Tuga begovska

Naoko domaćinska kuća, sa zasađenim božurima i kadificama oko staze koja je vodila do ulazih vrata, mačkom koja je kunjala ispred vrata i psom svezanim tako da posmatra i dolaje pokretna dešavanja napolju. Uz kuću ljetna kuhinja, uz ljetnu kuhinju sušara u kojoj se sušilo voće, psu naoku. Blizu kuće, a opet dovoljno udaljena zbog mirisa, puna štala goveda i kokošinjac na čijem se krovu zelenila čuvarkuća u šerpi na tufne. Brdo iznad kuće puno raznoraznih voćki, između kuće i voćnjaka pedeset košnica pčela, svaki red košnica u drugoj boji, a u dolini ispod kuće, kuda žustro teče rijeka, njihova vodenica. Zbog blagostanja u kojem su živjeli, domaćina još kad je momak bio prozvaše Beg, a ženu mu Begovica. Niko im nije ni znao prava imena sve dok im se posmrtnice ne zazeleniše na debelom hrastu pored raskrsnice gdje se račvaju putevi za okolna mjesta. Živjeli su skladno i izrodili dvoje djece, sina i kćerku koja po ljepoti postade poznata nadaleko. Preko puta njih živjeli su u šeperuši sirotani Demir i Demirovica, koji su imali samo jednog sina koji se nakon očeve smrti dohvati čašice i duvana i postade mjera svega onoga lošeg među rajom. Kada ti neko pokuša ukazati na propust koji činiš samo upotrijebi rečenicu “eto te k’o Mušo Demirov“ i sve ti bude jasno bez daljeg objašnjenja.

Begov sin se zaljubi u ženu iz susjednog sela, sirotu koju rođeni mati i otac ne htjedoše primiti u kuću nakon što je pobjegla od nasilnog muža sa maksumčetom od dva mjeseca u rukama i ustima punim krvi od izbijena dva kutnjaka. Živjela je u staroj kući kojoj je zid otpadao u komadima i koju joj ustupi jedan bogataš meka srca u nadi da će mu Bog vratiti dobročinstvo na djeci koja se druže sa Mušom Demirovim. Begov sin je spazi na nadnici i zaljubi se. Saznade za njenu priču i pita je da se uda za njega. Priča o sirotoj pušćenici i Begovom potomku puče k’o top po selu i dođe do Bega i Begovice.

-Sine, ili ona ili mi. Pod našim krovom tuđoj ženi mjesta nema.

-A šta smo to mi bolji? Da vi znate samo kroz šta je ona prošla.

-Sama ga je birala. A ne znaš šta je bilo među njima. Nijedan neće ubit ženu na mrtvo bez razloga. Nijedan!

-On je pijanica.

-Šta ti znaš što se on propio! Niko ni ne pije bez razloga. Od dobre žene niko ne hita u kafanu. Nju ni njeni nisu primili, što li sine, crni kukavče? Naivčino majkina! Ovdje je neću, a ako ti odeš i ja ću za tobom, ali na drvenu tabutu! Ako sam ti sad teška jer ti želim najbolje, nosićeš me na duši ako odeš. Možda ti tad budem lakša.

-Majko, ja nju volim.

-Ima cura sine, sve bolja od bolje. Njoj pušćenici eno Mušo Demirov, šta mu fali i on je insan od krvi i mesa. Da si ćorav pa onda inekako, al’ vako nemere. Podaj joj koji dinar sadake i traži šta kako ti dolikuje. Neću da mi sutra onaj njen sijelo pravi pred vratima, a i babo ti je ljut. Sestra te kune i obećala je da će se pokrit’ ako se bragneš one! Sestra ti žensko, a zrelija u glavu sto put od tebe. Obraz kuće od va i kada se gleda kroz žene u toj kući.

Za Begom je sutradan vikao brkati Mušo, koji je vagao svega pedeset kila: „Bežeeeeee, oj Bežeeeee, da si živ i zdrav i da ti sinovo pastorče što prije zaplače u odajama pa da nazdravimo nas dvojica. Žena s djetetom je k’o krava s teletom, uvijek skuplja.“

Beg nije zamjerio Muši. Njemu je veća budala od Muše bio samo onaj ko pristaje s njim i onaj ko mu zamjeri. Spremili su se Beg i Begovica i posjetili onu pušćenicu. Darovali su dijete i rekli joj da nije dobrodošla u njihovu poštenu kuću. Palo je tu uvreda i uvreda. Vratila im je jadna žena onu banku kojom su darovali dijete i pokazala im tankom rukom vrata. Znala je da je kraj i da nikad neće moći stati pred Bega i Begovicu kao snaha dostojna njihove kuće. Sina su ucjenjivali iz dana u dan. Mati je prijetila samoubistvom, otac ga je u prijetnjama lišio imovine, a sestra nije htjela pričati s njim. Sramota je tad bila najopasnija društvena boljka i pogađala je porodicu kolektivno pa su se svi protiv sramote i borili kolektivno. Sin je popustio roditeljskim željama, ali uz uslov da se u njegovom prisustvu nikad više ne pomene ženidba. Majka je bila presretna i mislila je da će vrijeme pomoći usijanoj sinovljevoj glavi da razrijedi misli i dođe pameti u vezi ženidbe. Sestra se ubrzo pokrila kao što je i obećala Bogu ako joj porodicu spasi od sramote. Mušo Demirov je priženio neku i Demirovica dobi kćerku koju je uvijek željela. „Beže, aj nazdravimo, ja se oženio. Il’ si me možda ti stijo za zeta pa ti se izmakla prilika? Treb’o si vala na vrijeme razmišljat’!“ Otišli su Demirovima, proslavili kako Bog zapovijeda ženidbu i darovali krezavu mladu mrke kose koja se za godinu dana porodi. Mušo je i dalje živio kao momak i svijet posmatrao kroz gusti dim cigare preko čašice ljutog.

Begova kćerka koju su zvali Begulja ubrzo bi isprošena. Momak loših namjera je oženi čim je čuo njene teorije koje se tiču sramote. Znao je jako dobro da joj smije prirediti šta god hoće, a da ona mora sve istrpiti da ne bi postala pušćenica i da ne ukalja obraz ni njegove ni očeve kuće. Brak bi med i mlijeko dok se miraz ne potroši, a onda poče pakao zbog toga što nije još ostala trudna, a već su lijepe dvije godine prošle od vjenčanja. I on i njegovi su je zvali jalovušom.

-Snaho, vidi jest obeharalo.

-Jest, mati.

-Rodiće svaka voćka i ove godine, samo ti aman nećeš. U Ferida se lovačka kuja ošteni triput otkako si ovde. Sve što je dobro daje plodove. Bog je to tako udesio.

Begulja se naglo postara za te dvije godine. Ljudi su pričali da joj mati bolje izgleda nego ona. Muž je dolazio pijan često, udarao je, trgao joj maramu sa glave i nazivao jalovušom. Trudila se da sve u kući i oko kuće blista, da bude svakakvih jela na stolu, ali džaba. Roditeljima je lagala da je sve uredu. Brat joj je otišao na teren u Rusiju, a Begovica je priželjkivala unuče.

-Beže, znaš li ti što se unučad od šćeri više vole?

-Aj mi reci, Mušo, ako Boga znaš.

-Zato što znaš sa sigurnošću da su tvoja.

Beg se smijao Mušinim doskočicama pokupljenim u nekoj od seoskih kafana i razmišljao o unučetu koje bi rado držao u krilu, učio pčelarstvu i vodio na pijacu. Mušin sin je već stasao za školu i rado ispitivao naravnu Begovicu koja je uvijek odgovarala na njegova pitanja.

-Što ti, bona Begovice, nemaš unuka da se i ja imam igrat’ s kim?

-Božija volja, sine.

-‘Oćeš da ti moja mama rodi unuka?

Beguljin muž je doveo jedne večeri neku ženu i otjerao Begulju praveći od nje jalovu pušćenicu pred Bogom i narodom. Vratila se babi, a kroz selo se ubrzo pročulo da će njen muž postati otac. Lice uokvireno svilenom maramom se počelo borati, a slane suze su je još više ispile i učinile jadnijom. Brat joj se godinama nije vraćao sa terena iz Rusije iako je ovdje imao svo materijalno dobro koje mu duša želi. Begovica je postajala svjesna toga da nikad na njenom krilu neće sjediti unuče ni od sina ni od kćeri. Vraćale su se majka i kćerka taj dan iz grada i čule su kako se priča iza njihovih leđa u autobusu.

-Vidi one Begove šćeri! Onaj njen doveo ženu na ženu. Gluho bilo.

-Mor’o bona, stijo dijete. Ona jalova.

-Bolje bit ćorav neg’ jalov.

-I ja kažem. Kad si ćorav, rodiš i ima te ko služit’. Kad si jalov, nema ti pomoći.

-Kako je sad nije stid izić’ među narod?

-Šta bi od nake ljepote?

-Džaba joj marama na glavi, džaba. Bogu je ko zna šta skrivila.

-Loza će im se zatrt. Sin im godinama ne dolazi kući, neoženjen, a četerestu odavno prešo. Trebali su dat’ da oženi onu s dijetom. Priča se da ih je klela.

-Udri sirotu na svoju sramotu. Ima Boga da je k’o miš.

Begovica je nakon tih riječi osjetila oštar bol u predjelu sredogruđa. Kada je stigla kući srušila se pred vratima i umrla. Narod je na dženazi pričao da je mogla još dvadeset godina svijetom hoditi, ali nije se dalo. Neki su govorili da su je stigli aferimi, a drugi da se ne treba uplitati u volju Božiju. Beg je živio samo šest mjeseci nakon njene smrti. Umro je u svom voćnjaku, u obući. Begu i Begovici sin nije bio na dženazi.

Mušo je plakao za Begom više nego za rođenim ocem, a kada je, nakon nekoliko pića došao sebi, govorio je prisutnima:“Da mi je k’o moj Beg u cipilama umrijet. E vala nema ljepše smrti pa nek priča ko šta ‘oće!“

Imanje gromade Bega je obuzela nemirna ostruga koja je bujala iz godine u godinu, a sestra poče živjeti od bratove milostinje koju je slao iz Rusije.

Ovu priču mi je ispričao Mušo Demirov, djed mog školskog druga, kojeg sam upoznala u bolnici na praksi i koji je od svih nas prosio koju ljutu kapljicu da prekrati čamotinju i dosadu bolničkih dana. Poslije vizite je Mušo pijuckao najjeftiniji sok iz tetrapaka ne sipajući ga u čašu. Prislanjao je otvor tetrapaka pod od cigara žute brkove, uzimao male gutljaje i boja mu se brzo vraćala u obraze. Ko još provjerava sadržaj tetrapaka iz kojeg neko poput Muše pije? Ono moljakanje i prošenje alkohola je ustvari bilo još jedan trik da niko ne shvati da je alkohol već tu, u tetrapaku. Mušo je govorio:

-Najvažnije je zadovoljiti dušu. Ako je duša zadovoljna, tijelo se ravna prema njoj. Imam osamdeset dvije i da ne upado sa onije basamaka nikad ne bi ni vidio kako je u bolnici unutra. I pijem i pušim. Laže ko kaže da se od tog umire, laže. Ja sam živi primjer.

Dok je Mušo o sebi govorio kao o pravilu, a ne kao o izuzetku, sjetih se da mi ništa nije rekao za onu nesuđenu Begovu snahu sa bebom od dva mjeseca. Ubrzo mi bi žao što sam i pitala.

Omakla mu se suza iz alkoholom zamašćenih očiju i reče: „Umrle su u onoj kućici od zime i ona i beba, šeset osme. Nije imala drva, a snijeg zavalio. Bog da im dušu prosti. Umrijoše gladne.“

Pacijent koji je ležao na susjednom krevetu dodade:“Šteta. Samo nek Bog uzima po redu.“ Mušo koji vaga manje od pedeset kilograma ga ošinu pogledom, nasmija se i reče:“Ma kakvom redu, nek uzima po kilaži.“ Sobu opet ispuni glasan smijeh.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

3 misli o “Tuga begovska”

    1. Pročitah je ponovo moja Ivona,grijeha na pretek,uništeno nekoliko duša zbog predrasuda…
      Koliko može čovjek biti licemjer fantastično ispričano.Žao mi je begovog sinai nesuđene nevjeste sa djetetom,ostali su zaslužili Božiju kaznu😏😢

      Sviđa mi se

  1. Prelijepa priča. Tako životna i čisti odraz sebičnosti i predrasuda u obitelji, samo zbog onog “što će selo reći”, a pri tome se uopće ne misli na sreću i radost života koji je nažalost samo jedan i tako prolazan. Bravo 🙂👍👌👏📚🖋✍

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s