Koji ti Božić slaviš?

Na pitanje koji Božić slavim uvijek sam odgovarala sa oba. Onaj u decembru kod kuće sa svojima, a onaj drugi kod Radmile i Đorđe. Bitno je da oba slavim. Radmila i Đorđo su baka i djed moje drugarice iz djetinjstva i ja sam se podrazumijevala na njihovom Božiću. Ispod njihove jelke je uvijek bio poklon za mene. Taj poklon je uvijek bio neki ručni rad čiju sam vrijednost spoznala tek kada sam odrasla, a baba Rada umrla i neki slatkiš koji je i ona dobila na poklon. Imali su veliki okrugli sto zastrt bijelim božićnim stoljnjakom koji je imao jelene na rubovima. Na sredini stola je bila česnica i slanica, a okolo toga sve neka slasna jela i dva velika ovala pečenice sa hrskavom koricom. Na krompiru u okrugloj tepsiji izležavali su se batkovi rezervisani za komšije koji nisu jeli svinjetinu, a kiseli kupus boje voska se brćkao u zdjeli rasola. Ako mene pitate Božić je najviše mirisao na rasol i zadimljenog djeda od sinoćnog paljenja badnjaka. Nadraže su mi bile njihove prepirke od kojih nisu postili čak ni na Božić. Rakija je nimet, ko joj zna kimet – reče Đorđo poslije pete čašice, a Rada ga pogleda ko vuk Crvenkapicu i nastavi ga tako gledati čitav dan. Nisam znala ni šta je nimet ni šta je kimet, ali mi je bilo jasno po Radinom pogledu da djed nema nijedno od tog dvoga. “A šta je ženo, ovo mi je tek druga. Rakija je šljiva koja je prešla priko vatre. Ako je šljiva zdrava i rakija je zdrava. Sve sami vitamini.” Opali ga Rada petom u cjevanicu ispod stola, poskočiše oni jeleni sa ruba stoljnjaka, a on urliknu i reče: “Nemoj me tuć na Božić, imaj srca” i prasnu u smijeh pa nastavi sa pjesmom: “Joj Rado, joj Radmila, šta si meni uradila… i zagrli babu svom snagom, a ona se ko izmiče i vrti glavom. Neko dobaci:” A šta si djede kupio babi za Božić kad je već toliko grliš i voliš?” On popi jednu na eks i reče: “Ništa, Isusu je rođendan, a ne njoj.” Ovaj put ga je razvalila laktom u rebra, a on joj reče da bi je prijavio za nasilje u porodici da mu nije vaku lijepu djecu rodila. I svi se smo se ismijali. Danima sam prepričavala dogodovštine koje sam naučila kod njih.

Jela sam samo onu česnicu. A Rada mi izvadi krtine u tanjir i reče: Bog ti apetita dao drago dijete, evo ti malo krtine, Đorđo jest vaki kaki jest, al niko ne zna ko on meso ispeć. “Ubaci se djed: “A kaki sam Rado, kaki? Nemoj se bojat, reci pred narodom, da i ja saznam kaki sam!” A ona reče: “Pjan ko deva.” Ismijaše se svi, a djed je pita zna li ona uopšte šta je deva. Rada se nađe u neobranom grožđu, ušuta, a djed slasno obliza usne. Ko bi rekao da će ga jedna kamila spasiti onako pijanog. Pristižu gosti, djed nazdravlja između čestitanja i prve kafe koja se podrazumijeva i koju niko ne odbija. Radi srce puno samo kada joj je kuća puna. Ulazi i jedan lokalni pijanac, čestita Božić i pokaza Đorđi zamišljenu vertikalnu liniju palcem i kažiprstom. Nasu mu djed baš toliku čašicu rakije i nazdraviše. Zet Milan im zapjeva i formira se hor. Đorđe je zagrlio Radu jednom rukom, a zeta drugom. Stoljnajk sa jelenima je već bio umazan i uflekan, a u rasolu je plivala samo jedna liska. Iz svakog tanjira su virile košćure. Pristizali su i novi gosti. Snajke su punile trpezu. Snijeg je padao.

Spremi mi Rada svake godine krtine za ponijeti, kolača i komad česnice. Zna ona da djeca ogladne najviše kada dođu svojoj kući. Djeda smo nakon prvih časova engleskog prekrstili u Džordž i on se rugao babi jer ona nema američko ime. A ona je njemu govorila: “Dabogdom imaš američke pameti ili dolara, a ime ko ime i vo ga ima.” Djed se smijao i govorio: “Jesil saznala šta je deva?” Njima su njihove prepirke, pogotovo pred publikom, bile nešto kao obloge kojima su liječili dosadu koja nastupi skupa sa prvom primljenom penzijom. Od tada smo djedu Džordžu čestitali Božić sa Merry Christmas i on je odgovarao sa Thank you, a babi tradicionalno.

I umrije djed. Božić se ogrnu snijegom, a mi napunismo babi kuću. Moja drugarica je u Americi, daleko od našeg Božića, nema više hora oko stola ni prepirki. Ima česnica i baba koja ne da reći da je se ikad prepirala sa djedom. Osjetila sam kost u grlu kada se sjetih one krtine od pečenice koju je pekao djed. Pita me Rada kada smo ostale same, onako u povjerenju, da niko ne zna, šta je to deva. Nađem sliku na telefonu i pokažem kako izgleda to što ju je ušutkalo milion puta. “Aaaa to ono žuto magare sa cigara kamel? Joj Đorđo, Đorđo…”

Pridruži mu se njegova Rada nedugo nakon toga. Samo je jedan Božić doživjela poslije njega. Prepiru se negdje danas sigurno, samo što mi to ne čujemo. Meni je Božić u januaru zauvijek ostao u zagrljaju Rade i Džordža dok se pahulje formiraju u sniježni pokrivač i oblače Božić u bijelo. I danas se vodostaj suza u oku uveća i pobježe božićna suza niz obraze za njima. Fale uvijek, a danas najviše!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s