Umišljena

Bila jednom jedna bara. Rođena u otisku traktorskih guma nakon obilne kiše u mjesecu novembru u horoskopskom znaku škorpije. Bila je utisnuta svega tridesetak centimetara u šumski put. Drveće je skoro pa izgubilo lišće i klatilo se ogoljene duše na vjetru. Poneki listić je završio i u bari. Nakon kiša nastupi neuobičajno lijepo vrijeme za ukus novembra, a nebo opet postade plavo i obogaćeno kolonijama gustih, bijelih oblaka. Bara postade umišljena jer se nebo ogledalo u njoj i prigrli ljepotu neba kao svoju. Mislila je da je duboka onoliko koliko je drveće, koje se iz prikrajka ogleda skupa sa nebom, visoko. Ta optička iluzija joj je oblikovala muljavi karakter i smatrala je sebe najljepšom vodenom površinom na ovom svijetu. I kako to obično i biva, od optičkih iluzija koje brzo postadoše neoboriva uvjerenja naše plitke bare, najviše stradaše oni bližnji. Smijala se golotinji drveća i pakosno uživala. Dno joj se polako pretvaralo u mulj, ali je još uvijek bila dovoljno bistra i mislila je da je nemoguće da ikad bude čitava prljava kao to dno. Temperature se naglo povećaše i počeše komarci da svraćaju na onih nekoliko listića koji plove barom. Hvalila se ona njima kako je najljepša, najbolja i najdublja vodena površina na svijetu. Oni su za nju bili jadnici koje prezire svako ljudsko biće, mali i po boji neupadljivi, ali dovoljno moćni da ispovijedaju njenu ljepotu gdje god stignu. Glas o najljepšoj bari se daleko čuo i jednog jutra se u nju naseli koristoljubiva porodica žaba. Nasilno se uvališe krupnim skokovima. Strugali su po njenom dnu svojim nožicama i budili joj žive rane. Čula je kako krekeću o njoj da je plitka kao i prethodna i da su se nadali dubini od minimalno pola metra. Hvalili su prelijepo i visoko drveće jablana sa lijeve strane i bukve koje su obitavale sa desne strane. Boljeli su je komplimenti upućeni onim drvenim golaćima. Zamrzila je neuredne žaburine svakom svojom kapljicom. Svakim danom je bivala sve pomućenija i njena površina je prestala biti plava kao nebo i na njoj više nije bilo bjeline od oblaka. Osjećala je kako se suši i kako postaje sve manja i manja. Žabe su je napustile. Brkati čovjek ju je dan poslije zasuo nekim kamenom nepravilnih ivica. Ugušio je i zadnju kapljicu života u njoj. Mrtva je. Šumski put opet postade prometan.

Sve ono lijepo u čovjeku je ustvari odraz neba. To lijepo se ne smije pomiješati sa umišljenošću, a ako se ipak pomiješa onda naljutimo nebo i ono nam pošalje koristoljubive žabe. A žabe k’o žabe, vječito željne vode sa izvora materijalizma, zamute vješto svu ljepotu. Zato ne budi, čovječe, plitak jer nebo ne voli umišljene.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

8 misli o “Umišljena”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s