Dijelovi jedne tuge

Vrisak uplašenog marta

-Austrijski premijer, onaj što mu je ime sramotno kada se stavi u nekoliko naših padeža, najavljuje mjere izolacije zbog neke korone o kojoj se priča mjesecima. Svake godine neki novi virus. Boli nas briga, nije u našem dvorištu!

-Virus se useljava u naše dvorište, no nije nas briga jer nije u našoj kući.

…Osjećam neku nedfinisanu bol probadajućeg karakera u krstima. Možda sam ja samo kontaktni hipohonder kojeg snađu silni scenariji iz glave nakon višednevnog zamišljanja. Neznanje je majka sretnog života. Provjeravam gdje mi je zdravstvena, za ne daj Bože. Tu je. Gledam kroz prozor kako pada snijeg po proljeću. Behar mi tako jadno djeluje pod teretom umišljenih pahulja koje se lijepe jedna na drugu ponižavajući ga. Ignorišem bol. Osjećam se kao behar pod snijegom. Jadan je ovaj osjećaj jadnosti.

Prekoogradni dijalog-ovako smo komunicirali i prije korone, samo što je sad zvaničnije

-Dobro je vrijeme kakvi smo mi.

-Koji mi? De ba, kume, govori u svoje ime!

-Ma mi, bolan, ljudi. Veća smo stoka od stoke.

-Ko ti brani da budeš insan?

Slučajno čula jedan prekoogradni dijalog koji mi uzdrma misli. Uvijek sam mrzila generalizovanje. Smatrala sam ga jeftinom samoodbranom neinteligentnih ljudi. Čuj kakvi smo? Ko ti brani da budeš bolji nego što jesi? Tu bar nema prepreka. Sam si sebi i autoritet i sud. Široko ti polje. Svi se izjašnjavaju da nisu dobri, a kad pravdaju sopstvene naivnosti i greške tad ih sve kao koštala dobrota. Dobar i lud dva brata, aludirajući na prvi dio. Da sam neko ko nisam i da imam moć pravljenja kakvih virusa, napravila bih neki koji bi uzrokovao bezgraničnu dobrotu. Brat mi reče da bi za taj virus našli vakcinu nakon prvog zaraženog. Ili smo možda „svi mi“ već vakcinisani tom vakcinom? Evo nove ideje za teorije zavjere.

Sahrana

…Sa njenog groba se vidi naš zaseok travom zastrt i suncem okupan. Kući sam ponijela samo suze u očima i bile su očigledne kao ukradene džanarike u dječijim džepovima. Bol je ubio sav strah tu na njenom grobu dok su ga ukrašavali vijencima od bršljana i nekakvog zlosutnog cvijeća bez mirisa. Znači ovako izgleda ono-biće svega samo neće biti nas?

06.maj

Danas je Đurđevdan. Nakon skoro dva mjeseca idem u grad. Rukavice su mi velike, a maska mi je još više istakla podočnjake. Nalazim se u administrativnom vrtlogu, pred opštinom, oko opštine, do banke, do vraga. Skidam desnu rukavicu da mogu uzeti siću iz džepa. Od maske ne vidim dobro. Vreo mi dah. Ljudi u redu ne poštuju distancu. Da sam juče umrla ne bih saznala da ljudi ovoliko vjeruju internetu.

-Koliko u svijetu ljudi umre od gripe?

-Upravu si. Sve je ovo propaganda.

-‘Oće da uvale 5G i da nas čipuju.

-Da nas mogu posmatrati dan noć.

Budale. Ne shvataju da svaka zgibija koja ima sto dvadeset maraka viška i samo malo mašte, može zakupiti prostor na internetu i objavljivati šta god joj duša poželi. Sjetih se i onog internet recepta za koronu na prirodnoj bazi kojeg sam javno ismijala na facebook-u pa me ljudi uzeše na digitalni zub. Naime, limun i soda bikarbona su po onoj lančanoj poruci iz inboksa toliko moćne, eto toliko da su ova dva sastojka čarobnog recepta bili sutra ujutro po trgovinama skupi k’o Pantina pita. Eto dajem milju u sodi i limunu, ako ovaj recept nije smislio neki trgovac i upecao budale kojima se negdje zaturilo u mozgu gradivo hemije sedmog razreda. E moja sodo bikarbono, šta internet učini od tebe? Udadoše te na silu za limun iz računa. Razmišljam da pišem razrednoj iz srednje da daje online časove hemije pa se sjetih da je žena u penziji i da joj nisu potrebni ovi internet delegati. Dok je ovaca, biće i vune. Samo dvoje u redu ispred opštine nosi maske, a jedno od tih dvoje sam ja. Čovjek se izgleda opameti tek kad nekog izgubi. Osjećam podrugljive poglede na sebi. Penzioneri su okupirali grad. Danas se dijeli penzija. Oni su divni, oni poštuju pravila. Ponosna sam na njih. Podjećaju me na babu i djeda, na one moje što žive gore na nevidljivoj strani neba, iza sunca. Uživam brzopleto u policama supermarketa. Omami me šarenilo.

09.maj

Na mome kantonu u posljednih šesnaest dana nema novih zaraženih. Republika Srpska mi je preko brda, a tamo danas ima čak i smrtnih slučajeva. Boli me svaka ta pojedinačna smrt ljudi na koje ne gledam kao na žrtve korone nego kao na nečije roditelje i na nečije voljene. Lična tragedija je najveća tragedija jer svako za sebe plače. Korona je kao Đekna, još nije umrla i ne zna se kad će.

Ostatak priče možete pronaći ako kliknete OVDJE, a bila bih vam zahvalna ako me podržite jednim lajkom na ovom konkursu da skupa pobijedimo!