Profesor

Cupkamo desnim nogama nas petero. Onda stavljamo nogu preko noge i onom visećom šutiramo lagano zrak driblajući nevidljive molekule koje zapadoše u jednu veoma sterilnu čekaonicu zubne ordinacije. Bijeli, kožni namještaj, bijela stolica,bijeli prozor, čak su i figure bile bijele. Onom ko se bojao zubara i strah bi postajo bijel u ovako bijelom, ograničenom i bogato opremljenom prostoru. Preko puta mene je sjedio eminentni, univerzitetski profesor koji je veoma lako i bez bojazni ostvarivao kontakt očima sa svima prisutnima predočavajući nam svoje samopouzdanje bez ijedne kazane riječi. Do mene je sjedila djevojka koja pogled nije odvajala od ekrana najnovijeg telefona i koja je mirisala na zapad. Imala je duge, gelirane nokte i došla je sa ocem koji je odudarao izgledom, garderobom i ponašanjem od svih prisutnih. Smeđe cipele koje su izgledale plišano su bile pobijelile od nošenja na rubovima, a preko njih su se pantalone sivkaste boje sa skoro pa nevidljivim štraftnama. Uputio bi djevojci koju rečenicu negodovanja zbog čekanja, ali ona je samo odmahivala rukom i nastavila čačkati po onom mobitelu i ne trepćući. Do profesora je sjedila žena srednjih godina, isfenirana plavuša bez tamnog razdjeljka karakterističnog za plavuše koja je lakiranu torbu bila parkirala na onu skupu stolicu pored sebe. Tako je izgledala uglavljeno između velike torbe i uglađenog profesora koji je bio prekrstio ruke na grudi, malo malo gledajući u sat na desnoj ruci. Pretpostavila sam da je ljevak čim sam spazila sat na desnoj ruci. Sat se uvijek nosi na ruci suprotnoj od one kojom pišemo i koja je jača, što zbog lakšeg stavljanja sata, što zbog toga što sat ne smije smetati pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Profesor razbija grobnu tišinu sterilne čekaonice koja je pod naponom i obraća mi se ležernim tonom:

-Mlada damo, dosadilo i Vama čekanje?

-Jeste. Kladim se da smo svi naručeni u dva.

Svi su me značajno pogledali i potvrdili da su naručeni u dva. Djevojka odvoji pogled prikovan za ekran i reče:

-Sramota!!!

Očekuje je još barem sat vremena buljenja u ekran, ito ako bude imala sreće. Profesor nastavlja:

-Barem imam zanimljive sagovornike. Postoje čekanja koja su vrijedna čekanja.

-Vi ste ljevak?

-Fascinantno. Da, jesam. A kako ste primijetili?

-Nosite sat na desnoj ruci.

-Imate nevjerovatnu moć zapažanja.

-Koja se pokaže u punom sjaju na malom prostoru sa neograničenim vremenom čekanja koje se uvijek veže za ovu zubnu ordinaciju.

Dijalog između profesora i mene je postao zanimljiv i drugim ljudima. Nakon desetak minuta razgovora u kojem nije bilo nadmetanja, upadanja u riječ i nadmudrivanja i koji je ličio na ćaskanje dva stara akademska drugara, upita me profesor šta mislim o sadašnjem obrazovnom sistemu, masovnom odlasku mladih i ličnim nesrećama koje zajedno stvoriše kolektivnu nesretnost.

-Obrazovni sistem, ako se tim imenom uopšte smije i nazvati ovo danas, je jedna najobičnija mašinerija za proizvodnju jako nezainteresovanih, neobrazovanih i nesretnih ljudi. Jer za sreću moraš biti zainteresovan i obrazovan. Ovo obrazovan ne znači nužno imati visoke škole i diplome, ali moraš imati barem jake osnovnoškolske temelje i koliko-toliko razvijeno kritičko mišljenje. Paradoks i korijen čitavog problema leži u samo jednoj sitnici. Danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što ta osoba izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Ta šugavost se proširi na sve talente i snove koje, da se razumijemo, svako normalan posjeduje i njeguje. Kada dobre stvari ne hranimo, one postaju sve tanje i tanje dok ne iščeznu. Do tad su nas već dresirali da gledamo i mislimo ograničeno. A dresiranom je lako u kapitalizam. Dresiranog je lako uvaliti u određeni glasački kvadratić i nakon tog slobodnog izbora ga strpati njegovom voljom u autobus za inostranstvo. Najlakši posao na svijetu je biti čoban gotovoj ovci. I tamo jadan dresirani ponese sva svoja mukotrpno naučena ograničenja koja ga zauvijek drže na kratkoj uzdi nesreće. U životu je sve ionako namontirano da odustanemo.

Profesor je bio oduševljen mojim načinom razmišljanja. To me ponutka da nastavim.

-A nesreća…Od 148.939.284 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli, čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Ovo važi za sve međuljudske odnose. Ispržen tako sopstvenom glupošću, ako ne i reširan, kroji nama nekakva pravila od kojih nas rođena koža žulja sve do groba. I tačno više ne znaš kojih je više, ovih prvih ili onih koji te prve slušaju i od tih šugavih rečenica sebi namontiraju jaram nesretnosti.

U čekaonicu ulazi mladić koji je bio ozaren kada je ugledao svog profesora. Svi mi odjednom prestajemo da postojimo za profesora. Tu počinje izlaganje. Baš tu, baš u tih dvadeset sterilnih kvadrata, ugledni profesor pretvara u zvjerku gladnu divljenja pred svima nama i počinje:

-Mladi kolega, danas djecu samo što iz porodilišta ne odvedu pravo u predškolsko, učitelji nikad nisu bili obrazovaniji, u razredima nikad manje učenika, a nepismenost cvjeta iz godine u godinu sve više i više. Ovo je klasični primjer- Proglasimo osobu ludom i sve što određena izjavi automatski postaje nenormalno. Niko ne razmatra da li je osoba normalna ni da li je kazano u skladu sa logikom i zdravim razumom. Tako je i sa našim obrazovnim sistemom. Čim se djeca nađu u školskim klupama odmah im se predoči da od škole nema ništa (intelektualci im rekoše), da će diplomu okačiti mačku o rep i kao jedina svijetla tačka njihove budućnosti predoči im se izlazni dio debelog crijeva neke tamo njemačke bake ili djeda. Takav krivi pogled na budućnost znatno suzi periferni vid mladih osoba koje na učenje gledaju kao na uzaludni i nametnuti proces koji se završi diplomom koju možeš samo okačiti već pomenutom mačku o rep. Konju se stavljaju štitnici na oči upravo zbog ovoga, a ljudima se umjesto tih štitnika stave šugava uvjerenja. Zbog ovoga me sramota da se uopšte nazivam profesorom.

Stanka, zakašlja se i brže bolje nastavi:

-Čovjek je alfa i omega svega pa i nesreće. Od 148.966.214 kvadratna kilometra kopna na zemaljskoj kugli , čovjek k’o sivonja navali na onih nekoliko kvadrata na kojima očigledno nije poželjan. Iako to zdravim očima vidi, isto ga ne zaustavlja u procesu ponižavanja. Od šest milijardi ljudi, čovjek navali na jednu ili više osoba pored kojih mu očigledno nije mjesto. Ljudi izbjegavaju vješto sve tjelesne aktivnosti koje im mogu unaprijediti zdravlje, izgled i kvalitet života, ali kad treba trčati k’o cukica za nekim i u toj trci gubiti sebe i svoje dostojanstvo, za tu aktivnost odmah su raspoloženi. Pa de ih takve shvati!

-Nikad bolje objašnjenje nisam čuo, svaka vam čast!

-Godinama sam ja u ovome. Do sad sam nešto za ovih trideset i kusur godina naučio.

Svi prisutni su ostali u čudu. Profesoru se na licu rasplamsalo samoljublje i uživao je u divljenju ovog momčića koji je vršio unutrašnju inventuru riječi koje je namjeravao oformiti u kakvu pametnu rečenicu kojom će pohvaliti profesora i ono samoljublje još više produbiti. Lopov u profesoru je odlučio da se raskomoti do kraja.

-Znate li, mladi kolega, koji je najlakši posao na svijetu?

-Molim vas, recite mi!

-Biti čoban gotovoj ovci!

Svi su gledali u mene i očekivali nešto, neku reakciju, neku pametnu riječ pa i psovku. Potucali su se i meni svakakvi scenariji po glavi pa sam presrela misaono samu sebe, otvorila torbu, izvadila vizit karticu i pružila je onom momčiću. Imam desetak vizit kartica i dobila sam ih kao znak podsmijeha od jedne osobe kada sam otvorila blog (napisah li vam da je sve u životu namontirano da odustanemo, da se povučemo i da svirepo ubijemo svoje želje i talente). Jednu sam uvijek čuvala i nosila sa sobom, tek da me podsjeti kakav mi je bio početak i zašto nikad ne odustati.

-Vidim da ti se sviđa to moje što je izašlo iz profesorskih usta i drago mi je zbog toga. Za još sličnih stvari ukucaj adresu sa kartice.

Onaj čovjek u smeđim cipelama je izdvojio srednji prst horizontalno od ostalih pa promahao malo u profesorovom smijeru i rekao:“Al’ ti ga mala šuknu!“

Profesora ubrzo prozvaše, a ostalima se razvezaše jezici čim mu ugledaše leđa. Svi se složismo da je poštenje ponekad jako teško izdržati. Samo je onaj mladi kolega šutio i gledao u pod.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s