Žena je ženi najveći dušman

Žuti autobus se brzo napunio putnicima. Motor mu je proizvodio neke čudne zvuke koji su ličili na brundanje, ali to nama nije smetalo. Mi smo navikli da nam prevozno sredstvo ovog tipa nije u stanju da prede kao mačka. Oktobar se naoružao lišćem i izrazito jakim suncem. Ukazivali su se mokri krugovi od znoja u predjelu pazušne jame kod ljudi koji su stojali u autobusu i pridržavali se za šipke. Četri žene su zauzele ono mjesto gdje može sjesti četvero, ali dvoje se vozi naopako. To im je omogućilo pravu konferenciju na točkovima i dovoljno mjesta za njihove crne torbe na kojima je bila zlatna palma i koje su imale rajfešlus na vrhu. Ručke ovih torbi su bile toliko izdržljive da su prkosile svim zakonima fizike. U njih bi pri polasku u grad natrpale mliječnih proizvoda koje će prodati, a pri povratku će za taj novac kupiti ono što ne mogu same proizvesti. One teške torbe su parkirale na pod između svojih nogu i tako ih mobilisale potkoljenicama. Sve su imale istu frizuru u vidu hladne trajne poprskane plavim ehotonom pa su im glave bile boje razblaženog neba. Tvorac ovih frizura je frizerka koja dođe po pozivu na kućnu adresu, isprovocira svu tu hemiju na glavi, donese najnovije vijesti iz sela i okoline, popije šta i pojede dok kiselina nasilno ne napravi kovrdže. Ovaj proces se zove uljuđivanje i veliki kompliment predstavlja kada ti neko kaže da si se baš uljudio. Sve su bile slično i obučene već godinama. Kao da su ostale modno zarobljene u periodu zepa i končanih majica oštro se protiveći svemu novom i praktičnom. Bile su to žene tegljači. To im se vidjelo po hrapavim rukama i visećim podočnjacima oko kojih su se formirale duboke bore.

Početak mjeseca je označavao da svi u autobusu imaju novac. Studenti nosili novac za školarine, knjige i autobuske karte, penzioneri su primili penzije, radnici plate jer tad nisu zaživjeli žiro računi, uglavnom bilo je to vrijeme u mjesecu kada su autobusi predstavljali pravi švedski sto za džeparoše.

Na Brčanskoj Malti ulazi markantan gospodin u autobus. Imao je modernu frizuru, a gel se potrudio da mu svaka dlaka bude na svom mjestu, glat obrijan, u košulji sa otkopčana dva dugmeta niže od adamove jabučice, crnim hlačama na peglu i cipelama iza kojih stoji proizvođač Planika ili Borovo. Ličio je na profesore iz serija i njegov parfem je bolno vrištao pored znoja sa izloženih pazuha i naših kataloških avonovskih mini testera. Svaki poznavalac tuzlanske čaršijske scene je znao jako dobro da je on džeparoš i da poslije rukovanja s njim morate izbrojati prste. Organizovao je on i prilično skupe obuke za ljude koji su sebe pronašli u lopovlskom načinu života i po čaršijskim predanjima vježbao ih je tako što je stavljao novac između žica od struje koje se kriju iza prekidača za paljenje svjetla. Skine se taj prekidač, umetne novac i obuka počinje. Na istoj stanici je ušla i žena srednjih godina, isfenirane plave kose, obučena nenapadno ali moderno. Ona je stojala ispred mene, a on iza mene. Nekako je, božijom srećom, žena primijetila da joj je on izvukao novčanik. Zgrabila ga je za rever one košulje, a ja sam se nalazila između njih. Počela se žena derati iz sveg glasa i tražiti da joj vrati novčanik. On se počeo još jače derati i nadglasao ju je pribjegavajući lukavštini: „Rekao sam ti draga ženo, da si mi bila samo avantura, povremeni seks, da imam porodicu koju ni zbog koga ne bih rasturio, da su mi moja djeca svetinja, znala si sve od početka. Pristala si na to iako si udata. Ako si zaboravila novčanik u hotelu to nije moj problem.“ Žena se tresla i nekako uspjela dohvatiti svoj poveliki novčanik iz njegovog pazuha ispod košulje. Ona dugmad na skupocjenoj košulji džeparoša su izdržala ovu intervenciju. Sve ovo se dogodio između pošte i Crvenog 7.

Jedna od onih baba ehotonki je povikala:“Bolje da si mećala čukotinu u nju, kurvo. Grijeh je tuđeg čojka krasti, kurvo. Žena je ženi od dva i kada najveći dušman. Da kuja ne mrdne repom, ne bi ni…“ Ostale tri ehotonke su klimale glavom i podržale drugaricu. Njih četri su i same veoma često bile počašćene epitetom kurve od strane pijanih muževa i nadrndanih svekrva iako su bile poštene u tom smislu. Kao da su jedva čekale da i one nekoga počaste, kao da im je bilo lakše duši kada su to uradile. Ona žena izađe na prvoj stanici, obrukana i zamalo opljačkana. Ehotonke nastaviše: „Fin gospodin, vidi se na njemu, priča ko ona što vodi dnevnik, čuva fameliju, a ona funjara bi to sve razjebala. Kurva jedna, još udata.“

Izađoše i džeparoš i one babe plavih glava na kajmak stanici. Još mi je u nosu njegov parfem i krvoločni gospodski pogled. Vozač se poče pravdati: „Čuvajte svoje stvari. Ja radim za 480 KM. Nije to vrijedno da izgubim glavu, nije. Valja meni još tura bacit. Ejj, 480 KM.“

Ostade jedna istina iz ovog autobusa, a to je da je žena ženi stvarno od dva i kada najveći dušman. I da su neke žene jake samo onda kada trebaju tegljačiti kao mazge i kada treba pred publikom drugu ženu poniziti. I da je svaki kurvaluk, pravi ili iscenirani, uvijek jednosmijerna ulica koja vodi do nemoralnosti žene. Fina gospoda se uvijek nekako izvuku ko mastan kaiš.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Žena je ženi najveći dušman”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s