Guja u novčaniku

2019. godina

-Gospođo, ako sam ja vas dobro razumio vama treba deset metara ograde od prokroma?

-Molim? Prokrom je za sirotinju, ja i moj muž želimo inoks!!! Jasno?

Majstoru su se počele pojavljivati graške znoja na uskom čelu. Ima li uopšte svrhe objašnjavati gospođi da su prokrom i inoks jedno te isto? Padao je u iskušenje da se počne smijati, da je pita zašto koji novčić nije uložila u obrazovanje, barem ono osnovno, da je obruka tu pred svima, da se o toj bruci prepričava danima, da joj malo potkreše prepotentnost, onako majstorski. Sve je to ostalo samo na razini iskušenja i kružnih misli koje se ubrzo zapetljaše čim gospođa ponovo otvori usta.

1998. godina

Velika kuća napravljena tik poslije rata, a gdje bi drugo i živjela prepotentna gospođa, barem kada dođe na godišnji u rodni kraj. Pored nje mala kuća, izuzeta ogradom, odstranjena namjerno da se ne povezuje s njima ni teritorijalno, ali ipak njihova odnosno njegova rodna kuća. Naspram te male kućice ova velika nova izgleda još velepnije i nadmenije. Za njih je broj i kvadratura praznih prostorija temelj vrijednosti čovjeka i ponašaju se kao da će im te prazne sobe omogućiti vječni život. Mi, djeca se igramo i skakućemo dok oni uvode vodu u novu kuću. Momčić koji je tek zagrizao punoljetstvo kopa kanal. Njih dvoje naizmjenično pametuju šetkajući se oko kanala.

-A što bacaš zemlju na ovu stranu?

-Zato što sam ljevak. Logično.

Gospodin se pokljumi i ode. Nastupi ona.

-Mi radimo, znate, u inostransvu se mora raditi. Najvažnije je raditi. Rad je stvorio čovjeka. U Bosni ljudi vala i ne rade. Sve nešto hoće neće, a da im je.

Čitavih dvadeset minuta je, a sami Bog zna kolika je muka nju slušati dvadeset sekundi, vezla rečenice kao da ju je neko u Švicarskoj navio pa poslao u Bosnu. Oporim glasom je silovala bubne opne  jadnog mladića.

Mladić je razmišljao o svojoj simpatiji iz frizerske. Gubio se mislima u njenoj plavoj kosi. Kupao se u znoju pola raspusta, pržen bosanskim suncem poprimio je boju tena kakvu ima Kofi Anan, prljav od zemlje iz gospodskog dvorišta, zanesen mladošću i oštrim jezikom odbrusio gospođi na one opaske o neradu bosanaca:

-A šta ja radim u ovom kanalu na četrdeset stepeni ‘ljeba ti? Sviram kurcu dok mi ti stojiš iznad glave ko jastrijeb? Jel?

Zajapurila se gospođa ko bulka i frknula. Žalila se svom bratu kojem je mladić pomoći radnik. Nazva mladića kerčetom koje joj laje iz kanala, njoj, gospođi. Laje joj za njene pare? U svaku rečenicu je stavljala riječ pare. Gubila se između dviju ličnosti unutar jedne prepotencije. Čas je bila gospođa i glumila onu gospodu koju je posluživala u inostranstvu, čas radnik. Radnički identitet je preovladavao i činilo se da joj se svi moramo diviti jer ona, zamislite samo, radi. Svoj rad je svima nabijala na nos kao da nama ide ono što ona zaradi, kao da ćemo mi ići u penziju nakon njene šezdesete godine. Brat je odmahivao rukom i rekao joj da mu ne dira radnika, vrijednog mladića kojeg treba razumjeti jer je mlad. Pokušavala je zbog navodnih uvreda da skine malo od njegove dnevnice, ali brat je bio uporan.

-Ti, sele, imaš guju u novčaniku. Lakše ti se aman od duše rastat nego od žutog bona.

Bila sam dijete i sve sam shvatala doslovno. Ispričala sam svojoj maloj raji da gospođa ima guju u novčaniku. Navela sam i izvor informacije, njenog brata, čovjeka čija je riječ uvijek vrijedila i kod djece i kod odraslih. Niko od nas nikad nije vidio guju uživo i svi smo željeli da malo zavirimo u njen novčanik. Pošto sam ja donijela vijesti o guji, postalo je sasvim logično da ja pitam gospođu da nam pokaže guju. Dva dana sam tražila pravi trenutak, onu iskru raspoloženosti na ozbiljnom licu koja bi mi bila nešto kao zeleno svjetlo za pitanja. A svako ko me poznaje jako dobro zna da sam uvijek ispitivački raspoložena. I ulovila sam tu iskru. Prišla sam joj munjevito i stala ispred nje kao poručnik.

-Mogu li vas nešto priupitati?

-Priupitaj!

-Želim da mi nešto pokažete.

Ozarila se. Njoj je bilo pravo zadovoljstvo pokazivati sve ono što posjeduje. To joj je hranilo sujetu. Često je ljude sazivala na kafu, a pored kafe iznosila im i svoje stvari, nakit i suđe. Ljude koji nisu iskazali određeni stepen divljenja je svrstavala u ljubomorne duše.

-Reci sine, šta hoćeš da ti pokažem!

-Kao prvo ja nisam sin. Ja sam žensko. I hoćete li mi pokazati onu guju što držite u novčaniku?

-Slušaj mala, bezobrazna si ko pseto, ovdje u Bosni izgleda niko ne vaspitava djecu, zato i jeste raspuštani ko stoka. Treba te bit sramota.

Mojoj hrabrosti je došao kraj. Podsjetila me gospođa na supu od krompira koja se hladi. Taman misliš da je mlaka i da se nećeš opržiti, a vreli krompir se pritajio na sredini i prvi zalogaj ti isprži i jezik i nepce. Eto takva je ona bila, neraspoložena za saradnju sa djecom. A ja sam gorila iznutra jer nisam vidjela guju. Čitavo društvo se baš razočaralo. Raspravljali smo o tome kako ona uopšte smije nositi guju preko granice. Neko je čak izvalio da i guja ima pasoš. Ustanovili smo da nam namjerno neće da pokaže svoju guju jer je zla.

Sljedeće godine, mjesec dana pred moj deveti rođendan, na vašeru sam vidjela gospođu. Pazarila je šećernu vunu, a oko nje je bila gužva. Moj rođak i ja smo se dogovorili da me on podigne iza njenih leđa, a kad ona otvori novčanik ja bih vidjela guju i njemu je detaljno opisala. Svi su vjerovali mojim opisima. Podigao me je i ja sam vidjela samo novac u njenom novčaniku. Kako smo bili mali i nejaki, pala sam preko gospođe, poderala ruku od šake do lakta sa donje strane i počela plakati. Ležeći na tucaniku kroz plač sam promrmljala:

-Nisam vidjela guju, izgleda da je danas nije ponijela. Baš nemamo sreće.

Gospođa je bila na vrhu nervnog sloma, ali mi je pomogla da ustanem pazeći da ne isprljam njen skupi komplet. Majica i šorc su mi bili krvavi, nos mi je curio, a trebalo je i izdržati onaj prijeki pogled. Teta što je prodavala šećernu vunu mi je dala maramicu i rekla da je guja samo metafora. Svi su se smijali osim gospođe. Tek u šestom razredu sam saznala šta je metafora. Očekivala sam da će me roditelji kritikovati zbog današnje gluposti, ali nisu. Objasnili su mi šta znači imati guju u novčaniku. Rane nastale od pada na tucanik nisu zarasle do rođendana.

Gospođu sam viđala ljeti, a ona se uvijek nekako pravila da me ne vidi. Najbliža mi je bila kada je u lokalnoj prodavnici pomrsila misli onom čovjeku što radi sa prokromom ovaj inoksom. Opet sam osjetila težinu koju osjeti svako u njenoj blizini.

Kroz život sam srela mnogo guja. Neke su bile u novčanicima, neke u karakterima, a one prave u prirodi i te su ispadale najneotrovnije na kraju. Kako god, ogradite se od guja. Ako nemate dovoljno novca za inoks ograde onda izaberite one sirotinjske od prokroma.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Guja u novčaniku”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s