Opsuj k’o muško!

Nakon završene srednje saobraćajne otišao je u vojsku, iz vojske je sjeo za volan onog velikog kamiona i obišao na taj način Jugu uzduž i poprijeko. Napojio je oči svim ljepotama, ali ostao željan mekanog kreveta, podvarenog toplog mlijeka, kafe sa žara, igranki i svega onog što ispunjava dušu jednom momčiću njegovih godina. Sve je ovo ostao sam sebi dužan. Naučio je slobodu napamet i tačno je znao kad i koga treba u putu šta pitati da ne skita. I što je više kilometara ostajalo iza njega sve je bio bliži drhtavici nostalgije. Svaki slobodan vikend je uvijek provodio u rodnom kraju i pričao o planinskim prevojima naoštrenim crnogoričnim drvećem, stavljanju lanaca na kamion, sudarima, stoperima i svim zgodama i nezgodama koje su njega ili nekog mu kolegu zadesile usput. Sva ova iskustva su ga činila zanimljivim sagovornikom i ljudi su ga rado slušali pa poslije to dalje prepričavali, dodavali i oduzimali riječi svim tim zbivanjima. Jednog vikenda je upoznao Tanju i odlučio zbog te nježne pojave u obliku žene ostaviti i kamion i puteve i planine. Položio je za autobus, vozio samo lokalne linije i uveseljavao putnike svojim anegdotama iz kamiondžijskih dana.

Oženio je Tanju. Uselili su se na drugi sprat roditeljske kuće. Samo jedna soba je bila opremljena. Prijatelji su im shodno skromnim primanjima poklonili ono najpreče pa su imali lijep stoljnjak, šolje za kafu, džezvu, tanjire i čaše. Bila je ta sobica puna ljubavi i dobrodošlice. Jednog dana je došao i dajdža iz Njemačke i dao onu plavu njemačku stotku na kojoj je bila napucana Klara Šuman u čašu. Tanja je stidljivo izrazila želju da kupe od tog novca peglu. Njegova majka je samo odmahnula rukom kada je to čula i već lagano počela odmjeravati onu što joj preote sina. I kupiše peglu i produžno kablo bijele boje. To im je bila prva zajednička imovina ne računajući poklone jer pokloni ionako nisu imovina već materijalizovana ljubav. Sada su bez problema mogli koristiti i električni šporet kojim se nisu mogli služiti jer je utičnica bila iza trosjeda, a soba mala za drugačiji raspored. Kupio je Aco Tanji za rođendan kasetu Crvene Jabuke i nju su držali u autu jer nisu imali radio u sobi. Kasete su tad bile nekih desetak maraka i predstavljale jedan od skupljih poklona jer si za to mogao kupiti pola kilograma kafe, cigare, litar ulja i čokoladu plus žvaku kusura. Okilaviš noseći cenera pretvorenog u stvari. Tanja se crvenila od ljubavi kao ona jabuka sa omota i pjevušila tihano u vožnji. Svekrva se uvijek žalila na muziku i insistirala da sjedi naprijed kada se vozi s njima. Smetali su joj ti momenti sreće. Osjećala se zakinutom. Tanja je znala da svekrvi nikad neće biti dobra, ali Aco ju je razuvjeravao. Niko ionako svoju majku ne gleda objektivno.

Bili su njih dvoje vrijedni i poslije posla su radili u svojoj bašti iza kuće, kuhali i družili se sa mnogobrojnim prijateljima. Tanja je bila uvijek tihana i blaga, a Aco galamdžija mekog srca kojeg huja prođe nakon prvog sastavljenog je i be. Imala je i ona jednu manu koja se i ne može baš nazvati manom, ali da je stvarala neugodnost, stvarala je. Kada njih dvoje krenu negdje u goste, na pola puta negdje između treće i četvrte preslušane pjesme sa one rođendanske kasete, Tanja bi počela da se trese i znoji, razmišlja o onom šporetu i pegli, nije sigurna da li ih je isključila, da li ih je uopšte uključivala, paniči, jauče, a kako tad nisu postojali mobiteli nije imala koga ni nazvati da provjeri gori li im kuća i puši li im se iz one jedne sobe. A i da su bili mobiteli svekrva bi joj rado šta potpalila da je napravi neodgovornom. Aco okrene auto i vrate se kući da provjere. Uvijek su zbog toga kasnili i na slave i na sahrane. I uvijek se ispostavi da je uzbuna bila lažna. I uvijek svekrva po selu razlije jezikom svakakve priče radi toga. Čak je izmislila da je Tanja išla u specijalnu školu. I ovo je došlo do Tanje koja je gorko zajecala u onoj maloj sobici u koju se ulazi iz neizmalterisanog hodničića. Bilo je još priča i bilo je još suza. Priče bile pred narodom, suze sakrivene od naroda.

Bili su pozvani tog ljeta kod vjenčanog kuma na babine. I kako Aci bi muka zbog panike oko požara zamišljenog u Tamarinoj glavi, on spakuje peglu i produžno kablo i stavi u gepek, a poklone na zadnje sjedište. Opet se Tanja sjeti pegle i nastade frka, a on se nasmija i reče kako ih je ponio. Ona odahnu i reče mu da je sretna jer ga ima. Babine su prošle i veselo društvance se rasipalo pa su i oni odlučili da krenu. Dočekalo ih je obijeno auto i rupa tamo gdje je kasetofon. Pljuštale su psovke iz Acinih usta, a ona mu nije htjela pristajati na muku. Stigli su pred kuću, a Tanja se sjeti pegle i kabla. Brže bolje otvori gepek i kako vidje da je i on prazan, poče sastavljati je i be bolje nego njegove bivše kolege kamiondžije. Izađe i Acina majka kada je čula da se neka žena dere na njenog sina. Spazi svoju snahu i ostade u čudu. Onako mirna ženica postade legura prostakluka i ljutine tu pred svekrvinim očima. Između je i be ubaci i svekrvu i specijalnu školu i majku joj seljačku dernu iz sveg glasa. Ličilo je to na liturgiju i na ders, bilo duže od onog produžnog kabla, puno raznoraznih psovki koje nisu uspjele izaći mirno kroz one suze što se sljevaše niz obraze od prvog dana braka. Niko ni da zucne osim svekra koji obeća snajki novu, novcatu peglu jer je konačno opsovala onoj njegovoj jezičari k’o muško. Aco se sakri iza majkine suknje po prvi put u životu i tu razmisli gdje da nabavi pare za produžno kablo. A svekrva se prekrsti i jedva preživi sve zaslužene psovke koje su se čule čak do specijalne škole. Ponekad nam je potrebna osoba sa strane pa makar i u vidu lopova da nam malo usmjeri jezičke aktivnosti i otključa suze zaključane poštovanjem.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s