Nije beg cicija

U mom selu su oduvijek bile dvije prodavnice. Zanimljiva je bila njihova blizina i onih dvjesto metara između njih. Potajno sam priželjkivala da se jedna premjesti u moj zaseok koji je inače udaljen od prodavnica više od dva ipo kilometra. Ljudi su ovu veliku sobu punu polica sa raznim stvarima zvali imenima dućan, zadruga, trgovina i radnja. U prodavnici radi trgovac koji je ujedno i vlasnik te prodavnice i prodavačica koja je zaposlenik. Jedna prodavnica se zvala „Sloga“, a drugoj ne pamtim ime, ali znam da joj je vlasnik bio komšija Drago i da je nakon njegove smrti prodavnicu preuzela njegova kćerka Goga koja je uvijek imala lijepu frizuru. Najmrže mi je bilo kada mi neko od ukućana napiše spisak koji me čeka na stolu kada se vratim iz škole. Pa opet klaparaj pet kilometara jer si namljađi, a odrasli rade bitne poslove koje, zamisli, ne mogu prekinuti. Još napomenu da požuriš. A usput te neko zaustavi, pita kućeš, uvali ti da mu kupiš kilu riže i još neke sitnice i obavezno ti da i neprovidnu kesu da se ne vidi ono što su poslali po tebi. To mi je bilo najgluplje. Kao da nisi kupio već ukrao. I još pomiješaš kusure jer imaš samo jedan novčanik pa aludiraju na to da si ih htio zakinuti i to roditeljima tako perfidno prikažu da ti tačno bude muka. Ljudi su bili skloni da nas tako usput natovare, a da se nikad ne sjete da nam daju šta za sladoled ili da se barem zahvale. Jednom mi kona tražila na uvid spisak koji je mama napisala i procijenila na osnovu njega da mogu i njoj ponijeti pet kilograma šećera koji joj trebaju da ih stavi u malo bure puno šljive, da bi dobila više rakije. Kasno sam se sjetila, tek u trećem razredu, da idem njivama kad idem u prodavnicu da me niko ne bi dodatno natovario, a cestom kada se vraćam i da se svi pitaju:“Kad umače da te ne vidjosmo?“Mrske su mi bile i one situacije kada moram pazariti u obje prodavnice pa me bude sramota unijeti u drugu prodavnicu ono što sam pazarila u prvoj misleći da me vlasnik prodavnice poprijeko gleda. To su bile te naše dječije muke. Uprkos svemu ovome, voljeli smo mi naše prodavnice, dućane, trgovine i zadruge i rado smo u njih išli.

Bila sam drugi razred i Bosna se počela oporavljati od rata. Taj oporavak je tekao jako brzo, barem se meni tako činilo u tim godinama. Još uvijek smo dobijali besplatne sendviče u školi na onom času koji je bio prije velikog odmora, a petkom uz sendvič i bonus krofnu. Tata je jedan dan odlučio da mi otvori račun kod Goge u prodavnici jer su mi ocjene dobre, a i nestašluke sam tad bila svela na minimum. Smjela sam uzeti svaki dan nešto što volim, Goga bi to napisala u svoju trgovačku teku i na kraju mjeseca bi tata to platio. Ovu privilegiju nije imalo nijedno dijete ni u mom ni u ostalim razredima pa sam bila neizmjerno sretna.

Prvi dan korištenja ovog luksuza, okupila sam svu djecu iz razreda u školskom dvorištu za vrijeme velikog odmora. Moji školski dani nisu bili sjajni jer sam imala žute zube. Taj fizički nedostatak je čitavo školovanje bio uzrok raznih vrsta neugodnosti. Svi su stojali oko mene i ja sam im rekla:“Narode, imamo račun u prodavnici. Idemo sad da kupimo sebi nešto. Svako ima pravo da uzme jednu stvar.“

Prodavnica se ubro napunila djecom i svi smo uzeli po kutiju mančmaloa. Goga je upisala u teku trideset i četri marke duga. U kutiji mančmaloa je bilo šest onih kolutića i svi su jeli u slast usput, bacali foliju okolo pa je put od prodavnice do škole bio pun smeća.

U našoj učionici je bila baštovanska, zelena, limena kanta od deset litara i u njoj je bila voda za piće. Pored kante je bilo metalno lonče iz kojeg smo pili vodu. Oni malo pekaviji su nosili flašice vode od kuće. Pred kraj odmora smo se napili vode i počeo je čas. Učiteljica se derala zbog folija koje smo pobacali pa smo ih morali ići pokupiti.

Tata je poslije posla svratio u prodavnicu kod Goge da nešto kupi i saznao da sam počastila čitav razred. Dnevnica te godine za najteži fizički rad je bila dvadeset maraka. Platio je moj dug i ukinuo mi račun. Kod kuće me dočekala samo takva galama. I danas dan vrti glavom kada se spomene taj događaj u kojem sam za dan spiskala cifru koja je bila namijenjena za čitav mjesec. Uvijek me pita gdje mi je pamet bila.

A pamet k’o pamet. Mislila sam da će me u razredu zavoljeti nakon ove kupovine, ali nisu. Čak su mi se smijali dan poslije jer mi je račun bio zatvoren. Kako god, beg je odrastao i ni danas dan nije cicija, samo što se opametio i više ne pokušava kupiti prijatelje. Shvatio je beg da mnoga prijateljstva i nisu prijateljstva već udruženi poduhvati loših ljudi koji uvijek imaju za cilj izmamiti nečije suze. Pomoću tih suza pokušavaju ošalovati svoje jadne živote i učiniti ih manje jadnima u očima nekih nebitnih posmatrača koji su karaktetom poput njih. A tate je Bog ionako stvorio da se povazdan ljute i vrte glavom!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

5 misli o “Nije beg cicija”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s