Vile i nafaka

Sastalo se drušvo u drvenoj kolibi na planini Majevici. Svi su bili zakleti ljubitelji ljute kapljice i to je, čini mi se, bilo jedino što je ovu družbu povezivalo. Na drvenu dasku su narezali mezeta natanko, raščetvrtili dimljeni sir i otvorili teglu krastavaca. Svako je vadio krastavce svojom rukom iz tegle. Kiša je padala i vrijeđala oluke stvarajući neku melanholičnu melodiju dok su opterećeni, po rubovima zahrđali oluci  vršili ulogu periferne cirkulacije novembra. Pijanka se dobro začinjavala pričama o vilama. Alkohol je potpirivao sablasnost noći. Jedan od njih je pričao, a ostali su pažljivo slušali kao prvačići.

-Neki Stojan koji je živio s onu stranu Majevice, uprego konje oko dva sata poslije pola noći, natovario na kola pet džakova šljiva, džak jabuka i deset kila pekmeza pa se zaputio prema Tuzli. Mor’o je biti u Tuzli prije sedam. Taman preš’o Majevicu, falilo mu par kilometara da dođe do najbližeg sela kad ono kod vode na kojoj je mislio napojiti konje, vilino kolo. Ne zna ni sam koliko je bilo vila, sve su imale dugu kosu i plesale ukrug. Znao je da je gotov i da neće živ stići do sela. Nije mog’o ni glasa pustit. Konji su stali k’o ukopani. Iz priča koje je slušo k’o momak znao je da ti iz vilinog kola spasa nema. Uhvate te za ruke i natjeraju da plešeš. Od umora umreš, a ljudi kad te mrtvog pronađu nakon toga, pričaju da si umro od sandžije. Nije dobro ić blizu vode prije neg’ što prvi oroz ne zapjeva. Nema onog ko te može spasit od vila. Vile se kupaju prije zore, a nakon kupanja plešu da im se duge kose osuše. Kreknula, kaže Stole, neka tičurina i one odmah nestadoše. Konji se pomjeriše, ali ne smjedoše ni liznut vode. Stojan se spasio i ovo mi je isprič’o prije rata. Nikad više nije iš’o u Tuzlu na pijacu. Slao je brata. Nakon ovoga i konji se porazbolijevaše, a ni Stojan nije više bio isti.

Družina se poče smijati ovoj bapskoj priči. Niko osim naratora nije vjerovao u vile i u taj ples koji omađija insana pa mu pomuti i ono malo pameti što je uspio sabrati kroz život.

-Aj živili. Neće nas ni vile vake pjane!

Radila sam tih godina za sebe, a kada radiš za sebe tada obično najviše radiš za druge. Kiša je stala, a magla se vukla kao da je prebijena. Oko osam naveče krenula sam do obližnjeg zaseoka da zaradim koju markicu. Nikad se nisam bojala ni mraka ni onoga što može iz tog mraka iskočiti. Ponekad čovjek ne smije sebi priuštiti luksuz straha. Jedan dio puta je bio nenaseljen i bez rasvjete, samo šuma i put. Mislim isključivo na lijepe stvari. Noć kao iz horora. Čujem zvuk auta koje je svojim svjetlima razbijalo kontinuitet noći. Vozač je na nekoliko metara iza mene naglo zakočio pa počeo gubiti kontrolu nad vozilom, ulijetao je čas u lijevu čas u desnu traku praveći cik-cak maršrutu. Nekako se uspio sabrati i auto nestade brzinom munje. Noge nisam osjećala, bila sam na pola puta i samo sam osjetila da trčim. Stigla sam do djevojke kojoj sam davala časove i uspjela se pomoću hladnoće novembra otrijezniti od straha. Nikome ni riječ.

Nakon nekoliko dana saznadoh od našeg zajedničkog prijatelja za sijelo na kojem se raspravljalo o vilama i za čovjeka koji je vidio vilu pri povratku kući te večeri. Ispričao je čovjek da je zamrlo sve u njemu kada je vidio moju kosu i povezao je sa pričama o Stojanovim vilama koje tumaraju okolo kada padne mrak. Pijanstvo je samo pojačavalo dojam. Laknulo čovjeku kada je saznao da je vidio mene, a ne vilu. Prošlo je par godina od tog sijela. Uvijek mi bude simpatično kada mi neko kaže da sam kao vila.

Konačno se našao fotoaparat u mojim rukama. Učim se još uvijek. Ponekad mi ruke budu nemirne pa sam kupila i stativ. Našla zanimljivu lokaciju na putu prema Majevici, odbarala program za fotografisanje i čujem ja zvuk auta. Bio je to neki zvuk koji je aludirao na očigledan kvar i brundanje jadne mašine se pojačavalo kako se približavala. Čovjek zakoči i automobil se zaustavi na pedesetak metara od mene. Opet krenu, mili, polako i zaustavi se tačno pored mene.

-Opet ti? Jebla ti sve svoje, nije ti dosta što si me jednom pripala. Ja mislijo radar. Nemam nafake mjesec dana kada tebe vidim.

Zatvori prozor i ode svojim putem. Opet onaj čovjek, pijan za volanom kao i onu veče. Opet sam mu se ja ukazala na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Zato ne tražite nafaku pijani. A iskrena da budem, nek ostane između nas, malo mi je draže biti vila nego vlast.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

4 misli o “Vile i nafaka”

      1. Odlicno💟💟Mali predah, od ove svakodnevnice💖💖💖 Bit ce lijepo, svako malo udahnuti, ovu ljepotu, napisanog💟💟

        Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s