Kovčeg sa blagom

Pištala je zemlja pod našim nogama nadojena obilnim kišama tog juna. Tako mokri smo zakoračili i na raspust. Tih godina raspusti su bili šaroliki i sadržajni onoliko koliko se dijete potrudi koristeći maštu i ograničena sredstva u pravom društvu. Mi ćemo i ovaj raspust provesti u rodnom Doknju. Čim nogom kročiš u naše malo selo insan automatski postaje iksan, geometar gijometar, a poklon milost i ta se milost obavezno nosi u multifunkcionalnim vrećicama iz apoteke onome kome je namijenjena.

Naše prve komšije su bili sestra i brat Jukići koji su nam bili blizu i po godinama pa smo se uvijek rado družili s njima i najradije igrali napolju. Oni su živjeli u kući sagrađenoj od sitne cigle koja je svana bila ofarbana u dvije boje. Njihovo dvorište je krasila ogromna lipa, a osam pari paralelno poredanih prozora na gornjem spratu je prekidalo kontinuitet plavog zida koji je bio uporedo sa lipom. Pogled na lipu u zanosu jeseni kroz te prozore je i dalje nešto najljepše što su moje oči za ovih trideset i kusur godina vidjele. Ulazili smo sigurnim korakom na sprat kao razbojnici kada je njihova mama išla pred mrak da nahrani životinje, zauzeli sobu njihovih strica i strine koji su živjeli u drugoj državi. Jedan prozor te sobe je bio okrenut ka zapadu što nam je omogućavalo i uživanje u zalasku sunca. Ali nas je ipak najviše privlačio ogromni, bračni krevet. Na tom krevetu se uvijek nalazio stoljnjak na kojem su se sušili poredani lipovi cvijetovi ili juka. Skidali smo stoljnjak na pod, penjali se na krevet, držali za ruke i skakali nekih dvadesetak minuta. Njih dvoje su uvijek govorili:“Ih, da nas sad vidi strina!“Kada smo porasli onda smo skakali dvoje po dvoje s tim da smo nas dvije uvijek skakale prve, k’o fol zato što smo starije, a ustvari smo htjele da skačemo malo duže od njih jer je onaj drugoskakajući par uvijek morao prestati sa skakanjem kada čuje da se otvaraju vrata podruma koji je bio ispod te sobe. To je bio znak da se njihova mama vratila. Silazili smo brzinski sa kreveta nakon škljocanja šteke, popravljali zajedno posteljinu, vraćali onaj stoljnjak na krevet i onako crveni i oznojeni se iskradali napolje kao sitni lopovi.

Podrum ispod ove sobe nam nije bio zanimljiv sve do ovog raspusta kada nam je zbog kiše mnogo toga bilo ograničeno. Prvi dan smo se njih dvoje i ja kradom uvalili u podrum, oborili slučajno dvije vaze cvijeća koje su tu sklonjene od kiše, sanirali štetu i šunjali po ovoj slabo osvijetljenoj prostoriji niskog stropa koja je dobijala nešto malo svjetlosti od jednog prozora. Ništa nam nije bilo baš zanimljivo, sve dok ja nisam našla ispod nabacanog namještaja u ćošku veliki sanduk koji je imao oblik sehare samo što je bio barem duplo veći. Ovakve sanduke smo viđali samo u filmovima i po pravilu uvijek su bili puni blaga. Jedva smo ga udruženim snagama malo pomjerili i primijetili smo da na njemu ima katanac. To je za nas bilo to, sigurna indicija da je unutar blago. Nismo smjeli duže ostati jer njihova mama samo što nije došla pa smo pokrili sanduk i otišli kod mene. Čekali smo da se vrati moj brat koji je bio otišao u goste sa djedom. Brat je uvijek imao rješenje za ovakve stvari, ali dođe tata koji je zadio cigaru za uho i reče:“Ankes sedam!“ Nismo mi znali šta je taj aneks sedam, ali to je značilo rastanak -svako svojoj kući, fajront! Brat i ja smo jedva zaspali kujući planove kako potrošiti blago jer smo mi od sutra zvanično bogati. Rješavali smo u glavi sve probleme koje smo imali, a koji su se mogli novcem riješiti. Tih godina moj najveći problem su bili zubi koji su u ranom djetinjstvu poprimili žutu boju zbog prevelike doze pencilina. Ti zubi su od mene djeteta pravili u očima drugih nakazu, a ti drugi su mi to velikodušno stavljali do znanja ne štedeći podrugljive riječi. Rukama sam osmijeh krila gotovo u svakoj prilici spašavajući se tim činom od nove doze podsmijeha. Suze su, doduše, uvijek išle javno i neskriveno niz obraze. Nisam ni znala da čak i da imam novac ne bih mogla napraviti nove zube zato što moja vilica, ona koja je godinama podrhtavala od uvreda, nije bila dovoljno razvijena za takve poduhvate. Međutim, tuga je bila itekako razvijena. Prelazila sam jezikom po prednjoj strani zuba te večeri i gotovo poletjela od miline što ću napraviti zube do septembra i u novu školsku godinu kročiti kao normalno dijete. Tu sam veče zaspala sretna i sanjala sebe sa razgaćenim osmijehom formiranim niskom biserno bijelih zuba.

Iskrali smo se sutra odmah nakon doručka, slagali njihovoj mami da je zove naša mama na kafu i pravac u podrum. Nekako smo izvukli sanduk koji je bio težak k’o tuč, a moj brat je tražio nešto čime će onaj katanac odvojiti od našeg blaga. Složili smo se da sadržaj sanduka dijelimo na četri jednaka dijela, ali da njima ostane sanduk sa katancem jer je ipak pronađen u njihovoj kući. Bili smo sretni i prašnjavi. Oni su se obradovali jer njihov tata više neće morati ići na teren, a ja sam u mislima imala samo onaj san od sinoć. Neke želje smo mudro prešutjeli. Bili smo svjesni da bogate svi više vole i da ćemo tim blagom dobiti naklonost svih onih koji nas nisu zvali na rođendane. U mislima smo kupovali prijatelje. Bojali smo se o tome čak i misliti jer smo jako dobro poznavali misli jedni drugih -možda zato što su bile skoro pa iste, a taj čin sticanja prijatelja na ovaj način je bio strahovito jadan čak i u mislima. Nadvikivali smo se pričama ko će šta kupiti i složili se da ćemo zauvijek biti najbolji drugari bez obzira na to što će nam se životi drastično promijeniti čim brat otvori sanduk. Čak smo odlučili ići i na more, ali se nismo mogli dogovoriti oko destinacije pa smo odlučili posjetiti čitavu jadransku obalu jer smo mi ipak bogati. Brat je našao ključ od onog katanca u nekoj ćasi i svi smo zadrhtali od uzbuđenja. Sanduk je konačno otvoren.

U sanduku je umjesto blaga bio alat –boreri, ključevi, šrafcigeri, kliješta i stotinu nekih čuda kojima imena ni danas dan ne znam. Oborili smo pogled i slegli ramenima. Samo se moj brat oduševio sadržajem sanduka i rekao da je za majstora i ovo blago. Raskusur’o je sadržaj sanduka, mazio alatku po alatku i predlagao šta se sve može napraviti sad kada imamo čime to nešto napraviti. Od tog dana njih dvojica počeše ozbiljno majstorijati. Ubrzo smo zaboravili  tugu koja nas je obuzela zbog neželjenog sadržaja sanduka i opet smo postali samo djeca od koji sam ja najstarija, a tad sam imala samo dvanaest godina. Skrojilo se onim alatkama mnogo toga što nam je kasnije obezbijedilo uspomene. A da, njihova mama nam više nikad nije vjerovala kada joj kažemo da ju je neko pozvao na kafu. Što li?

Naši Jukići su jednog dana otišli bez pozdrava. Bio je to sunčan dan, a lice je pištalo od prekomjernih količina suza na kvadratnim milimetrima obraza. Kada neko odlazi on ne nosi samo ono što je bilo već i ono što neće biti, a što je moglo postati prelijepa priča da su okolnosti drugačije. Dječaci ostadoše osiromašeni za zajednički srednjoškolski period i sve manifetluke karakteristične za taj uzrast, a nas dvije za ono što dolazi sa mi punoljetne, mi najpametnije. Mjesta gdje smo se igrali zaposjele su šumske jagode, mirisne kao djetinjstvo i crvene kao naši obrazi nakon skakanja po krevetu njihove strine.

Zube sam napravila sa dvadeset. Tad sam i shvatila da nije do zuba već do ljudi i da kad imaš lijepe zube, ljudi nađu nešto drugo čime će ti pokušati raniti dušu. I kako stara izreka kaže, a život potvrdi kad god ima priliku –Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago. A kud ćeš većeg blaga od uspomena koje postadoše jedina valuta imuna na sve inflacije života kojom se nabavlja osmijeh kada odraslost zagrmi. I ne tražite ničijem osmijehu manu zato što vas nebesa mogu lišiti osmijeha u svakom trenutku, a i nezgodan je osjećaj pištanja suza po obrazima -znam iz iskustva!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s