Ubodi želju

Svako od nas je rastao ispred plavog, ogromnog kredenca u kojem su stojali oni fildžani sa mjesecom i zvijezdom i iz kojih su naši pili kafu i crvena džezva sa tufnama. Niko nije nacionalno prljao te fildžane, tada ne. Poslije su mnogi iz moje okoline zaneseni ratom te fildžane pobacali, ne shvatajući da ih nisu fildžani zaratili. U nekim mjestima se fildžan zvao i findžan, a džezva džezma. Svi smo probali više puta tu crnu tekućinu i svi smo se pitali šta je odraslima zanimljivo u tome gorkom piću. Nije bilo mljevene kafe. Kupovala se sirova, pržila se (a u nekim dijelovima i pekla) u tepsiji i tokom tog procesa čitava ulica zamiriše kada se počne oslobađati gusti dim iz onih zrna. Uzimali smo tek ispečena zrna, iako je to bilo zabranjeno, premiještali ih u ustima s jedne na drugu stranu dok se ne ohlade i drobili mliječnim zubićima između koji su ostajali crni komadići. Najmlađi i najstariji članovi porodice su mljeli kafu mlinom koji je ponekad puštao neku čudnu boju koju su povezivali ljudi sa promjenom vremena. Uvijek mi je bila zanimljiva ta njihova meteorologija. Govorili su nam da od kafe raste rep. Tajno sam uzimala po gutljaj kafe i mislila da će mi rep na kosi, koja je bila kratka, izrasti. Izgleda da ona kafa djeluje tek nakon dvadeset godina.

Još kao mala, slušala sam rasprave o tome da li je kafa koju odrasli sa tolikim žarom ispijaju bosanska ili turska. Neki su je zvali i domaća. Jedna Radojka koja je živjela blizu mene, kafu je pravila tako što naloži vatru napolju i direktno na žar stavi džezvu. Svi su obožavali njenu kafu koju eto zbog njene prerane smrti nikad nisam uspjela okusiti. Kada sam nju pitala čija je kafa, bosanska ili turska, ona je govorila da je kafa naša. Aha, znači bosanska?

Život se malo poigrao s nama i natovario nam rat na slabašna pleća. Taj rat je kafi ozbiljno povećao cijenu, a visoka cijena joj je u mnogim domaćinstvima promijenila boju. Bivala je svakim danom sve svjetlija i svjetlija, a na kraju je  postala žućkasta, topla voda koja se pije iz šoljica sa ručkicom. Mnogi su bili sretni ako imaju i takvu kafu. Rat je mnogo toga promijenio, ali jedna stvar je uvijek ostala ista, ljudi su i dalje zajedno ispijali kafe pa makar i te koje imaju boju kao ofucana lisica. Radojka je prestala ložiti vatru napolju sve do ljeta devedesetšeste.

Kraj rata je preko noći kafi vratio boju. Inače, glede te boje, postoji mnogo nedoumica. Crna kafa je ostvljala smeđe fleke i nikada mi nije bilo jasno zašto je zovu crna kad je ustvari smeđa. Onda sam saznala da postoji boja koja se zove kafena. I sve što je smeđe na ovom svijetu je moglo biti kafeno sem kafe. Kafa je bila crna i tačka. Ista stvar je i sa bijelom kafom koja nije bijela već bež, ali džaba, ta kafa je odlučila biti bijela i tu nije bilo mnogo prostora za raspravu. Bijelu kafu su ispijali u mojoj okolini obično stariji ljudi i djeca. Godinama mi je doručak prije škole bio bijela kafa sa odvaljenim komadom domaćeg hljeba. Vjerovalo se da domaći hljeb gubi na okusu ako se osiječe nožem. Te dječije kafe su bile mlijeko obojeno neznatnom količinom kafe i sasvim pristojno zašećerene. Tad sam shvatila da ništa pod ovim nebom nije crno bijelo i da se onom, ko hoće da gleda, ukažu mnoge nijanse, a nijanse su te koje prave razliku i proširuju vidike.

Mi smo rasli, a rasle su i šolje iz kojih se pila kafa. Period od fildžana do one šolje frtaljuše se zvao naše djetinjstvo i tada su se ljudi počeli raspravljati oko termina kafa, kahva ili kava. Dok su se oni raspravljali, život im se rugao i otišao nekim drugim smjerom. Mnoge od njih je odveo u inostranstvo gdje se slovo V čita kao F i gdje su kafa, kahva i kava  postale Kaffee. Pričalo se kako piju nekakve kafe iz mašine, a baba se krstila na to i vikala povazdan:“Gluvo i ćoravo bilo. Doš’o kijamet.“ Misli i želudac su im bili navikli na ness kafe koje su mirisale na Evropu, a jako dobro znamo da je čovjek zbir svojih navika. Tako su se u naše domove uselile staklene tegle nessa i čuvale su se za takve goste. I mi smo sitnim gutljajima počeli ispijati kafe. Polako, ali sigurno!

Jedna moja profesorica je uvijek govorila:“Ne kvari vino vodom, kafu šećerom ni ljubav brakom!“ Svi smo se smijali njenim izrekama koje je uvijek prilagođavala svojim uvjerenjima, ali ostalo mi to da kafu nikad ne šećerim. Smatrala sam da joj to oduzima zasluženu gorčinu i kvalitet i da je tako vrijeđam. Kafenisanje sa mnom znači ozbiljne uštede šećera. Uvijek napominjem u gostima da ne ukuhavaju kafu. Mnogi nemilice ubacuju šećer i mlijeko u kafu i govore da je to obogaćena kafa. Svako ima pravo na svoju ličnu kafu, gorku ili slatku, pokvarenu ili obogaćenu. Nikome se ne gleda u šolju osim ako se ne pojavi balončić na površini koji znači da imaš dušmana. Popularno je i gledanje u šolju, odnosno čitanje sudbine iz taloga popijene kafe pomoću kojeg su samozvani znalci ovog zanata prepadali ljude. Na kraju tog izlaganja imaš pravo i na jednu želju. Lizneš prst i ubodeš želju. Od šare koju napraviš ubodom, zavisi da li će ti se želja ostvariti. Jednom se osoba koja je gledala u šolju toliko zanijela da je rekla kako je vidjela crvene cipele na mjestu uboda i da će se želja ostvariti, ali u dva dijela. Eh… Takav ti je naš narod, da mu je malo zavirit u budućnost pa makar i kroz prljavo dno šolje.

Kafa bez cigare je kao džamija bez munare. Nije uopšte bitno koje je pušač vjere, ovo je univerzalna konstatacija kojom pušači južnog podneblja opisuju svoj merak držeći u jednoj ruci cigaru, a u drugoj šolju kafe. Mnogi su nakon prestanka pušenja prestali ispijati i kafe. A oni koji nisu, danas obično kupuju duhan i redovno motaju cigarete.

Mi kafu pravimo, zaljevamo, zasipamo, pristavljamo, mećemo, pečemo i kuhamo. Postoje razne vrste kafe. Podjele su nam u krvi. Jutarnja, podnevna i popodnevna su u skladu sa dobom dana. Dočekuša je ona kojom nekoga dočekujemo, prva kafa za goste koji ne namjeravaju odmah kući. Razgovoruša je kafa dobrih jarana i najmilija mi je nakon jutarnje. Proseruša je rijetka kafa nakon koje je svaki toalet predaleko i karakteristična je za cicije. Ova kafa je svjetlija i od one ratne. Doljevuša je kafa koja se pravi dodavanjem vode u džezvu iz koje se tek popila kafa i pušta se da ta voda prokuha sa tozom. Čim vidiš da ovo neko radi, odmah kući! Proseruše i doljevuše uvijek prave isti ljudi, slučajnost? Sikteruša je kafa koja dolazi nakon dočekuše, ručka i kolača i označava da je vrijeme da ideš kući. Ona predstavlja najkulturnije istjerivanje koje poznajem. Najbrže se pije i najviše hvali. A ako odeš nekome i taj te ne ponudi kafom, obavezno pukne priča:“Nisam ja željna ničije šolje kafe, imam je hvala Bogu i kod kuće, ali treba mi lijepa riječ…“ A kako ćeš lijepu riječ preturit preko jezika ako usta ne zaliješ kafom, kako?

Danas se kafom i opisuje. Lijena osoba je ona koja hoda s kafe na kafu i tako se ono lijena kulturno preskoči, a poenta ostane ista. Stanje u društvu, pad moralnih vrijednosti i sve ono nakaradno proizašlo od čoveka, stane u samo jednu rečenicu: „Kakvo je vrijeme došlo, nemaš s kim kafe popiti.“ Dvije žene stoje na stanici i pričaju baš o ovome. Jedan lokalac im reče kao da je upravo otkrio Ameriku:“Pa popijte je skupa, brate mili, kad već nemate s kim.“

Dragi moji kafoholičari, vidite da se gotovo sve u životu vrti oko kafe. Želim vam od srca da uvijek imate s kim popiti tu kafu, a ako nemate zovite mene. I ne zaboravite, svijet je mnogo ljepše mjesto ako ga posmatrate preko šolje vrele kafe koja se puši. A ako već ubadate želje, potrudite se da budu lijepe i konstruktivne. Ovu kafenu priču ću završiti jednom od babinih mudrosti:“ Najbolja je ona kafa koju mi neko drugi napravi.“

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

10 misli o “Ubodi želju”

  1. Zaista divno . Vratilinste me u moje bezbrizno djetinjstvo u avliju moje drage nene osjetila sam ponovo onu beskrajnju ljubav i njeznost koje ti samo nenu mogu pruziti. Nasa kahvenisanja su bila svakog jutra prije moje skole i bas takva fildzan mlijeka sa malo kahve jer mi je tad bilo 7 godina .I grizenje tog zrna je bilo bas takvo i pecenje u smederevo sporetu i zamamni miris koji se sirio u mahali . Ritual mjevenja i razgovori.
    Zaista vam hvala na ovo tekstu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s