Daj Bogu tri dana

1992. godina

Kroz plavetnilo neba i bjelinu behara obuze čovjeka božansko među ljudima pa se ljuske kuhanih jaja počeše ozbiljno šareniti dok im mi djeca lijepimo razne sličice po usijanoj i vreloj površini. Sprema se posvećenje, hrana koja se nosi u crkvu na Veliku subotu, stavlja u veliku pletenu korpu i zašuška najljepšim stoljnjakom koji domaćica posjeduje. Natjerala sam babu da i meni pripremi malo posvećenje koje bih ja stavila u svoju malu korpicu. Nevoljko je pristala. Zabranjeno je jesti posvećenje prije Uskrsa i u mojoj kući su se običaji uvijek poštovali, a svi ukućani su se morali pridržavati i krotiti volju bez obzira koliko imaju godina. Išla sam u crkvu sa babom te subote i ponijeli smo hranu na posvećivanje. Crkva je bila puna meni nepoznatih ljudi. Počeo je obred posvećivanja, a ja sam, omađijana mirisima koji su dopirali iz korpi, ustanovila da sam jako, jako gladna. Sagela sam se i počela roviti po onoj mojoj korpici. Svi su gledali prema paroku i niko nije obraćao pažnju na mene. Napipala sam sir i nastavila dalje tražiti sve dok nisam došla do kobasice. Izvadila sam kobasicu i počela je jesti u čučećem položaju dok su svi ostali stojali i molili se. U jednom trenutku sam primijetila da kobasica nije oguljena, ustala sam i naglas rekla babi:“Mogla si je barem oguliti.“Istrgla mi je kobasicu iz ruke, vratila je u korpicu i stavila me ispred sebe, držeći svoje ruke na mojim ramenima. Imala sam četiri godine i bila sam opasno nabelajila. Bila je ljuta danima što sam je ovako obrukala. Čak se i mama derala na mene. Moja generacija je odgoj i osnovnu kulturu morala stavljati ispred praznog želudca inače roditelji budu krivi što te nisu odgojili, a roditelji k’o roditelji, ne vole biti krivi.

1993. godina

Lale još nisu otvorile cvjetove za naše poglede. Djed i ja sami kod kuće. Velika je subota, ratna ovaj put. Došao neki mršavi, stari čovjek i pita imamo li išta da mu damo da jede. Tresle su mu se ruke. Dok pišem ovu priču shvatam da je to bilo od gladi. Djed načinje posvećenje, iako tome nije vakat i daje čovjeku pola zlatne pogače i pola kobasice. Za nahraniti gladnog je uvijek pravo vrijeme. Ljutila sam se na ukućane jer se nisu derali na djeda što je načeo kobasicu prije Uskrsa, a na mene su se derali prošle godine. Nezgodno je biti mali u pogrešno vrijeme. Sad me sramota te ljutnje.

1997.godina

Imala sam devet godina i čula sam slučajno u mjesnoj prodavnici da u posvećenje treba staviti glavicu bijelog luka jer taj luk kao štiti od ujeda zmija i ostalih otrovnih životinja. Mama nije htjela ni da čuje za takve gluposti. Krišom sam stavila glavicu luka i ukućane tjerala da taj luk jedu sutradan. Djed i trogodišnji brat su jedini pristali. Djed se izvinjavao ljudima koji su dolazili da čestitaju Uskrs zbog mirisa luka. Nikad mi neće biti jasno zašto se ljudi izvinjavaju zbog toga što mirišu na luk, a ne izvinjavaju se ako smrde na alkohol. Odrasli su baš komplikovani. Bilo je djece koja su voljela period korizme i period ramazana jer im tad očevi nisu pili i nije bilo nasilja u njihovim kućama. Znam da i danas ima takve djece i otkine mi se komad duše kad god čujem pojmove čujem post i alkohol u istoj rečenici.

2002. godina

Bila sam osmi razred i Velika subota je bila rezervisana za takmičenje iz hemije, a nakon takmičenja sam trebala ići sa jednom drugaricom u BKC na bilijar. Ulaz se plaćao 1 KM, a tamo je bila i njena simpatija. Od usta sam otkidala novac čitavu sedmicu da ispadnem pravi drug i da idem s njom. Ona je bila starija od mene tri godine i više puta su mi ljudi govorili i direktno i indirektno:“De se malo ugledaj na nju.“ Nju je bilo lako voljeti jer se svima činila kao jako fina osoba koja uvijek zna pravu mjeru, svaka dlaka na glavi joj je bila na svom mjestu i nikada se nije potukla u životu, čak ni u igri. Ona je bila dobra za sebe. Ja sam bila sve suprotno. Došla je i ta subota. Na uranak takmičenje u školi Brčanska Malta na kojem sam nepažnjom šećeru oduzela šest atoma oksigena u dva zadatka i otišla sa takmičenja bez osvojenog mjesta. Ona je bila presretna zbog bilijara i na kraj pameti joj nije bilo da sluša moje jade. Neki djed je stojao na stanici i gorko plakao. Krio je suze dlanovima od radoznalih posmatrača. Ona je ubrzavala kada smo došle do njega, a ja sam zastala i upitala ga šta mu je. „Moj sine, ukrali mi novčanik. Nemam čim da se vratim kući, a pješke ne mogu.“ Zaboli me njegova nemoć i krvoločni pogledi svih onih ljudi koji su kao lešinari posmatrali suze jednog vremešnog čovjeka u nevolji. Izvadila sam svoje dvije marke i dala mu. Ovo nije bio čin dobrote. Kada imaš četrnaest ne razmišljaš mnogo o dobrim djelima na način na koji odrasli razmišljaju o tome i ne tražiš od Boga povrat dobročinstva. Odrasli učine nešto dobro i nadaju se da će im se to vratiti kada im život krene u nakaradnom smijeru. Oni očekuju. Oni su dobri za sebe. Osjetila sam stegu nemoći koja je projektovala oštru bol u prsima i htjela sam da ta bol odmah nestane. Dadoh tu siću bez razmišljanja i računice. Nisam imala više novca, a moja autobuska karta nije važila za ovaj dio grada. Djed se zahvaljivao i ljubio mi ruku. Osjetila sam mokre obraze, a ona je bila crvena i pokazivala stisnute zube. Iza trafike mi je rekla:“Kravo jedna glupa, kako ćemo sad na bilijar, kako ćeš platiti ulaznicu? Vidi šta si mi napravila. Nisi ni za šta. Neko drugi bi mu dao za prevoz. Eto baš si ti morala da izigravaš spasioca.“

Otišla je jer sam joj skinula osmijeh sa lica brišući nečije suze nemoći tom sićurijom koja mi je zveckala u džepu. Dugo sam joj gledala leđa i novu teksas jaknu. Djed je ulazio šepajući u autobus, posmatrala sam ga kako barata onim drvenim štapom. Stanica ubrzo postade pusto mjesto. Sjela sam na metalnu komstrukciju ispod staklene stanice, laktove naslonila na dio iznad koljena, a dlanovima pridržavala sljepoočnice koje su kucale jače od srca. Prišla mi je neka žena, stavila ruke na rame kao baba onomad u crkvi i pitala me:

-Znaš li šta je bilo na Veliki petak?

-Razapeli su Isusa.

-A na Uskrs?

-Pa uskrsnuće.

-Sine, šta god da se desi u životu, daj Bogu tri dana!

Prestadoše mi biti bitni oni atomi u šećeru i ona što je uvijek sebe stavljala na prvo mjesto. Nikad se više nismo družile i mnogi su me pitali:“Šta li si to zasrala?“

2021. godina

Kada se okolnosti promijene, nađite način da održite u životu sve lijepe običaje. U moru onih koji očekuju da će neko drugi nešto preduzeti, nemojte se bojati da budete taj neko drugi. Raspolovite svoje jelo kad god vam se ukaže prilika za to. Njegujte svoj karakter na način da vas niko i ne smije pitati šta ste to zasrali. I šta god da se desi, dajte Bogu tri dana.

Sretan Uskrs svima!