Lako je baru zamutit’ i budalu ražljutit’!

Bila sam četvrti razred i učiteljica je najavila izlet u Sarajevo koji smo mi zvali ekskurzijom. Do sada nismo išli na izlete sa školom dalje od Tuzle. Ponekad bi nas vodili u pozorište ili u zoološki vrt, najčešće pred kraj školske godine. Kad se samo sjetim koliko smo se kolektivno radovali vožnji autobusom, kugli sladoleda u kornetu i radnom danu bez školskih obaveza. Roditelji nas nisu vodili u grad bez prijeke potrebe pa je samim tim odlazak u grad bio toliko dragocjen i obično se nije spavalo noć pred odlazak u čaršiju. Naši raspusti nisu bili kao kod današnjih generacija i samo rijetki su išli na more. Najmrža nam je bila ona tačka raspusta u kojoj se sukobe slobodni dani i zrelo voće i povrće koje moramo brati. Sunce nad nama, šljivik pred nama. Ljeto se opijalo našim dječijim, radničkim znojem i tako pijano grlilo noć dok smo mi nakon večere sjedili na vrljikama i smišljali planove za sutra. A kad osvane to sutra, ugledamo auto stranih tablica u komšijskoj avliji i shvatimo da nam je pred zoru, uspavano na zadnjem sjedištu porodičnog automobila, stiglo pojačanje. Komšije, dosadašnji stariji ljudi, ponovo dobijaju pravu titulu babe i dede, onu koju imaš samo kada ti je unuče pred očima i kad ti zbog toga pleše milina po licu dotaknutom godinama. Očima smo gutali inostrane igračke i odjeću i zavidjeli im potajno na onom tenu koji su imali jer su prethodno bili na moru dok smo mi gulili svoju od sunca isprženu i operutanu kožu sa ramena. Razlike između nas je djetinjstvo, nakon nekoliko dana provedenih zajedno, vješto brisalo i bili smo samo djeca. Eto takvi su bili naši raspusti. Bure vode za kupanje, cisterna prolivenog znoja na njivi i nikad dovoljno vremena za igru.

Izlet je bio skup uspomena koje kao u miraz nosimo na raspust svjesni da sljedeće godine ekipa neće biti ista i da će se neko sigurno odseliti. U sedam ujutro smo svi bili u autobusu. Još juče smo se dogovorili ko će s kim sjediti. Dječaci su nevješto stavili gel na kosu, a djevojčicama su mame krpicama napravile uvojke. Nosili smo rusačiće u kojima su bili sendviči, flašice napunjene sokovima na razmućivanje, bombone, vrećica za ne daj Bože povraćanja i novčanik koji smo čuvali kao oči u glavi. Sadržaj novčanika, onaj finansijski dio, nikad nije prelazio dvadeset maraka, a roditelji su obavezno napominjali:“Nemoj sve da potrošiš!!! Kupi i nama šta.“Divili smo se borovoj šumi oko Olova kao da nikad bora uživo nismo vidjeli i molili vozača da uspori kada smo vidjeli crvene znakove za mine ne bi li još šta uočili iza te table. Neki su pjevali, a neki zaspali omamljeni krivinama i uzbuđenjem.

Rođak i ja smo se dogovorili da popola nešto kupimo babi, ali da cijena tog poklona ne prelazi dvije marke. Baba je bila osoba koja od marke napravi dvije i nemojte me pitati kako jer da znam ne bih bila ovdje i pisala već bih odavno sjedila u nekoj mekanoj stolici u ministarstvu finansija. Rovimo mi po suvenirnicama na Baščaršiji, a sve skupo k’o svetog Petra maslo, ako ne i skuplje. Nabasali smo na malu radnju koja je bila sakrivena u nekakvom prolazu između dviju starih građevina i zbog toga su se morale i cijene prilagoditi nezahvalnoj lokaciji. Našli smo za dvije marke limeni tanjirić koji se mogao okačiti na zid i na kojem je bila džamija. Odmah smo ga mi pazarili. Naš komšija, stariji četri godine od nas, uleti u onu prodavnicu i povika:

-Šta vas dvoje ovdje radite?

-Kupujemo babi poklon.

-I ja ću neni nešto kupiti. Pošto vam je to bilo?

-Dvije marke.

-Ženo, daj meni nešto skuplje. Imam deset maraka. ‘Oću ovu sliku. Kolko ti se kreće njena cijena?

On je sa odraslima razgovarao strogo ravnopravno. Slušao je samo sebe, ljutio se i nadmetao sa svima, a najdraže društvo su mu bili manji od njega, poput rođaka i mene. Prodavačica mu je pokušavala ukazati na vjersku razliku, ali džaba. Pretvarao se u ljutu guju kada ga bilo ko ispravi i ustrajavao u očiglednim greškama pa kud puklo da puklo. Pazario je sliku katedrale, tražio da mu se upakuje i napiše na poklonu „Za nenu“. Prodavačica se hvatala za glavu. Šepurio se okolo sa poklonom kao da je pola Sarajeva kupio pa su i druga djeca otišla u onu prodavnicu i zahtijevala da se upakuje ono što pazare. Nije on bio loš, ali je eto njegova kokoš uvijek bila vrednija nego nečiji orao. Rado se šalio na tuđi račun. Jednom je bio kod nas u dvorištu i demonstrirao svoju superiornost sa šalama, a naša baba mu je rekla:

-Čangalasti, znaš li ti da se u tebe mama kupa gola?

-Ne kupa. Lažeš.

-Ti meni da kažeš da lažem? Kupa jašta, pitaj je!

Otrčao je niz njivu, a baba nas je pitala što to njegovo inaćenje trpimo. Nije mu više naše dvorište bilo drago i zaobilazio ga je u širokom luku. Ali to nas nije sprečavalo da se družimo i pravimo razne nestašluke. Imala sam novu ideju koju sam morala realizovati što prije, ispričala sve rođaku pa smo i nabusitog druga uvalili u to jer nam je bila potrebna snaga. Navukli smo jedan ogroman kamen na pola ceste, popeli se na kitnjasti hrast i čekali da naiđe auto. Posmatrali smo ljude koji su se zaustavljali i teškom mukom sklanjali onaj kamen, psujući onako prljavi raznorazne psovke jer je put bio makadamski, a kamen pun prašinetine. Ovo smo radili danima. Jedva smo zadržavali smijeh sve dok nas jedan čovjek nije spazio na hrastu, izvadio motorku iz gepeka i rekao:“Ili silazite ili da vas ja skidam.“

Sišli smo i čovjek je pitao:“Čija je ovo ovako dobra ideja, da mi je znat’?“ On se okitio mojim perjem ne shvatajući da daje autogol u devdesetoj minuti i da je ovo pitanje klasična navlakuša svojstvena odraslima, povikao:“Moja!“

Čovjek mu je zavrnuo oba uha koja su se dugo nakon toga crvenila i natjerao ga da sam sklanja onaj kamen. Bio je ljut k’o puška i meni je pokazivao stisnutu pesnicu kada je vidio da mi se trese grudni koš od zarobljene salve smijeha. Kad god bi se naljutio govorila sam mu:“Lako je baru zamutit’ i budalu naljutit’.“To je malo ublažavalo njegovu narav. Svi su se pitali kakav će biti kad odraste, a on nas je sve iznenadio i postao sve suprotno onom što je bio kao dijete. Rado se prisjetimo lijepih uspomena pa se ismijemo od srca svim glupostima naspram kojih svi godišnji i raspusti na moru postaju samo blijede priče pune soli. Brajo moj, ne može se to mjeriti sa našom prašinom, ali kasno smo to shvatili k’o po običaju.

Donijeli smo poklone iz Sarajeva kući i babi se odmah pohvalili da smo najviše uštedjeli baš na njoj. Naš drug, koji je živio preko brda, poklonio je neni sliku katedrale, hvaleći se kako je baš ona od svih nena dobila najskuplji poklon. A naša baba i njegova nena su bile drugarice. Pošteno su se ismijale našim računicama i samo zamijenile poklone. Baba je govorila:“Dječinja posla. Al’ ako on vako nastavi i kad odraste, svi će imati koristi od njegove pameti sem njega.”

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

3 misli o “Lako je baru zamutit’ i budalu ražljutit’!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s