A šta bi ti sinko, tičijeg mlijeka?

Svaki čovjek nastanjen pod kapom nebeskom ima barem jedan porok koji mu začini život na neki sulud i neobičan način. Redžo je uvijek bio fin i kulturan čovjek, pošten i u namjerama i u djelima, smiren i zanimljiv. Sve probleme koje je imao i sa roditeljima i sa ženom vrtili su se oko njegove ljubavi prema hrani. Često se znao njegov otac žaliti komšijama:“ Svaki normalan momak pare ili popije ili prokurva, samo ona moja nesreća sve u guzicu utrpa.“ Nakon ženidbe dobi Redžo još jednog prehrambenog inspektora koji mu je brojao svaki zalogaj. I brak mu vrlo brzo postade čista računica kalorija, pojedenih zvrkova pite, grama mesa i kockica čokolade. Njegova žena je često pričala da bi joj život bio savršen samo da može mužu zašiti usta barem do pola. Redžo je imao stotinjak kilograma na svoja skoro dva metra visine i nikome nije bilo jasno kako nema barem duplo više kilograma. Žena ga je u gostima redovno udarala nogom ispod stola da prestane jesti, ali tad mu se toliko otvarao apetit da se Redžinci činilo da ona aktivira svakim udarcem ionako veliku potrebu za žderanjem. Eto tako je ona zvala njegov problem, žderanje.

Redžo i Redžinca su dobili djecu, zadesio ih rat u Bosni, glad i neimaština, hladni rov i neizvijesnost, strah i opet glad. Rat je stao i Redžo se konačno najeo k’o čovjek. Ženi je od tad strogo zabranio da mu gleda u pravcu tanjira i usta inače ide razvod. Vidjela je ona da ga je rat promijenio i nije smjela da izaziva sudbinu radi njegove dobre kašike. Djeca su rasla i stasala u fine ljude poput roditelja. Tad se nevolja uselila u obliku naglog debljanja i bolesti u ovu finu porodicu. Redži je pozlilo od nekontrolisanog jela i završio je u bolnici. Masnoća, šećer i njaki trigliceridi – veli njegov brat po selu kad ga upitaju radoznali. Redžinca je cvrčala k’o zaprška u sudaru sa vrelim varivom. Opet je preuzela kormilo odnosno varjaču i počela uvoditi muža u prehrambenu suru.

– Redžooooooo, prijatno!

– Ma šta prijatno? Kome je ovo sem govečetu prijatno, kome? Jedem travu evo mjesec dana. Salatu, zeljanicu, supe bez mesa… Evo još dva zalogaja i počeću mukat. Još da me usuvate i mogu i rogove zakačit na glavu.

– Pozdravi ženu i čuvaj se!

Doktor je Redži preporučio banje zbog kostobolje uzrokovane naglim debljanjem. Djeca su mu odmah uplatila deset dana u Gradačcu. Zamišljao je Redžo banje, švedski sto koji je nekad negdje vidio na nečijoj svadbi prenio je mislima u Gradačac, bez nadzornih organa u vidu žene i djece, jedeš koliko ti mila volja, brćkaš se u bazenu, imaš društvo i opet jedeš, ma jedeš kad god i koliko god hoćeš. Cvjetao je k’o zumbul i pjevušio k’o slavuj dok se spremao za metropolu zvanu Gradačac.

Stigao je naveče i sanjao onaj švedski sto pun šarenih jela i kolača. Krčao mu je prazni stomak spreman za vrelo pečenje. Žena mu nije ni marke dala da ponese jer je znala šta će se desiti. Doručak u Gradačcu je bio hladan tuš. Četri nene za njegovim stolom su tračale svoje snahe na najgnusniji način, a onog švedskog stola nije nigdje bilo. Posluživala ih je servirka i doručak se sastojao od četri tanke kriške hljeba, malog kajmaka i šolje čaja. Osjećao se prevareno, jadno, gladno i bijedno. Nije mogao ništa ni kupiti bez novca. Gradačac je postao rupetina bez dna. Za ručak su dobili pire, a za večeru puru sa kajmakom i jabuku. Od jabuke mu se apetit još više otvorio i budio se u snu k’o u ratnim danima, sa kiselinom u grlu i obliven znojem.

Nene su mazale i ovo jutro one šnite hljeba, propitivale ga o porodici, zdravstvenom stanju, nervirale ga svojim komentarima tipa „a šta bi ti sinko, tičijeg mlijeka“ kada bi se požalio na hranu, podsjećale ga na njegovu debljinu, nadile mu ime Tapacirani i dodavale na kraju da one izgledaju mršavije i sabranije od njega. Poslije doručka u bazen, a voda ga je samo umarala i još više evocirala glad. Nene su se opet dokopale njegovog stola i servirka je konačno poslužila supu supom, sve sa komadićima mesa, korpicom hljeba i salatom. Nene su se kezile i pitale ga kakvu će sad manu naći supi, a njega zasedla šejtan i reče ko iz topa: „Bojim se samo da mi ova svinjetina ne digne masnoću puno.“ Nene su otkučile svoje supe čim su čule riječ svinjetina, uzele po krišku hljeba i po jabuku i izašle napolje. Nisu htjele ni da sjede blizu svinjskog mesa. Jeo je bez žvakanja i svoje i njihovo, gutao kao da će mu neko oteti. Pojeo je pet tanjira supe i svu salatu. Konačno se osjetio kao čovjek vrijedan življenja. Nakon jela je otišao u sobu i zaspao. Probudili su ga oštri bolovi u stomaku negdje oko pupka pa je ostatak dana i noć probdio na zahodskoj šolji u mukama. Doktor ga pregledao i naredio mu da pije čaj i ne jede ništa dok ne ustanove uzrok dijareje. Nije ni znao šta je dijareja ni otkud mu.

Nene su mu sutra poslije ručka uletjele u sobu kao specijalci, jedna mu sjela na noge, druga podigla majicu, a treća ubadala krese od šibice u komad domaćeg hljeba, govoreći da mu je sve ovo od one svinjetine i da će ga ona spasiti. Stavila mu na pupak onaj hljeb iz kojeg su virile glavice kresa. Hukala je u šolju i zapalila one krese šibice na njegovom stomaku, a on se naglo trgnuo. Vatra je zahvatila dlake koje su se širile od pupka prema rubu pidžame i on je jauknuo ko oparen. Soba odjednom zasmrdi na zapaljene dlake, a nena koja je čuvala stražu samo reče da dolaze. Soba se napuni osobljem. Nene su htjele samo da mu svežu strunjak i vrate želudac tamo gdje mu je mjesto. Njihove dobre namjere nisu prošle nekažnjeno. Morale su preživjeti čitanje bukvice od doktora koji im je mogao biti unuk, a to im je predstavljalo vrhunac uvrede jer su odrasle u sistemu kada na starijeg ne smiješ povisiti ton ni kad gori. Servirka se bojala da je ne odaju jer im je ona za simboličnih deset maraka dopremila domaći hljeb, šibicu i fildžan. Nisu je odale.

Preživi Redžo i gradačačke banje i četri nene i prazan stomak i ispržen stomak. Preživi i ispriča mi ovu priču uz pouku da se nikad lukavštinama ne služim da bi došla do hrane inače mi nijedna ćenifa neće biti dovoljno blizu.

-Lukavštine moja ti, idu ruku pod ruku sa raznim sranjem.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

2 misli o “A šta bi ti sinko, tičijeg mlijeka?”

Odgovori na rapunzelstar1 Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s