Svijet je ipak lijepo mjesto?

Pod bosanskim nebom u selu Potpećani pred početak drugog svjetskog rata rodila se baka Mara. Ustvari rodila se curica Mara, a baka je postala tek kasnije i taj čin zadržala do današnjeg dana. Živjela je radnički, seoski život, udala se sa dvadeset za čestitog momka i s njim izrodila troje djece. Njega je sudbina uzela baš onda kada su djeca odrasla i sreću odlučila potražiti pod nekim nebosanskim nebom. Ostala je sama sa trideset posto kraćom penzijom i solidnim zdravljem. Davno nekad je shvatila kako svijet funkcioniše u našim sredinama. Kada je jedna žene kod njih u selu prva obukla pantole svi su se ibretili i smijali. Nakon nekog vremena pantole su zavladale selom i svaka žena ih je nosila. Tad je ona razaznala da svaka novotarija prvo biva popljuvana pa kad se pljuvačka sasuši ili ispari ljudi to prigrle ko da je oduvijek bilo njihovo. Samo džaba zamaraju pljuvačne žlijezde, al neka ih. Znala je da će ona Draganovica što priča da samo opajdare i drolje ulaze u kafane i jedu po restoranima jednog dana ići u restoran i ganjati escajgom komad mesa po tanjiru kao što je ganjala ovce po svekrovom dolu kada su joj šmugnule dok je pretresala tuđe živote sa Ivekovicom preko međe. I tako i bi. Dvijehiljadite je čula da na dunjaluku ima nekakav internet. Nije znala ni šta je to ni kako izgleda, a pogotovo za šta služi ali je prognozirala da će se čitavi Potpećani jednog dana nafatat na internet ko inje na grane i nafataše se. Stavi Draganovica na taj internet sliku iz restorana, a Ivekovica joj uredno lajkala i komentarisala. Mara nije vidovita, ali je naučila svijet gledati dalje od vrhova Majevice koji se ukazuju kada pogledaš kroz prozor pa je zato znatno odudarala od svojih sevda koje joj dođu po savjet tek onda kada dupe dođe duvaru i kada se čini da su im sve lađe potonule. Bila je jedina u selu koja je smjela primiti na konak ženu koju je pijani muž istukao i izbacio u nemilost noći, branila je nejake i djecu, a životinje su joj prilazile kao rođenoj majci. I čini mi se što si manji i jadniji da si njoj sve draži i značajniji. Kada su joj sugerisali da bi radi takvih stvari mogla zaginuti, ona je govorila da je bolje znati zašto si zaginuo nego da ne znaš zašto si živio.

Na glavi je imala crnu maramu, a vezala ju je tako da je onaj čvor bio pod bradom. Preko čela se pružila prosijeda šiška, a ispod nje velike, plave oči. Na ovakvim osobama ne primjećujete bore, nemate kad. Nosila je tkanu vestu kojoj je do laktova zavrnula rukave i donji dio trenerke sa one tri bijele linije od kukova do dijela gdje počinju čarape. Vunene čarape su davale volumen majušnim stopalima. Upoznala sam je prije desetak godina na dan poslije Božića kada me njena unuka pozvala u goste. Uz sofru smo se dotakle tema i tema, a onda se pomenuo blagoslov kuća i unuka se počela gušiti od smijeha. Pokušavala je ispričati priču, ali se jednako nastavljala smijati nakon svake riječi.

Baka je popravila čvor marame pod bradom i počela: “Bilo je to preklani. Taman Božić zamako, moji otišli svojoj kući u strane zemlje, kad ono javiše da dolazi parok da škropi kuće. I kolko god je svijet star i kolko god se stvari izumilo i izmijenilo, jedna ostaje vazda ista, a to je pometnja u kući pred dolazak paroka. Ustajanje prije šest, kava se s nogu cugne ako se uopšte i cugne, namjeri se mal i bržam bolje se kuća uljepša. More bit da će parok vidit onu paučinu iza kredenca pa se svaki ćošak obigra krpom po triput. Nema ni sjest ni jest ni pušit, ma nema ništa dok se parok ne isprati. Jedan član porodice viri kroz prozor, pogleda paraoka kojem se ne žuri i prenosi drugima putanju pratra govoreći – u strine je, u Antinice je, u Ljubanke je… Na stolu šenica, svijeća, vodica sa umočenom jelicom i drveni križ sa zida. I viđo ja, moja ti, da mi se paučina zavukla između raspela i križa pa nikako da je isčačkam, pratar samo što nije bano, a kako sam sama nema mi ko govorit u koga je sad pratar. Odem po štapić za uvo kad ono svi mi se štapići prospu po podu, a on samo što nije. I drži ne daj, pratar na vrata. S njim prakantur Piljo, čoek iz sela koji pomaže paroku, poznavalac prilika i neprilika još i moj tečić. Ulaze oni, nazivaju Boga, a onaj Piljo se upeo, nabio kačket, ušo u kožnu jaknu i pantole na peglu. Da ne znam kakva je sirovina mislila bi da je gospodin. Nisam ni vidjela kad mi se uvalila mačka u fotelju, a on skide kačket, udari njime mačku koja skoči, vrati kačket na glavu pa sjede na njeno mjesto i namjesti guzove u fotelju. Mačka kliznu napolje, a ja ufatim kačket za nastrešnicu i opalim Pilju po tintari iz sve snage ko seljak gulavo drvo. Onaj metal što prilagođava obim kačketa obimu glave zvekno ko crkveno zvono o ćelavu glavurdu tečića mi Pilje. I opet namjestim Pilji kačket na udarenu tintaru ko da je sve uredu. Mlađahni pratar se smije i poče moliti Oče naš. A meni, moja ti, sve napamet pade kako je Piljo svoju jadnu ženu i sitnu djecu udaro. Kurvar je to, moj sinko, u tuđe žensko ko mačak u slaninu gledo, a svoje ubijo ko vola u kupusu. Umrla mu jadna žena, a da nikad dinara nije u džepu pronosala dok je kurve dukatima kitio. Svi joj jadnici tražili mane i davali savjete, a njega pravdali. I opucam ga i za ženu i za djecu i za mačku i za one dukate na kurvama. Ito sve pred pratrom. Od tad prakantura nakon škropljenja pitaju jel bio bjen u mojoj kući. E moj sinko, šta ti je život. Oće čoek potkupit Boga ako pratru torbu nosa. Ja sam vazda slabije branila. Pod mojim krovom ni mački ne smije falit dlaka.”

Bi i meni žao i te Piljine žene i svih žena koje nikad dinara pronosale nisu pored krvoločnih muževa, i sve njihove sitne dječice, ali mi eto srce zaigra od ljepote kada se sjetim da postoji neka mala bakica Mara ogromnog srca koja mi je sve ovo ispričala i koja mi je umotala u papir priglavke da ne nazebem i inostranu čikuladu da se zasladim uz kafu. Kad god pomislim da je svijet loše mjesto ispriječi mi se ovakva ljudina posred mojih uvjerenja i pokaže kako gledati svijet dalje od onih vrhova Majevice što ih jedva dotače zima ove godine.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!