Crni petak

Bila jednom jedna priča koju sam dugo znala i o kojoj sam najradije ćutala. Možda zato što to nije moja stvar, a možda i zato što sam sebi dozvolila luksuz kukavičluka jer se svaka priča u kojoj neko dijete godinama plače itekako tiče svih nas. Odrasla sam u malom mjestu u kojem se život odvijao na vremenskoj relaciji prijeratno, ratno i poslijeratno. Centar tog mjesta je bio Dom i zanimljivo je što je na spratu tog Doma bila ambulanta, a u prizemlju pošta i kafana. Kao da ti trebaju stepenice kad si bolestan da te podsjete kolika je muka zakoračiti sedamnaest puta po trideset centimetara da dođeš do doktora. Kafana i pošta su ubrzo zatvorene, a ambulanta prebačena na mjesto pošte. Sedmična dešavanja u mom rodnom kraju su bila skromna. Život je ovdje tekao skoro pa nečujno, ali to nije spriječilo promjene da se uvuku u živote i ostvare naume sudbine. Kilometar od Doma koji je nešto kao geografska odrednica, šarenila se stočna pijaca svakog petka na uranak. Trgovac svinjama je dolazio čak iz Bijeljine i podmićivao policiju svakog petka. Mogao si kupiti od njega prase, kezme i uboj koje ti on nakon pijace doveze na kućnu adresu. Dovodili su i domaći ljudi svinje, goveda, ovce, koke nosilje, jaja i sve ono što se potraživalo i lako moglo prodati. Osim živine tu se mogao kupiti konopac, opanci, čizme rudarke, ručna kosa za košenje trave, hrana za stoku, sjemena, rasada, burad i sve one stvari koje trebaju jednoj prosječnoj seoskoj porodici u obavljanju raznih poslova. Na pijacu nisu išli samo oni koji trebaju obaviti kakvu kupoprodaju. Mnogi su išli da se druže i napiju. A tamo gdje alkohol kumuje, nema dobra, čak ni u priči. Jedna kafana je zatvorena davno, a druga je nikla i samo petkom bila neobično puna. U njoj je radila crnokosa žena koju je sama muka natjerala da trpi pijane budale krvavih očiju kako bulazne i prave grimase potpireni kojom čašicom više na prazan stomak. Nakon drugog pića svijest im je već postajala pomućena, a slika stvarnosti izobličena do neprepoznatljivosti.

Ona je bila tiha i povučena ili kako jedna nastavnica jednom reče k’o mutava. Nikoga nije gledala u oči i bila je škrta na riječima kao da će glavom platiti ako sastavi rečenicu. Anketirali su nas taj dan o nasilju u porodici i svi su zaokružili da nema nasilja pod njihovim krovom. Dedna strana lista je bila prazna i na njoj se moglo opisati nasilje. Svi su predali prazan papir, čak i ona. Anketa je rađena na pogrešan način jer je onaj s kim sjediš mogao vidjeti šta si zaokružio, a ako ipak šta opišeš na onoj praznoj strani, odaće te rukopis. Zato su svi kolektivno lagali. Ona nadžak nastavnica se kezila sutradan i rekla :“Vi aman svi sretni. Rezultati kažu.“ A vidio se rezultat u onom pogledu što se nije pomjerio od visine poda godinama, o kricima koji su derali dušu svakog petka i suzama koje su tu dušu pokušavale kako tako sastaviti i sklopiti za buduće dane, u čvrstom zagrljaju dviju sestrica kada dođe pijani otac i od najobičnijeg petka napravi crni petak. Koraci su joj petkom bili olovno teški i sve se činilo kao da ide na strijeljanje, a ne rođenoj kući. Misli su se žarile i izazivale crvenilo koje je rezultiralo nepravilnim flekama po blijedom licu. Temperatura joj je rasla, a brada je drhtala kao da pokušava nešto reći mimo njene volje. Stisla je rukice uz mršavo tijelo i u rubovima teksas jaknice pokušavala naći oslonac. Činilo se da će je školska torba prevaliti nazad. Glasovi su dopirali iz njene kuće i što se više približavala uspijevala je razaznati svaku pojedinačnu psovku, svako jebem ti sa raznim nastavcima. Ulijetala je i počinjala vrištati, tresti se i moliti da prestane. Kao da su te molbe bile zapaljive, kao da su mu pružile još veće zadovoljstvo, kao da je samo to čekao svakog petka. Često ju je hvatao za kosu i njenom glavom udarao o zid, nazivajući je paščetom kurvinjskim, nabijao joj na nos što brani majku iz čijih je usta izlazila svijetla krv. Izlazio je ispred vrata, palio cigaretu i govorio da će ih sve zapaliti u kući. Mala seka se sklupčala do kreveta i upiškila od straha. Kada je otac vidio da se upiškila, izvlačio je kaiš iz pantalona i udarao trogodišnju djevojčicu nazivajući je smrdljivom pišuljom. Ona je branila seku i dobijala porciju batina po nogama koje su bile konstrukcije dviju motkica. Otac se približio ručku koji je bio na kraju šporeta. Otklopio šerpu i rekao da ovo jelo nije ni za cuku. Uhvatio je šerpu i bacio je o zid. Komadići krompira su bili posvuda, slivalo se niz zid ono što se nekada zvalo ručak, masnoća se presijavala po namještaju, a kapljice koje su završile na šporetu su odgorijevale stvarajući gusti dim. Teško je bilo razaznati koji miris dominira prostorijom, alkohola ili sagorijevanja masnoće. Razbijanje se nije zaustavilo. Bacio je i dva tanjira, jedan u pravcu žene, a drugi u pravcu djevojčica, da ih još više zastraši. Jecaji nisu prestajali. Govorio je curicama da će im zaklati mamu. Ili kako je on govorio, materešinu. Nije više imao snage, stropoštio se na krevet i zahrkao. Trogodišnja djevojčica je stavljala krompiriće s poda u usta. Bila je gladna i znala je da će večeras gladna zaspati. Čitava predstava jednog zlostavljača je bivala gotova do četri poslije podne. Isprebijana žena je čistila zid i držala se za rebra koja su je boljela pri svakom udisaju. Curice su bile u sobi i ona moja što joj je nastavnica dala epitet mutavice je uspjela ukrasti koru hljeba iz tepsije. To joj je petkom bila večera. Mala seka je po ustima tražila dlaku koju je pokupila s poda skupa sa onim krompirom. Scenarij je svakog petka bivao skoro pa isti uz neke sićušne varijacije. Ponekad je zlostavljač samo uralo, vrijeđao na najpodmukliji mogući način, stavljao do znanja da su pod njegovim krovom i da nemaju kud. Ponekad je ručak ostajao u šerpi, a ponekad se batinjanje sastojalo od svega par šamara, a znalo je i trajalo satima. Žena se pokušavala odbraniti, rukama je pokušavala štititi glavu, sklupčala se kao plod u maternici na podu, ali to ga je dodatno znalo razbijesniti. Znao je da ona nema kud. Svađe je pravio zbog banalnosti. Kajgana je bila prežuta, snijeg u decembru prije dvadest godina nedovoljno bijel i ptice su preglasno cvrkutale proljetos. Izmišljao je razloge za svađu. U očima okoline ti izmišljeni razlozi su bili toliko validni da su na osnovu njih svi krivili ženu. Svekrva joj je govorila:“Stavi sebi vode u usta dok ga huja ne prođe. Nemoj mu odgovarati. Ti si kriva.“ Raspodjela krivice je uvijek išla na štetu žrtve. Otac se ostalim danima ponašao kao da se ništa nije desilo baš kao i većina siledžija.

A ona je sanjala kako završava osnovnu i kako joj dolaze dvije tetke i dva tetka iz bijelog svijeta. I kako mamu, seku i nju odvode daleko. I kako bijeli svijet poništava crninu petka. I kako se raduje vikendu kao i sva djeca. I kako je majka ljubi u subotu ujutro, majka bez modrica, majka kojoj juče nisu izbijena dva zuba. Mašta kako joj seka više ne piški u krevet i kako se ne trza na svako otvaranje vrata. Doći će tetke i tetkovi, hoće, moraju. Dolaze oni svake godine. Dođu i kod njih sa vrećom robe koju su njihova djeca prerasla, čokoladama i zmijskim očima kojim broje one fleke od hrane po zidovima. Sjedu tako da imaju potpuni pregled na grafikon jadnosti u muzeju nasilja. Obavezno iskritikuju onu malu što piški u krevet. Napoje bijesne oči tuđim suzama i odu. Sklapaju priče po ličnom nahođenju, dodaju im detalje da bi se malo više dobilo na zanimljivosti prepričavanja. I obavezno kažu:“Sama ga je birala, nek sad trpi. Svi mi nešto trpimo. Nikome nije idealno.“ A ona moja što joj se zabio skriveni u čupavom tepihu komad tanjira u nogicu kojoj odgovara broj obuće 33, nikako da se mane maštanja o njima kao spasiocima. Ti spasioci joj montiraju osobine kojih nema, porede svoju divnu djecu s njom i njenom sestrom, perverzno se zadovoljavaju na najgnusniji način. Njihova djeca joj poturaju pod nos prve mobitele bez antene koje su dobili, nokije 8210, jedan sa crvenim i drugi sa plavim oklopom. Nemaju oni pojma da ona zavidi jednom dječaku kojeg je još kao nerođenu bebu otac napustio, zavidi i djeci koja su oca izgubila u ratu, zavidi i djeci čiji su roditelji razvedeni. To je jedina zavist koja se uspjela useliti u dvanaestogodišnje srce. Na vjeronauku nam je parok govorio o roditeljima kao o nepogrešivim bićima koja nas bezuvjetno vole i ona je postavila pitanje:“A šta ako to nije baš tako i šta ako oni griješe?“ Parok je ogdovorio:“Nek prvi baci kamen ko nikad nije pogriješio!“ Eh, da sam bogdom imala kamen pri ruci.

Nikad nije dovodila drugu djecu svojoj kući i nikad nije išla nikome. U njoj je oživjela krivica začinjena sramotom, čitala je komšijske poglede pune podsmijeha i žaljenja, a djetinjstvo je davno izgubilo smisao.

Držala je njena majka bočicu esencije na kojoj je pisalo E-260 na dohvat ruke, za ne daj Bože da postane još neizdržljivije. Sve crne misli su se sastajale u tekućini ispod tog čepa. Ako se ubije djecu bi već neko othranio, ničija nisu ostala neothranjena ni umrla od gladi, ali  kako ih ostaviti sa teretom majke samoubice. Jedino što ju je spašavalo od samouništenja je strah od etikete koju će prilijepiti okolina curicama. Nije htjela da budu djeca samoubice i lude majke ni da se pitaju hajvani ljudskog oblika na morbidnim sijelima kako li je jadnom čovjeku bilo s njom. Znala je da će reći :“Zato je i pio, zato se i derao, zato ju je morao i udarati jer se sa luđacima ne može lijepo jer da se može bili bi normalni.“ Eto zbog toga je ostala živa, ali esencija je bila tu uvijek u slučaju da promijeni mišljenje, u slučaju da od bola otupi na tuđe mišljenje i prekrati sebi muke. Zamišljala je svoj kraj. Umirala bi u mukama, onako kao što je i živjela i to bi bila neka vrsta kazne jer je odlučila izigravati Boga. A djevojčice su rasle. Često im je govorila da bi joj sve bilo lakše da one ne postoje. Gdje da ode sa dvoje djece, ko će je primiti s njima?

U srednjoj školi stariju curicu je dočekala razredna sa pogledom ratnog zločinca, perfekcionista, žena sa debelom zlatnom ogrlicom i hrđavom naravi koja im je jasno naznačila da srednja nije obavezna. Srednja škola u koju se jedva uspjela upisati zbog kržljavih ocjena joj je postajala turobna skoro kao i rodna kuća. I sam Bog, u kojeg je sumnjala svakog petka, zna kako je uspjela dogurati do završne godine. Crne misli su jedina stvar na koju se mogla skoncentrisati.

Kada se ljudi počnu plašiti petka trinaestog i veličati sujevjerje, ja se sjetim crnog petka, pijačnog, poškropljenog alkoholom, kada se prodavalo rogato goveče i kada se trgovalo dječijim suzama na veliko. Jako dobro se znalo ko pije, a ko plaća. I kada umre onaj što je pio, ostane onaj što je plaćao, da plaća do zauvijek. To je izgleda cijena nasilja u porodici.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

5 misli o “Crni petak”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s