Ti bi i kredenac zagubila, samo kad bi ti se pružila adekvatna prilika!

U to vrijeme sim kartice za mobitel su koštale pedeset maraka, a najmanji iznos dopune čitavih dvadeset maraka. Pravo malo bogatstvo gledajući iz ugla jednog osnovca. Rođak je dobio prvi mobitel, siemens bez antene. Antena na mobitelu je uveliko postala demode. Siemes je bio odličan telefon na kojem se moglo igrati izgrica čak i bez papreno skupe kartice.

On se uvijek volio uvaliti kod babe i djeda, pogotovo zimi, a raspusti su bili prava poslastica puna slobodnog vremena i protekcije u toploj sobi u koju su se poput lopova uvlačili raznorazni mirisi domaćih jela kroz hodnik iz kuhinje. Rođak je imao jedanaest godina, a baba je znala da će za koju godinu, kako je ona govorila, zapeti za pubertet pa je koristila svaki trenutak da uživa u njegovom prisustvu. Kada zapneš za taj pubertet, mnoge stvari koje su danas dragocjene postanu demode kao ona antena na mobitelu. Od roditelja i obaveza više ne bježiš babi i djedu već nekoj curici koju voliš k’o Boga i sve ti se u životu počne vrtiti oko ljubavi i popravljanja ocjena koje si pokvario baš zbog te ljubavi. Baba je ovo već bila doživjela sa unučadima i uvijek govorila:“Djeca nisu naša već Božija, a unučad jesu naša, ali samo do puberteta.“

Rođak je uživao u djetinjstvu. Teško mu se bilo odvojiti od afrički tople djedove sobe pa je spavao između babe i djeda, pokrio se dekom po glavi i do ko zna kojeg doba igrao igrice. Baba je imala lak san i da nije onog skorodolazećeg puberteta išao bi on svojoj kući pa nek se ljuti do mile volje. Djed je sutra rano morao doktoru. Baba je iskoristila priliku kada je rođak otišao do kupatila u neka doba noći, uzela mobitel i sakrila ga. Rođak je vršcima prstiju, pazeći da ih ne probudi, razmicao deku da nađe mobitel, ali uzalud. Odustao je od potrage i zaspao k’o klada. I dosjetljivoj babi se san konačno uvalio pod kapke. Djed je nije budio ujutro jer mu je bilo žao nenaspavane babe i otišao je doktoru bez spiska za kupovinu. Znao je on otprilike šta fali pa je to i kupio.

Baba i rođak su se probudili, a on je odmah počeo tražiti onaj mobitel. Razbacao je posteljinu, digao madrace, skinuo jastučnice sa jastuka, ali mobitelu ni traga ni glasa. Pošto mobitel nije imao kartice, potraga je bila znatno otežana. Baba se udarala u prsa, klela tehniku, tehnologiju i njihov uticaj na današnju omladinu sve dok se nije sjetila da je baš ona sakrila mobitel. Samo što se nikako nije mogla sjetiti gdje ga je sakrila. Pamtim djedove riječi kad ona zaturi ključeve- Marija, ti bi i kredenac zagubila samo da ti se pruži adekvatna prilika. Rovila je po svojoj sobi, pomijerala stvar po stvar pa kad je potraga postala bezuspješna ona se opet vraćala na početak i sve preturila iznova. Znala je da mobitel mora biti tu negdje, a rođak je plakao k’o godina. Nije mu smjela ni reći da je ona ovo sve izazvala. I sama se jedva sjetila da ga je sakrila. Još da se sjeti gdje…

-Baba, neću nikad više kod vas spavati. Ko mi je ukr’o mobitel?

-I nećeš! Dosta je meni po stare dane vake stresove proživljavat. Samo da se šejtan nađe, pa nek sve ide u…

Otišlo se i u komšiluk po dvojicu jačih da se pomjere krevet i ormar, molile se molitve svetom Anti pronalazaču izgubljenih stvari, padalo je i uvreda i suza između dvije neuspjele potrage. Baba se klela da je mobitel u kući pa se potraga proširila čak i na drugi sprat. Baba i rođak su razmjenjivali prijetnje čitavo vrijeme. On je njoj nabrajao sve stvari koje je ona tokom života zagubila, zaturila i zabacila. Ni baba nije ostala dužna pa se sjetila svih zadaća koje je on ili zaboravio uraditi ili zaboravio odnijeti u školu i svih blokova za crtanje i kišobrana koje je zaboravio u autobusu. Kad ih čovjek gleda sa strane, ima osjećaj kao da se jedna starija osoba svađa sa svojom mlađom verzijom, a ne sa unučetom. Tačno nisam ni znala da mi posjedujemo ovoliko stvari koje su njih dvoje sočno svrstavali u zagubljene.

Djed je oko osam sati i jedne minute, osjetio jako vibriranje u lijevom unutrašnjem džepu sakoa koji je nosio ispod plave zimske jakne. Rođak je uvijek navijao sat minutu kasnije nego ostali ljudi i osjećao se zbog toga kao da je na dobitku. Djed se uhvatio za srce kao da je usljed srčanog udara, spretno stavio ruku u džep i pažljivo kao da vadi zmiju izvadio mobitel. On i baba su čitav život imali samo fiksni telefon i on jednostavno nije znao koristiti mobitel. Neki momak u domu zdravlja mu je rekao:“Šta je matori, to te neka babuckara zove, a ti nećeš da se javiš, glumiš frajera u tim godinama,a?“ Djed je jadan redom pritiskao tipke znajući čiji je mobitel, ali pojma nije imao otkud baš u njegovom džepu ni zašto zvoni. Kako reče:“Najgornjije desno dugme je zaustavljalo zvonjavu, ali samo na deset minuta.“Tako je djed imao mnogo neugodnosti od osam sati i jednog minuta do dva poslije podne sa alarmom odgođenim na deset minuta.

Kada je stigao kući pola komšiluka se slilo u dnevni boravak, a baba je bila otekla od plača k’o bumbar. Potraga je bezuspješno završena jer više nije bilo smisla. Ona je čekala djeda da skupa još jednom izvrnu kuću od temelja do krova. Odmah je ona počela sa izlaganjem.

-Moj Grga, što me bijeda spopade.

-Šta je bilo? Šta vam je svima? Da nije ko, ne daj Bože, umro?

-Još gore. Još gore. Ostavila sam neđi ono govno od mobitela. K’o da ga je đavo lično odnio noćas.

-Znači ipak si to bila ti? Znao sam. Što nisi odmah rekla? – urlao je rođak pokazujući babi svoje male pesnice.

Djedu je počela zvoniti ona kesica od apoteke u kojoj je nosio smotak nalaza, mišljenja, uputnica i recepata. Svi su oduševljeno gledali. Djed je izvadio mobitel i uručio vlasniku. Baba je tek tad shvatila da je sakrila mobitel u džep djedjovog sakoa koji je bio sa ostalim stvarima koje je djed kanio obući. Svi osim babe i rođaka su se pošteno ismijali. Djed je prešutio svoje neugodnosti u domu zdravlja.

Babe i djeda više nema. Rođak i danas krade Bogu onu blaženu minutu sna ujutro u nekoj dalekoj državi u kojoj ne smiješ dozvoliti sebi luksuz bilo kakvog materijalnog gubitka jer iza gubitka ne stoje porodica i komšiluk koji su spremni vršiti detaljan pretres do iznemoglosti. I dok se ljudi brinu oko tih luksuznih gubitaka, zaturila se duša k’o da ju je đavo lično odnio.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

4 misli o “Ti bi i kredenac zagubila, samo kad bi ti se pružila adekvatna prilika!”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s