Djeco moja, najteže je biti izbjeglica u svojoj zemlji, najteže!

Pohasiše se zlosutni oblaci nad Majevicom i počeše istresati iz njedara hladne kapi kiše koje su nas upozoravale na led. Žuri nadničar Bego sa plastom sijena koji je bio duplo veći od njega pa mu hod poče izgledati još neprirodnije, a drugi nadničari se podsmjehuju njegovoj žurbi. Bego je iz Vlasenice, a vihor rata ga je doveo u naš komšiluk. Zla sudbina ga ščepala još kao četverogodišnjaka u svoje krvave ralje i majka Mejra mu se preseli na onaj svijet. Bi istrgnut iz majčinog zagrljaja koji je odskočna daska na ovom svijetu za svako čovječije djelovanje i postade prepušten bujici životnih odluka svog oca, inače terenskog radnika. Bego je imao jednu nogicu kraću, a i stopalo te noge je bježalo udesno. Izazivao je podsmijehe druge djece i radoznale poglede odraslih. Bez majke i bez onih nekoliko centimetara noge, padale su mu strmoglavo suze niz obraze kao ove kapi kiše iz nebeskih, surovih njedara nad Majevicom. Četrdeset dana nakon majčine smrti dobi Bego maćehu, goropadnu Halimu Omerovu, a otac mu ode opet na Kosovo na teren.

-Šeponja, ponesi der kantu vode goram da ne slazim!

-Limo, teško mi se, bona, uzverat!

-Ima da me zoveš mati, je’l ti jasno? Oćeš da te opet ubijem k’o sinoć?

-Nemoj, molim te.

-Šta plačeš? Nema ti babe. Ja sam ti od sad pa navijeke Bog i batina. Ućeraću ja tebe sakata u suru! Dosta mi što te ‘ranim i trpim takog brezobraznog.

Begin otac je dolazio jednom u dva mjeseca, sređivali su kuću, uzimali stvari i novca je bilo dovoljno. Halima poče jordamiti i oblačiti se bolje od drugih žena u selu. Rodi dva zdrava sina, blizance, a Bego joj postade danonoćna posluga. Odlučila je da ga ne šalje ni u školu. Mužu je rekla da se na njivi može raditi i bez škole i da je za Begu bolje kod kuće da mu se ne izruguju djeca. Viđale su žene iz komšiluka kako ona postupa sa Begom i kradom mu doturale iza štale komadiće hljeba i sira. Bio je Bego mršav, rastom nizak kao njegova majka i u licu bijel kao Viselac pod snijegom.

-Vidi mojie sokolova, zdravi i pravi, a ne ko ti, Begojlo. Vala ružan si k’o i u tebe mati. Skončaćeš mlad k’o i ona, pazi šta ti kažem. Nevalja da muško bude tako bijelo.

Djeca su rasla i voljela Begu, ali su tu ljubav morali kriti i grlili su ga samo onda kada im matere nije bilo kod kuće. Zabranjivala im je da ga zovu bratom. Ta djeca su išla u školu i svakodnevno prepričavala doživljaje iz škole. Bego je jedva čekao da se oni vrate kući i da ga napoje informacijama iz školskih klupa. Njemu je maćeha nasilno otkinula taj komad djetinjstva i ostavila ga nepismena u svojoj milosti i nemilosti. Sve što je znao, pokupio je od nadničara dok je maćehi odrađivao kopače na vlaseničkim njivama. Kod kuće je jeo samo ostatke nakon obroka koje bi mu maćeha ostavljala u zasebnom tanjiru, a radio više od ijednog čeljadeta u selu. Ubijala je Boga u njemu kada bi krava uletjela u tuđe žito. Mlatila ga kandžijom i klela na sva zvona.

Bajram se oktitio trešnjama te godine. Došli su njena sestra i zet iz Han Pijeska. Zetu je ona bila pogana od onda kada je vidio kako postupa sa sirotanom pa čim ona pomene Allaha, on počne mlatiti rukama i ospe po njoj paljbu u vidu kletvi.

-Nemoj ti o Allahu, svega ti. Dabogda te proživio toliko da na ovom svijetu iskijaš sve suze što zališe sirotanove obraze. Da nema Bajrama on se ne bi serbe ni najeo ni napio. Da sam ja na njegovom mjestu davno bi po tebi na Rakiti trava rasla. Odi tetku, Bego sine, da skupa šta stavimo u kljun, da i ona tebe posluži kad je već ti služiš sve ove godine. Odi, sirotane, da te zagrlim jer u tvojim očima, zelenim k’o Jadar, je ključ dženeta.

Bego je već bio momak kojem su se još davno ukazali brčići i brada po bijelom licu što od majke naslijedi, a i glas mu više nije bio onako mekan i tih.

Rat ga je zatekao na parceli koju je ašovio, tamo gdje krompir od vaikada najbolje rađa. Ubrzo bi mobilisan kao i njegova braća i otac koji se skoro vratio iz Slovenije. U zimu devedesettreće, pogidoše mu otac i braća od jedne granate, a Bego je ostade živ samo zato što mu se bilo teško popeti se uz klizavo brdo dok im je donosio vodu za piće u rov. On je insistirao da ide po vodu jer nije htio da neko od njih trojice izgubi glavu. Zamišljao je kako će se poslije rata braća oženiti i kako će izrađeni otac držati unučad na krilu. Molio je Bego Boga svake ratne noći da ako baš mora nekog od njih uzeti da uzme njega, sakatog insana za kojim neće ni cura ni majka plakati. Jer mrtve majke ne plaču. Onesvijestio se kada ih je vidio raskomadane. I njegove dove u jednom trenu postadoše raskomadane. Vojnici ga unesoše onesviještenog u najbližu kuću, kuću udovice Osmanovice koja je imala razrooku kćerku Sadžidu koja je bila osam godina starija od Bege i za koju je govorila:“Da mi je udat moju nesretnicu pa makar mi istog trena Bog dušu uzeo.“ Mršavog Begu su njegovale i tješile čitav dan. Glas o njegovoj zloj sudbini je došao prije njegovog oporavka i predloži mu Osmanovica da oženi njenu kćerku i da se ne vraća maćehi. Oženi se Bego, postade te godine otac i raniše ga jedno jutro u onu već sakatu nogu. Čitava se porodica nekako prebaci u Tuzlu zbog njegovog liječenja. Nastaniše ih u Crno Blato, nadomak Tuzle, u staru kuću pored rijeke. Bego dobi još jedno dijete koje su od milja zvali tuzlanče po mjestu rođenja. Rat je stao. Kupili su kozu od donacije i smjestili je u zgradicu nadomak kuće. Njihova kuća u Vlasenici je davno izgorila. Imali su samo put i dva jarka pred umornim očima i tuđi krov kao privremenu destinaciju.

Poslijeratni rat je počeo u postdejtonskoj Bosni. To je stanje kada mnogi iz minhenskih brigada što nisu vidjeli ni rova ni pronosali puške počeše koristiti prava raseljenih lica i šehidskih porodica, dobijati stanove i donacije za kuće. Ljudi su se zadovoljavali sa „samo nek se ne puca“, a pucalo se, samo na drugi način. Svako normalan je pucao po šavovima, od PTSP-a, od neimaštine, od šupljih obećanja i neizvijesnosti. Ubrzo se proču da Bego ide na nadnice. Dnevnica je bila dvadeset maraka svima, a njemu je skidoše na petnaest jer je bio, kako rekoše, ćopav. Kraća noga, kraća dnevnica. Radio je više nego drugi da nadomjesti taj svoj nedostatak i vrijedio više nego svi nadničari na ovom svijetu, ali de ti to narodu objasni. O njemu su i pred njim govorili kao o osobi drugog reda.

-Ženo, donesi ćopanu vode i kafu!

-Oćel, kratki?

-Vidi sakatog što piči!

-Kako ti žena? Ona naka razrooka kad pogleda jednog obraduju se dvojica.

-Ko ti, bolan, napravi naku lijepu djecu?

Isipali su ljudi razne bljuvotine što im na kržljavi um padoše pred jadnog Begu, a te su mu bljuvotine bile k’o biljci đubre i samo su uveličavale njegovu dobrotu dok mu je nafaka cvjetala k’o kaćuni oko Jadra. On je u njima gledao primjer kako ne treba.

Lopta mi je otišla u Begino dvorište i otišla sam po nju. On je bio prvi komšija moje drugarice. Stao je ispred mene ovaj nadničar grubih ruku i meka srca i pitao:“Sine, znaš li ti pisati?“Rekla sam da znam i on me zamolio da im popunim neke papire. Dvije djevojčice kovrdžavih glavica su skakutale oko mene dok sam čitala šta piše na rješenjima iz nekakvog ministarstva. Bego je krio stopala kao guja noge jer su mu čarape bile pocijepane i sve onaj dio sa rupom pokušao otjerati sa pete na taban. Tu je bila i Begina maćeha koju je primio kada je konvojem došla u Tuzlu i pokušavala me slagati.

-Bego nema očale pa ne vidi slova.

-Bego je, šćeri, nepismen. I svi u ovoj kući su nepismeni. Samo nemoj, živa bila, pričat’ to nikom, mogu mi i na osnovu toga još više osakatit’ dnevnicu. Nije meni do laganja, al’ moram sva ova usta izranit’.

-Neću!

Bila sam sebi jako značajna dok sam popunjavala štampanim slovima tako ozbiljne stvari poput dokumenata iz ministarstva i boračke organizacije. Čitala sam im rješenja naglas, a oni su me pažljivo slušali. Nisam htjela uzeti onu marku što mi je Bego uvijek davao jer sam znala da bi se mama derala na mene ako uzmem nešto od nekoga ko ima manje od nas. Meni je bila dovoljna moralna, dječija satisfakcija samim činom da u rukama držim važne papire i ništa sem toga me nije zanimalo. Iz ovog ugla me boli taj momenat u kojem je čovjek morao tako važnu stvar povjeriti meni, nestašnom osnovcu, da ga odrasli ne bi po ludim aršinima još više rastrgali.

Bilo je mnogo sitnih, ličnih i jako neugodnih situacija koje je on morao predeverati. Nekoliko puta izgubio u Tuzli. Pitao je ljude na Brčanskoj Malti kako da dođe do zgrade opštine, a oni ga namjerno pošalju u Slavinoviće i smiju se dok gledaju kako kaska onom bolesnom nogom u pogrešnom smijeru. Jedan mladić ga je dovezao autom iz Slavinovića do pred opštinu i pomogao mu da se snađe sa administrativnim vrtlozima. Bego je predao papire za odlazak u Ameriku. Njemu je trebala šansa koju je našao u vizi za Ameriku jer je shvatio da se ova zemlja toliko krvlju nadojila, a da se na krvi ne gradi budućnost za nekog poput njega. Znao je on dobro da će trebati godine i godine da suze isperu tu krv i da će se uprkos svemu ukazivati krvave mrlje u sjećanju dok god su živi oni što vidjoše rovove pune krvi iz kojih izviru raskomadana tijela.

Dan kada je morao u Sarajevo zbog administrativnih zavrzlama, angažovao je divljeg taksistu da ga odveze do stanice. Sabrao je dokumenta u fasciklu i stao u red da kupi kartu. Izblajhana plavuša sa razdjeljkom boje lisice je radila na šalteru.

-Izvolte!

-Kartu do Sarajeva, gospojo.

-Povratnu ili u jednom smijeru?

-Povratnu.

-Autobus je na peronu šest.

-A šta je peron?

-Asfaltirani, ograničeni komad stanice na kojem ti stoji autobus.

Pokazala je rukom, na kojoj je visila narukvica koja proizvodi zvukove kao zvonce pod vratom na njegovoj kozi, kamo da ide i grohotom se smijala toliko da su joj poskakivale naočale stavljene na pola nosa. Svi su se hinjski smijali, a dva momka su izašla iz reda i krenula za Begom. Pomogli su mu da uđe u autobus za Mostar i umirali od smijeha dok im je on zahvaljivao od srca i davao po pola marke za sladoled. Izašli su iz autobusa i pjevušili:“Karadžiću, ljubimo ti bradu, mi sa sela živimo u gradu.“Kad ljudi ne nađu nikakav način da ti se natovare na leđa, onda ti se natovare na mjesto rođenja i govor. Pričao je Bego:„Kažu da more otić’ seljak iz sela, al’ da selo iz njeg’ ne mere nikad. K’o da sam ja ikad šćeo otić iz svog sela, ej moja djeco. Najgore je bit’ izbjeglica u svojoj zemlji, najgore!“

Izigravali su oni momci autohtonu sortu više vrste podneblja na kojem su rođeni i rugali se Beginom seljačkom govoru. Nisu ni bili svjesni da je i njihov govor gramatici književnog jezika opalio šamarčinu davnih dana, samo na gradski način.

Šofer je shvatio o čemu je riječ, izveo Begu iz autobusa i dobacio onoj dvojici:“Amire, nemojte da se čudite kad vam Bog ukrca mater i ćaću u prijevremeni bus za bolnicu ili za onaj svijet.“Prestali su se smijati, ali nisu vratili onu marku koje im je Bego dao. Detalje iz Sarajeva, osim onog kako ga je na pijaci napala žena kada je pitao koje su jabuke slatke, a koje kisele, nije pričao. Napala ga je jer je to pisalo na velikom kartonu. Iz Sarajeva je donio curicama dvije šnalice i kilogram jabuka maćehi i punici. Uvijek je besjedio uopšteno i nevjerovatno mudro za nekoga ko nema razreda škole pa i tad.

„E moja djeco, i tuzlacima i sarajlijama i nama izbjeglicama suze liju niz obraze, a ne goram uza čelo. Nijesmo mi ništa bolji jedni od drugije. Nekima je mjesto rođena jedini uspjeh Bogom dan u životu, a nekima je na mjestu najvećije bolova nikla duša koju šejtan svoijem poganijem šapama nije mog’o isprljati mržnjom. U nekije ljudi se šejtan zavalio kraj duše k’o kraj sinije, izvezo goblen zla svud po njoj i oglođo mu okvir pa se fale time i ponizuju mene sirota, a pred istog ćemo Boga, i ja sakat nogom i oni sakati dušom. Ja sam svima halalio. Ne osjetili oni nikad ni na svojoj djeci ni djeci svoje djece kako je imat’ ikaku sakatost.“

Bego je  podnosio sve i radovao se kao dijete kad obavi neki administrativni posao, dođe kući i popije šolju kafe. Štitio je ukućane od srodnih sramota, donosio im kifle i gutao sve ono loše što ga je zakačilo usput. Kopnila je maćeha iz dana u dan. Svaku noć sanjala svoje sinove, svoje sokolove i sjetila se kletvi sestrinog muža kojeg su na ovom podneblju imenovali rodbinskom titulom svak. Dolazili su tetka i tetak u goste jer su bili nastanjeni u Solini. Njihove česte posjete nisu godile Limi, ali morala je izdeverati prisustvo zeta koji nije propuštao priliku da je podsjeti da živi o Beginom trošku i svaki zalogaj joj je brojao pa se sve ustručavala jesti pred njima. Begina punica je bila otresita žena i njoj bajke nije smio niko pričati. Govorila je:“Ja sam Limom čisto poslovno, a dođe mi da je… Sramota me rijet, ja sam ipak žensko. Oklen Begi nolko srce, da mi je znat’. E boljeg zeta mi ni sam Allah nije mog’o izabrat. U zoru da me probudi i kaže da mu savijem pitu, savila bi dvije. Volim ga k’o svoju šćer, k’o da je u mojoj utrobi rast’o. A Lima k’o Lima, nadžak k’o nadžak. Mora svatit’ da se nemere umrijet’ prije vakta. Djeca su božija, a ne naša i on ih uzme kad on ‘oće.“

Bego je otišao sa svojom porodicom u Ameriku devedesetdevete. Čovjek načet ratom i fizički i psihički, nepismen, zvijezda vodilja ženi i nejakoj djeci, bez znanja engleskog, bez vozačke i bez novca, zaputio se u daleku Ameriku po ispunjenje svog sna. A kod nas ništa novo ni dvadeset četri godine poslije rata. Krizno vrijeme nikad nije prestalo, samo je pridjev krizno oblačio neke nove halje, a ljudi su iz dana u dan postajali sve krvoločniji. Zahvatiše nas nezaposlenost, neimaština, poplave, zemljotresi i neka kuga novog doba. I dalje svirepo ubijamo svoje želje zbog tuđeg mišljenja iako imamo zdrave ruke i noge, fakultetske diplome i roditelje. Došlo vrijeme kada se insan ne može izgubiti ni u onolikom Nju Jorku jer ima neki telefon sa navigacijom koji mu diktira gdje da stane i gdje da skrene. Ali čovjek se mahnito poče gubiti u samom sebi i odbacivati sve ljudsko. Amerika mu postade bliža, a dobrota sve dalja i dalja.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

3 misli o “Djeco moja, najteže je biti izbjeglica u svojoj zemlji, najteže!”

  1. …”Nekima je mjesto rođena jedini uspjeh Bogom dan u životu, a nekima je na mjestu najvećije bolova nikla duša koju šejtan svoijem poganijem šapama nije mog’o isprljati mržnjom”… Bravo, priča je odlična, a veličina malog čovjeka opet je otišla do zvijezda. Svaka čast. Veliki pozdrav.🙂👌👍👏✍

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s