psu nije mjesto u kući pa smo mi djeca njemu išla u posjetu, uvlačila mu se u kućicu i kako god okreneš nismo mogli stati. Iza kuće je bio štrik za veš na kojem su stršile drvene štipaljke, u krug poredana drva dodatno ceradom ušuškana, ambar i šupica.

U toj avliji smo prve korake napravili, opipali travicu bosim, debeljuškastim nogicama, Garu pomazili i pokisli. Odatle smo školsku torbu prvi put na leđima iznijeli i pružili korak prema znanju, na prvi se ispit otisnuli dok je baka za nama prosipala vodu za sreću i između kruga drva i ambara prvu cigaru zapalili i pluća nadražili. Na onoj kapiji smo najmilije ispraćali u svijet grleći ih pod kišom letećih suza kroz koje je ispao jedan veliki komad duše koji je zauvijek odnesen u svijet tih ludih dvijehiljaditih pa de ti nosaj dušu bez onog komada da te probada praznina kad god se kapiji prikučiš.

…privatni posjed…

Prva je u priči stradala ograda. Stradala onda kada se dva brata počeše sporiti na sudu oko dobrog dvorišta u ostavinskoj raspravi poslije smrti roditelja. Jedno vrijeme se oko avlije sjatila žica i klizna kapija, a pored klizne i mala kapija sa štekom, poslije nekakvi aluminijski kanati i nestadoše polako sve one kapije kroz koje mogu doći komšije direktno iz svog. Zaplaka ona česma pod teretom majevičke vode i skloniše se one flaše iz hladovine. Okupa se betonsko korito tekućom vodom u pola jula i bunar ostade bez sigurnog društva dragih ljudi, kanta mu zahrđa u utrobi i ostade počivati u tami. Sto ispod grožđa je suspendovan i iscjepkan u triješće, a grožđe se ošišalo na neku modernu frizuru i jedva se uočavalo dok je virilo iza suncobrana pod kojom se parkirao pleteni sto sa staklenom površinom na kojem su bile sunčane naočale i jedna poveća šolja kafe. Oko stola su naredane stolice kao u napuštenoj školi i imale su mekane podmetače raznih boja. Na njima se sjedilo rijetko i imale su više izložbenu ulogu. Opanke se više ne pominju, a veranda je postala tenda modernog dezena tepihom zastrta, ideja donesena iz neke tuđe kulture i nije bilo seljakluka poput vijenca luka i klasa naglavačke oko protuprovalnih vrata. Kuća se promijenila i spolja i iznutra. Dobiše temelji na grbaču još jedan sprat i potkrovlje, nakostriješi se novi balkon nikao iz drugog sprata na kojem niko nikad nije popio kafu, a drveni prozori su zamijenjeni plastificiranim i unutrašnjost kuće se krila iza gustih, skupih zavijesa. Našminka se kućica novom fasadom i prestade se bijeliti. Drva u krugu je smijenio pelet, a štrik i ambar više i ne postoje. Pobacane su sve one starudije šerpe i drvene štipaljke što zasmrdiše na staro i siromašno, mačka nije dobrodošla, a Garu je zamijenio neki rasni pas sa pedigreom koji je primio više vakcina nego svi ukućani zajedno i koji diže rejting iliti zavist komšija i svako zna po onoj pločici na kliznoj kapiji da je u avliji oštar pas. I taj pas ulazi u kuću kao u svoju češući se o protuprovalna vrata i postade ravnopravan član porodice. Znaju mu ime prababe, a svojoj grob preskaču kada se radi reda nađu na groblju jer su joj zaboravili ime. Komšija se mora najaviti sve dok ne izgubi želju za ulaskom u posjed zaštićen oštrim psom. Tako dobro dvorište postade sudskom odlukom privatni posjed zaštićen video nadzorom u kojem obitavaju dva betonska labuda, trava ošišana na cent i mnoštvo nekakvog cvijeća kojem se nema ko diviti zapišanog od strane onog rasnog psa. Ovo li se srećom zove?


Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

11 misli o “Moje dobro dvorište”

  1. Predivan tekst,koji mirise na proslost,na lijepa vremena,na uspomene…Na zalost sve vise tezimo ka modernom a jedni o drugih se udaljavamo.Samo nastavi pisati,slika mi bar probudi stare dane na rahmetli djeda i nenu.

    Sviđa mi se

  2. Prelijepo napisano,slikovito. Vratila sam u djetinjstvo i zaboravljenu dječiju slobodu. Orginalno si naslikala svojim riječima samo tako nastavi imaš dar zapažanja i pisanja. Napravi zbirku svojih djela i objavi ,ljudi se odmaraju i uživaju čitajući to što ti pišeš. Veliki pozdrav.

    Sviđa mi se

Odgovori na rapunzelstar1 Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s