Gdje se to izgubi istinsko zadovoljstvo na putu od bačve do mora?

Naše raspuste nisu obilježavale nogice preplanule od boravka na moru ni velike kugle sladoleda čije okuse sam biraš. Sa prvim jačim suncem u selu je nestajalo vode pa je život znatno bio otežan tokom ljetnih mjeseci. Sve ovo nas nije spriječilo da napravimo lijepe uspomene od onoga što nam je bilo dostupno. Nikad nismo znali kad je tačno Petrovdan jer nismo umarali naše glavice datumima, a nekoliko dana pred ovaj praznik odrasli su o njemu pričali pa se u naše duše uselilo ono jedvačekanje kao i pred svaki praznik. Odrasli su išli u Tuzlu, a nakon mise u gradu slavlje nastavljali kod komšije Petra kod kojeg je svako uvijek bio dobrodošao bez obzira bio kakav praznik ili ne. Petrovica je za ovaj dan naspremala raznih jela i šarenih kolača, a uvijek bi i nama slala te delikatese po ukućanima ako mi kojim slučajem zaneseni djetinjstvom nismo stizali doći Petru na imendan. Mi nismo voljeli ići u Tuzlu tad jer je to značilo da moramo biti tihi u crkvi i raspravljati se sa babom jer nam nije htjela kupiti neku plastičnu glupost koja je bila preskupa i koju bi svakako pokvarili i prije nego što stignemo kući.

Dan prije Petrovdana uočili smo crni džip stranih tablica na našoj makadamskoj cesti, a iza tog džipa bila je ogromna cisterna vode koja je stvarala oblak prašine. Ovo je značilo samo jedno, došao je naš omiljeni komšija iz inostranstva. U dvorište je prvo ušao džip pa cisterna pa mi trčećim korakom. Zamolili smo vozača cisterne da malo uđemo u kabinu dok je on puni onim dugim crijevom rezervar vode i tri crne kace od petsto litara koje su bile postavljene na drvene palete u sredini dvorišta. Ubrzo nakon toga došao je još jedan kamion koji je blizu onih kaca iskipovao šljunak, a u ćošku dvorišta iza ulazne kapije bile su poredane i vreće cimenta. Načuli smo da komšija hoće da izljeva nekakvu ploču, ali tek prekosutra i da će sutra čitav dan biti odsutan. Osladio nam se njegov dolazak jer je to bio jako fin čovjek koji je uvijek mislio i na nas pa nam i ovaj put dao slatkiša i koju paricu.

Petrovdan je osvanuo, roditelji su bili na poslu, baba i djed se spremali za grad, a rođak, brat i ja smo jedva čekali da im vidimo leđa i da i mi konačno sebi priuštimo ono što ljudi iz filmova sebi priušte kada zvjezdan upekne ovako kao danas. Pripremili smo peškire i kupaće. Ustvari, samo sam ja posjedovala pravi kupaći. Taj jednodijelni kupaći sam dobila u nekom ratnom paketu i ni danas dan se ne mogu načuditi kome je sinula ideja da u po rata u Bosnu pošalje kupaći kostim. Taj kostim mi je bio taman tek ove godine i bila sam jako sretna što ga imam. Dječaci su obukli pamučne gaćice. Da ugođaj bude potpun napravili smo i flašu soka na razmućivanje i zaputili se u komšijino dvorište. Selo je bilo pusto.

Uvalili smo se nas troje u jednu od onih bačvi, voda je počela da se preljeva preko ivice i bila je jako, jako hladna. Kikotali smo se i prskali i onda shvatili da imaju tri bačve i da svako može uživati bez da se guramo. Ali to nije bilo to –gdje uopšte postoji uživancija bez školjki? Onako mokri pretražili smo šljunak, nabrali školjke i ubacili ih u bačve. Zaronimo, držimo dah i takmičimo se ko će tokom jednog ronjenja nabrati više školjki sa dna bačve. Voda je postajala toplija i nama nije bilo ni na kraj pameti da izađemo iz vode. Ali djeca k’o djeca, trebalo nam je još nešto, trebala nam je pjena. Rođak je otišao kući i umjesto šampona donio bučvaru od pet litara zelenog deterdženta za suđe. Bilo mu se mrsko vraćati pa smo ipak odlučili da nam i ne treba šampon jer ako se nečim smije prati suđe iz kojeg jedemo, ne vidimo razlog zašto se mi ne bismo time smjeli kupati. Rođak je predočio da će pjena ionako nestati nakon određenog vremena jer se to dešava u zdjeli kada baba pere suđe i da uvijek mora ponovo stavljati tri-de na spužvicu da bi mogla valjano oprati tri zadnja suda. Ovaj argument je bio dovoljan da tri-de istresemo i na sebe i u vodu u bačvama. Bučvara je bila prazna. Bogata pjena nas je oduševila i pravili smo njome sebi bradu, balončiće kroz nos nakon ronjenja, prskali se i uživali. Osjećali smo glad jer nas je voda izmorila, ali nismo imali vremena za jelo zato što će čitava ova čarolija nestati u četri sata poslije podne kada moja mama stigne s posla. Pjena nije nestajala ni nakon nekoliko sati i već smo se bili zabrinuli. Da ne bude iznenađenja, sa zida smo skinuli sat kad smo pošli jutros ovamo i stavili ga na one vreće cimenta da nam bude na oku. Kada je bilo petnaest do četri kupanje smo produžili na još pet minuta, a tih pet minuta proveli brinući kud sa pjenom. Pokušavali smo je izbaciti, ali što smo više mlatarali pjena je postajala sve bjelja i gušća. Ja sam se sjetila da je najteže oprati masno suđe i da trebamo samo donijeti litar ulja, isuti u bačve i da će pjena sama nestati. Njih dvojica su mi se divili što sam se sjetila ovoga. Rekli su da ću jednog dana biti prava domaćica. To smo i uradili. Istresli smo sva litra ulja u te tri bačve. Nismo imali vremena pratiti reakciju sulfata i masnoće zato što smo morali pod hitno kući. Nije nam se svidjelo ono što vidimo u ogledalu. Njima dvojici je tjeme izgorilo od sunca, a mene je peklo do tad bijelo pirgavo lice kao nikad u životu. Mokre peškire, kupaći i gaćice smo sakrili sa ciljem da ih sutra osušimo.

Nakon pola sata, svi smo osjećali mučninu i gorili kao baklje olimpijske. Zajapurena lica su postala orošena znojem i povraćali smo kiselinu. Doručak koji su nam ostavili je još uvijek bio na stolu. Leđa su nam bila puna poderotina zato što smo se vrtili u krug u krapavoj kaci. Oči su suzile od ronjenja, a nos je bio začepljen. Mama je mislila da smo se zatrovali gljivama i samo pitala da nismo gdje slučajno jeli gljive. Odveli su nas u hitnu.

Čim smo primljeni u ordinaciju, rođak je pitao doktoricu:“Hoćemo li umrijeti?“ Izmjerili su nam temeperaturu i jedna medicinska sestra je nekako uspjela na drugarski način iščupati od nas informacije gdje smo bili i šta smo radili taj dan. Dijagnostifikovana nam je sunčanica. Odmah smo pušteni kući, a prije izlaska iz ordinacije doktorica je rekla gledajući u mamu:“Imate li neko pitanje?“ Ja sam k’o iz topa rekla: „Imamo. Od kojeg se drveta prave ti štapići kojima gledate grlo?“ Svi su se iznenadili i niko nije znao odgovor na moje pitanje.

Danima smo morali ležati, mirisati na kiselo mlijeko koje su nam stavljali na opekotine, piti puno vode i slušati zvocanje ukućana. Petrovicine kolače su pojeli odrasli, a pričalo se da su ove godine bili posebno slatki i sočni. Onaj komšija se nije naljutio na nas, vratio nam je zidni sat koji smo zaboravili na onim vrećama, a tata je otišao da pomogne majstorima kada se izljevala ploča i na taj način da odradi onu vodu koju smo kako rekoše upoganili, iako je komšija rekao da ne treba. Nikome nije bilo jasno, a vjerujem ni danas dan nije –Zašto smo, za milog Boga, stavili ulje?

Iako smo ovu avanturu platili k’o svetog Petra maslo, rado pamtimo taj Petrovdan u bačvi okupan, mislim onaj dio do pojave prvih simptoma sunčanice. I danas se pitam kao i svakog Petrovdana, gdje se to izgubi istinsko zadovoljstvo na putu od bačve do mora, od djetinjstva kada ti je sve ograničeno do odraslosti kada su ograničenja samo u našim glavama, od neimaštine do osujećene imaštine praćene stalnom glađu za još? To i ono od čega se prave štapići koje koriste doktori izgleda nikad neću ni saznati.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s