Ni plavuše nisu ono što su nekad bile

Autobus je stao na seoskoj stanici, a mi smo izašli iz limene konstrukcije koja je služila da se sakrijemo od kiše i sunca i približavali se vratima autobusa. Dva čovjeka, koja su stojala ispred mene u redu, pričali su tiho.

-Došle dvije plavuše u selo.

-Nemoj zajebavat’?

-Ozbiljno ti kažem, sve ću ti ispričati kad sjedemo.

Ušli su prije mene i zauzeli mjesto, a ja sam se nekako utrpala na sjedište ispred njih. I plotovi imaju oči, a i zidovi uši. Ja sam bila kombinacija plota i zida. Savila sam se ko srp na onom sjedištu da ih bolje čujem.

-I kažeš došle dvije.

-Ja ba.

-Znal’ se kome?

-Da nije do’šo bus, sazn’o bi. Nešto kontam jedna je sigurno Zdeni Icinom i Drenačkinom, znaš da on ima aferima i da je od svakaka posla. A druga sigurno Slaviši, njih dvojica su oni k’o šipka i bubanj.

-Što jest, jest!

-Lako je Zdeni kad mu žena šalje pare. Plavuša uvijek košta. Čim ti stigne znaj da ćeš nekako zaplatit’.

Zdeno Drenačkin je muž moje rodice. Istina je da on, tu i tamo, ima aferimčića. Živi u dijelu sela koje se opisuje jednom rečenicom „tam gijometar dolazi češće neg’ poštar“ pa nije ni čudo da je imao nekoliko fizičkih obračuna, sudskih presuda, što novčanih što uvjetnih. Jednom je i doktora, kako baba kaže „malo nabijo boksom“, ali, ruku na srce, ko još od nas nije poželio nekog doktora malo fizički vaspitati. On nikad nije pio i uvijek je govorio:“Ova snaga i alkohol nisu dobri skupa.“A i bio je jak k’o zemlja i vrijedan. Svi oni koji su govorili je nabusit i da se s njim ne može pričati su ustvari htjeli da kažu da se s njim ne može tračati. Pričati se, itekako, može. Ovi aferimi oko švalerancije su mi nešto novo. Rodica odrađuje sezonu u nekom hotelu u Alpama i ima šefa koji joj stalno govori Šajz Jugos. Iako ne zna njemački, te riječi itekako razaznaje i od njih se znoji i trese, ali trpi jer želi djeci srediti drugi sprat kuće. Djeca su im u školi prva smjena, dok onaj dovodi plavuše. Unaprijed znam šta će joj čitava familija govoriti kad se ovo pročuje, jer čim ova dvojica znaju, nije za šalu. Lako je poslije bitke biti general i poslije tuđeg belaja i razvoda sveznalica. Odmah se pred ženu istrese milion ofucanih floskula tipa-Znali smo mi da će se ovako završiti, ali nismo htjeli govoriti da ne bude da se petljamo, on od početka nije bio kako Bog zapovijeda, trebala si više misliti, sama si kriva, trebali su te mati i otac nasjetovati… Unaprijed mi je bilo žao.

-Jestel’ šta posijali?

-Samo luk.

-Mi još nismo ni to.

Uspravila sam se i više ih nisam slušala. Razmišljala sam o onim plavušama.

Kad sam došla kući nabacila sam babi, ne pominjući Zdenu Drenačkinog, da su u selo stigle dvije plavuše.

-Kako ti znaš?

-Malo je ovo selo. A kako ti, baba, znaš?

-Djedu ti došle.

-Djedu?

-Ja. Jedna sa suda za zemlju, a druga jer ga neko naveo k’o svjedoka kad je nekog čojka udarilo auto kod doma zdravlja.

Smijala sam se sama sebi. Zar je moguće da samo ja pod bosanskom, nebeskom kapom ne znam da se plava kuverta u narodu zove plavuša. Jedan od one dvojice iz autobusa je i stojao sa poštarom baš u trenutku kada je autobus naišao. A naš divni poštar je sadržaj čitave svoje torbe na uvid davao svima s kojima je ikad išta popio. A da je volio popiti, volio je.