Lajat’ znate,a tablicu množenja ne znate?

Poslijepodevni sati dekorisani pokojom zračicom sunca. Saobraćaj postaje gušći. Brčanska Malta je inače uvijek živahna. Dvije srednjoškolke naslonjene na staklenu konstrukciju, koja stanicu zvanično čini stanicom i pruža zaklon od nevremena, komentarišu prolaznike. Jedna od njih je obukla farmerice, bijelu majicu i laganu crnu jaknicu. Druga je slično obučena, ali umjesto jaknice ima tamno zelenu košulju koja joj doseže do polovine butina i daje joj vrećasti izgled. Mi ratna djeca ovu zelenu zovemo vojnička zelena. Bljedunjave su i pomršave. Nose rusake na jednom ramenu i zle jezike u ustima. Neka žena ulazi u taksi. Konstatovaše da ima krive noge. Pitam se šta li su meni konstatovale? Čovjek u vidno alkoholisanom stanju kojem fali dobro šišanje i brijanje, prilazi srednjoškolkama i pita ih koliko je devet puta osam. One se pogledaše, a on reče: “Znate lajat, a tablice množenja ne znate! Kake ste kratke, cuko vas bez protezanja može ujest za guzicu. Mrš!” Odoše iza staklene konstrukcije i izviruju iza onih reklama. Prate prolaznike i čekaju bus. Još im nelagodnost nije napustila tijelo. Neko bi ovaj postupak pozdravio, neko osudio. Ja sam u prvoj grupi.

Penje se nekakav lik sa metalik sivim audijem prednjim, desnim točkom na trotoar kao da mu je djedovina, lagano rastjeruje narod, pazeći na karter. Izlazi omanji, nabijeni momak sa namjerom da nešto kupi na trafici. Dobacuje mu pijanac:”Da su mi tvoje pare pajdo, a moja pamet, ih đe bi mi bio kraj.” Rastjerani ljudi se počinju smijati, a pijanac podiže onu limenku piva u zrak i svima nazdravi iz centra pažnje. Onaj iz audija odnese dvije kutije marlbora i odveze svoj seljakluk u pravcu grada.

Prolaze autobusi, smjenjuju se putnici, a iz trinaestke izlazi neki Bajro. Dreknu pijanac:” Bajrooooooo!Jes to ti?” Bajro se okrenu, nabi osmijeh na lice pa priđe pijacu. Malo popričaše i ispratiše pogledom jednu zgodnu ženu njihovih godina. Pita Bajro pijanca:”Šta veliš, ha?” A naš pijanac se toliko nasmija da pokaza sve zube, hoću reći sva tri i reče:”Viđo sam i bolje, jebavo sam i gore!” Opet raja umire od smijeha i Brčanskom odjekuje pijenčevih dosjetki djelo. Bajro nestade sa svojim crnim cegerom punim mliječna čije su mu se ručke usijecale u dlanove. One dvije još uvijek vire. Vide im se njuškice.

Poče pijanac držati govor nekoj ženi o tome kako Tuzla više i nije Tuzla već selo koje su okupirale izbjeglice. Kaže da želju trebaš zamisliti kad pravog tuzlaka sretneš koliko smo rijetki. Ona reži i mrko ga gleda. Ovaj put neće zamisliti želju sigurno. Shvati da je pogrešno mišljenje iznio pravoj osobi pa načini par koraka i obrati se meni. Reče da imam lijepu kosu i da će me narod imat’ po čemu pamtit kad umrem. Ona žena se ubacuje i viče:”Gluho bilo! Sram te bilo!”

Zanesen pivom i dobrom publikom, pijanac iznenada primijeti autobus i ispred ulaznih vrata veliki red. Povika:”Jel ovo kolona za Mandiće?” Neko odgovori da jeste, a on stade u red i lijevom rukom poče roviti po džepu u kojem zvekeće sića i reče:”Dobro je da nisam promašio bus, žena bi me ubila ko zeca!” Priletiše i lasice i stadoše iza pijanca u red čim su čule za Mandiće. On povuče dim, baci cigaru na trotoar gdje je onaj majmunčić bio parkirao auto kada je kupovao cigare i nestade u poluispravnom autobusu.

Pade mi na pamet moja učiteljica koja je svaku našu nenaučenu lekciju krunisala rečenicom: “Šta ako vas neko zaustavi na ulici i pita?” Uvjerih se nakon godina i godina da eto stvarno neko može i na ulici da vas pita tablicu množenja. Zato ne ogovarajte i učite! Sigurnije je i imaćete više koristi. I pazite gdje se parkirate da ne bi ko poželio vaše pare, a svoju pamet. I za kraj, svako se nekoga boji bez obzira na godine i broj promila u krvi.