Alija Žigić – miljenik mahale

Postoje tako neki ljudi koji su poput blata. Kanu nam na život i zahtijevaju mnogo suza da bi se njihovo prolaženje kroz naš život ispralo. Ponekad ih možeš jednostavno očetkati i proći bez fleke. Sve je to stvar toga koliko ti znače i koliko ti sam sebi značiš. Osim ovih postoje i oni koji su poput žige iz šporeta, slučajno ti padnu na život isprže, oštete i ostave trajne posljedice i rupe.

On se zove Alija Žigić. Ukućani su ga zvali Aljo, a društvo Žiga. Kad se predstavlja uvijek kaže Alija kao predsjednik i razvali one usne od uha do uha. Kada je predsjednik umro, predstavljanje se malo nadogradilo pa je bio Alija kao rahmetli nam predsjednik. U periodu momkovanja je bio Alija kojeg zovu Ali kao onaj bokser Muhamed Ali. I sve ove njegove formacije imena društvo je spržilo nadimkom Žiga od kojeg nije mogao pobjeći ni na silu. Kada je bio mali imao je one rumene obraščiće i volio je mnogo muhabetit sa ljudima. Nije bio nestašan kao dijete, ali mu je jezik i tad i poslije bio deset puta brži od pameti pa je uvijek pripadao onoj grupi ljudi koja ti trajno na neki suludi način sudbine okrenu život naopačke.

Doveo je bezbroj puta roditelje u neugodne situacije jer je na putu od kuće do škole i obrnuto uvijek bio govorljiv saputnik nekoj koni kojoj je eto jezik sam ispričao one stvari koje se iz kuće ni u mislima ne iznose, a kamoli na jeziku. Bio je svakoj ženi u mahali najdraže čeljade. Lagao nije nikad jer je život bio dovoljno šaren za opisivanje da je laž tu bila suvišna u svakom pogledu. Majka i nena su mu prijetile svakodnevno zbog ovih događaja, ali kod njega ni batina nije imala učinka, a kamoli prijetnje. On jednostavno nije shvatao da ne smije svakome reći sve živo. Jednom je u školu u sklopu nekog projekta došla socijalna radnica, a povod dolaska je bio nasilje nad djecom. Sa svakim je djetetom ponaosob popričala, a Aliji je ovo bila jedinstvena prilika da iskoristi svoje sposobnosti prepričavanja i predoči sve prijetnje koje dobiva svakodnevno od mame i nene zbog dužine jezika. Žigićima je stigao poziv u plavoj koverti da se jave u socijalnu službu. Uvalio ih je Aljo na neviđen način u neviđene belaje.

U zoru ga sam vrag probudi i kako sat ne bi u njegovoj sobi jer mu kucanje remetilo san, a tad mobitele imali samo privatnici i njihove ofajle, ustade Žiga pa se nadvi na prozor da ustanovi koje je doba i da neće okasniti u školu. Tada je bio srednjoškolac. Vidje dole konu kako baca lug, a lug se do izlaska sunca po narodnim vjerovanjima nije smio iznositi iz kuće. Nije Žiga znao da je ona ustala jer joj dolaze kćerka i zet iz Amerike pa htjela da poradi po kući zato što nije znala kad će tačno njeni banuti. Vrati se Žiga u krevet i nakon nekog vremena probudi ga cika njegove nene. Sve joj kokoši podavljene. Ona kona na sabahu prepala lisicu koja plijen nije uspjela odnijeti pa su mrtve kokoši bile posvuda. Žiga odmah ispriča sve ono za konu i lug. Lisica nikome nije ni pala na um. Nena samo opkorači tarabe, uleti onoj koni u kuću i poče čupati jadnu ženu pod optužbama da joj vrača. Žiga joj svjedok. I policija došla. Kod nas je i danas dan najveća sramota da ti murija dođe kući i parkira svoje vozilo pred kapiju. Vršili su po mahalskim pričama uviđaj na lugu i tražili tragove vradžbina. Priredio Žiga pravi doček za kćerku i zeta iz Amerike koji su stigli tik iza policije. Taj dan nije ni otišao u školu i svima nam je prepričavao kako su ga u policiji počastili koka kolom i pitali bezbroj pitanja na koja je on sa milinom odgovarao.

Konačno se radio put kroz njihovo naselje. Ljudi slavili što će se izbaviti iz blata i kaljuže i konačno moći po gradu paradirati čistih cipela u svako doba godine i vikati da su rođeni tuzlaci. Bilo je tu kao i svugdje malo frke oko ograde, prijetilo se geometrom, ali sve se ubrzo sanira. Da nije bilo Žige asfaltiralo bi se na evropski način, bez razbijene glave i incidenta. Naime, na povratku iz škole, Alija je čuo bezazlenu prepirku dvojice komšija koji su pomagali radnicima zaduženim za trasiranje. Munirin muž je rekao Hajrudinu: “Ma šta se ti u sve petljaš, glumiš tu nekog opasnog baju, a jedva si osmoljetku priveo kraju.” Eto to je čuo Žiga i produžio svojoj kući. Čim ga ugleda Hajrudinova žena pohita pred njega pa ga upita jel vidio onog njenog dole sa radnicima. Žiga ispriča kako je vidio i čuo. Bio kod njih u mahali prije rata neki Bajro zvani Baja kojeg je žena na sve strane varala pa zaključi Hajrudinovica da je to Munirin za nju rekao da je kurva čim joj je muža bajom nazvao. Brže bolje nataknu opanke pa pohita niz džadu, nađe ih kako piju kafu i uhvati za onu rosvajnu tacnu i opali njome onog Munirinog po sred čelenke. Krv suknu iz oznojenog lica, a ona mu kreknu: ” Munira ti kurva, arsuze jedan”. Stvoriše se hitna i policija dok si rek’o BAJA i privedoše Hajrudinovicu koja navede Žigu ko svjedoka. Jaukala je Žigina majka na sav avaz i proklinjala dan kad je dijetu jezičinu ovoliku rodila. Nije bio punoljetan, a maloljetnici su iskaz davali samo u prisustvu barem jednog roditelja. Sramota ženi bilo gledati policijsku stanicu iznutra. Hajrudinovica je zauzela stav uvrijeđene mlade i ni proćelavi komandir joj nije mogao objasniti da je baja današnja užrečica pa mu došlo da sebi počupa i ono malo kose što mu nad ušima raslo.

Asfaltirana mahala je nastavila disati svojim plućima. Žiga je završio srednju školu, upisao medicinu i zaljubio se u Munirinu mlađu kćerku. Legne poslije podne u krevet i položi glavu na debeli jastuk pa se sjeća. Mnogo mu je suza na ovaj način otišlo u uši dok plakao od smijeha zbog svih svojih jezičkih aferima iz mlađih dana. I danas promuhabeti sa konama, ali o proširenim venama, šećeru u krvi, holesterolu i trigliceridima i one ga zovu doktore. Rado dijeli svoje znanje i nikada nije bio škrt na riječima. Majka i nena mu više ne prijete, ali im se prevrne želudac kad se sjete svih dogodovština. Eto ni danas dan ga niko ne zove ni Alija ni Ali pa mu se zbog toga užare još jače zjenice što čitavoj mahali dade puno pravo da ga zove doktor Žiga.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s