Moja bajramska priča

Bila sam mala i motala se oko mame koja je lupala orase i izdvajala rijezgu u posebnu zdjelicu. Te orase je poklanjala svojim kolegicama na poslu koje su slavile Bajram. Meni je tih godina Bajram stizao par dana kasnije nego ostalim ljudima u vidu baklave, ružica i odjeće koju su dobijala djeca maminih kolegica kao bajramluk, a koja im je bila mala. Rat se uvukao u naše živote i u praznike, promijenio nam okus i količinu baklave, a vihor rata je mnoge odveo daleko od Bosne i bosanskih Bajrama, a samim tim daleko i od mene. Taj isti rat je u moje malo mjesto doveo jednu divnu porodicu. To su bili ljudi koje sam upoznala tek kada sam krenula u školu jer je njihova unuka išla sa mnom u razred. Oni su donijeli pravi, pravcati Bajram u moj život.

Živjeli su u jednoj staroj kući na dva sprata sagrađenoj od pečene cigle. Pored kuće je bila velika štala i ambar. Dvorište je bilo veliko i neograđeno. Đedo Ramiz je bio majušan čovjek i uvijek je nosio kačket. Iako nije znao ni čitati ni pisati, cijenio je obrazovanje i bio jedan od najpametnijih ljudi koje sam upoznala u životu. Njegove doskočice i anegdote su nam bile veoma zanimljive i nikome nije bilo jasno gdje je on pokupio toliku količinu mudrosti. Skačemo njegova unuka Emina i ja po velikom krevetu gdje inače spavaju đedo i nena. Čela su nam orosile greške znoja, a crvenilo je obuzimalo dječija lica. Vriska iz duše se orila, a mi smo se čvrsto držale za ruke i skakale. Ulazi đedo i reče:”Oj, ko vas rodi takve nemirne?” Nena dreknu:”Ma šta ko ih rodi, pitaj ko ih je napravio. Sve po jadnom žensku, sve.” Ulazi nena sa svojim cvijetnim dimijama, rumenih obraza, podvezane glave i reče da nema skakanja. Bila je i deblja i veća od đede, pravi mrgud crnih očiju, tankih usana i oštrog glasa. Imala je meko srce koje je bilo u neskladu sa izgledom, ali vidljivo svim ljudima u nevolji. Dok je nena pravila kafu, mi smo se igrale sa đedom igre rimovanja. U toj igri je đedo postao medo. Nena je dobacila:”Pomršav vam nešta taj vaš medo.” A đedo joj reče:”Ko kad ti pojedeš i moje i svoje ise. Eto te k’o da si od masnog sira odvaljena. Otkako si ovde došla, ljudi Majevicu ne vide od tebe.” Ona je samo odmahivala rukom. Voljele smo te njihove prepirke koje nikad nisu prerastale u svađe. Đedo je govorio da je ona ponekad k’o osa na ogrisku, a ponekad k’o med. Pred njim osa, pred ostalima med. Kasnije sam shvatila da su oni tim šalama zatrpavali sve tuge koje su ih snašle i koje čovjeka pritisnu sa kamatom kada ostane sam. Đedo je govorio da je kamata uvijek slađa od glavnice. Kada je ratna tuga u pitanju glavnica se prolije niz obraze u vidu slanih suza, a kamate se skamene ispod kapaka i žuljaju dušu nekako zauvijek.

Eminin tata je poginuo u ratu, a njemu su đedo i nena bili roditelji. Imali su i sina Bajru kojeg sam i ja zvala amidža. On je živio tih godina u jednoj kući malo dalje od njih i pokušavao emigrirati u Ameriku sa porodicom. Emina je imala i brata Fahru koji je bio mali, a mama joj je radila u Tuzli na pijaci. Sve sam ih upoznala i svojatala kao i oni mene. Okupili su se svi tog dana. Amidža je bio tužan i pričao kako je već treći put uzajmio pare i podmitio neku Ajku da im pogura to za Ameriku. Đedo je rekao:” Da nisi kravu toliko pojio, ne bi ti ovoliko ni mukala. Tražiće ona, sine, još para. Takima se ne moreš nadavat. Moj Bajro, jednog sam izgubio, zar i tebe da izgubim?” Nena je prekinula svu ovu priču i rekla da se svi nacrtamo u utorak ovdje. Mi nismo išli u školu u utorak i srijedu jer je tad bio Bajram. Pogledala sam je i pitala:”Zar i ja?” Zagrlila me svojom teškom rukom i rekla:”Jašta neg i ti. Zafali se materi za orase i reci nek i ona dođe.”

Osvanuo je utorak. Obukla sam najljepšu haljinicu koju sam dobila iz inostranstva prošle godine i koja mi je eto ove godine taman. Imala je neku satensku vezicu sa mašnom oko struka sa patent zatvaračem. Struk mi je bio potanak i ta vezica je bila labava, ali ja sam insistirala da je ipak nosim. Počešljala sam kosu i stavila šnalicu. Mama nije mogla sa mnom jer je imala obaveza, a tata me skupa sa poklonima odvezao do Emine. Đedi sam kupila koka kolu i čarape, neni upakovala maramu koju je mama nekad davno dobila na poklon, Emini barbiku, a Emininoj mami dezodorans. Nađoh đedu kako sjedi ispod verande sam. Suze su padale iz sitnih očiju. Povikah:”Đedo ba, što plačeš, ko te diro?” Nasmijao se, obrisao suze i rekao da ne plače već da mu se znoje oči. Pitala sam od čega se znoje oči, a on mi je rekao da je to od nekih toplih sjećanja. Znala sam da misli na svog rahmetli sina. Poljubila sam ga u obraz ono da poljubac pukne i čestitala Bajram. On je volio kolu, a nena je uvijek krila kolu za goste. Dala sam mu poklon i rekla pred nenom da sakrije od nje kolu. Bajram sam svima čestitala sa:”Sretan vam Bajrambarečula.” I danas dan me sramota te kolektivne čestitke koju sam tako nekako iskombinovala. Sve prisutne sam nasmijala. Đedi se vraćala boja u obraze. Nena je nosila dimije sa cvijetnim dezenom, a đedo se šalio da se ušarenila k’o njegova njiva pod kućom u rodnim mu Korkutovićima u aprilu mjesecu. Svi smo se ismijali zamišljajući tu njivu, a on nam je objasnio da odijelo ne čini čovjeka, ali da ruganje čovjeku zbog odijela itekako može od onog ko se ruga načiniti nečovjeka. Nena me posadila na stolicu, navadila mi u tanjir punjene paprike i kolut sirnice. Jela sam brzo. Žurila sam. Ne smije igra da trpi. Nije Bajram svaki dan. Emina me požurivala mazeći onu barbiku. Baklavu sam jedva žvakala. Đedo mi je rekao:”Polako sinko, nije švabo na Husinu.”

Izašle smo napolje i igrale žmire. U zraku se osjetilo ono božansko i bajramsko pomiješano sa djetinjstvom. Prijali su nam praznici i slobodno vrijeme bez zadaće. Bježale smo od njenog brata koji je bio mali. Ušle smo u štalu u kojoj je bila krava sa teletom. Popele smo se na tavan koji je bio prostran i pun sijena. Zrake sunca su se uvlačile kroz prostor između dasaka i igrale sa prašinom učinivši je vidljivom. Preskakale smo otvor kroz koji se polagalo sijeno kravi. U jednom trenutku sam propala kroz taj otvor i ona labava vezica oko struka je zapela kravi za rog. Visila sam na rogu. Uhvatila me panika i počela sam vrištati, a krava je mukala. Mislila sam da će me krava pojesti. Svi se ukazaše na vratima, a đedo i Bajro priđoše, otkopčaše onu vezicu i iznesoše me napolje. Đedo reče da me milostivi Allah spasio i zagrli me svom snagom. Uveli su me u kuću i umili. Đedo me upita:”Ko te rodi taku nemirnu?” Ja ponovim kroz suze ono nenino:”Što ne pitaš ko me napravi? Zar uvijek sve po jadnom žensku?” Svi se ismijaše i meni bi baš drago zbog toga. Bajrina žena reče da je dobro što je krava mukala onoliko, a ja se okrenem prema đedi i kažem:”Da je nisi onoliko pojio, ne bi ti onoliko ni mukala.” Opet su se svi smijali. Rekao mi je đedo da se potrudim da tako pamtim i ono što učiteljica priča jer će mi to osigurati pamet, a pamet sve ostalo u životu. I da se molim Allahu za zdravlje i sreću. Predložila sam đedi da ja pamtim, a da se on za mene moli. Kada sam pošla kući dobila sam poklon i baklave za ponijeti. Vijest o mome nestašluku je stigla prije mene kući pa me mama malo vaspitala prutom, iskritikovala i zabranila da idem na Bajram sljedeće godine. A ona je bila od riječi i nije zaboravljala ono što kaže.

Sljedeće godine sam šmugnula bez poklona na Bajram. Objasnila sam svima situaciju. Đedo je otišao u selo na telefon i javio mojoj mami da sam kod njih i da se ne brine. Bajro je već bio u Americi, a nena je bila kao uvela ruža zbog toga. Tugovala je tiho i nije više bila onako glasna. Ono malo rodbine se okupilo oko stola i svi su, kroz smijeh, Emini i meni zabranili odlaske u štalu. Bilo je divno imati nenu i đedu. Bilo je divno bajramovati sa svojima i te i svih narednih godina. Strogo sam zaprijetila neni da samo od mojih oraha smije praviti baklavu. Na taj način sam osjećala da i ja doprinosim duhu praznika. Tako je i bilo.

Bio je raspust nakon šestog razreda i moj djed me poveo na mjesnu pijacu. Vidjela sam đedu i povikala:”Đedooooo, jesi to ti?” Prišao nam je, zagrlio me i dao mi marku za sladoled. Nikad ga više nisam vidjela. U sedmom razredu Emine nije bilo. Do mene je došlo mnogo priča o njima. Jedni su govorili da su se vratili u Vlasenicu, drugi da su otišli Bajri u Ameriku, a treći da je đedo umro. Nikome nisam vjerovala. Kada sam se dočepala interneta, odlučila sam ih potražiti. Našla sam jednu Bajrinu kćerku koja nije bila baš raspoložena za uspomene i koja taj period poistovjećuje sa siromaštvom i neizvijesnošću. Napisala mi je šture informacije o nekada mojoj porodici koja je odnijela negdje sve moje Bajrame. Đedo je umro prije dvije godine u 80. godini života, Emininog oca su našli u nekoj masovnoj grobnici u Kamenici i nena je tad jedva živa ostala nakon srčanog udara čije posljedice trpi i dan danas. Ostali sada žive u Sarajevu.

Ramazan je. Miriše opet na djetinjstvo. Lepine se našminkale crnim kimom. Kupujem kolu, iako je izbjegavam inače. Suze pobjegoše iz očiju. Dolazi drugarica koju čekam, grli me i pita što plačem. Odgovaram da ne plačem i da mi se samo malo znoje oči od nekih toplih sjećanja. Napominjem da se ne smije tugovati za vrijeme ramazana. Nije joj jasno kakve veze ima ramazan sa mnom, ali se složila. Prepričala sam joj svoje poslijeratne Bajrame provedene u staroj kućici u kojoj je svega osim ljubavi falilo, opisala meni drage ljude, dočarala okus baklave i predočila đedine mudrosti. I njoj su se počele znojiti oči. Bajram će mi zauvijek ostati ljubav uvijena u toplinu sjećanja na jednu divnu porodicu.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

18 misli o “Moja bajramska priča”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s