Taki ti je, sine, naš narod

Kao da na nebesima postoji jedno ogromno erende pa januar erenda oblake kao baba kupus za napuniti žute paprike.

-Pričalo se da se kupus ne smije sijat’ tam đe se sijala konoplja, inače će umrijet neko iz kuće. –dodavala je.

-Aj dobro. Ako kad upoznam kojeg dilera predočiću mu to svakako. –reče rođak.

-Samo se vi smijite, djeco. Kad me ne bude i onda ćete se smijati.

-De nemoj tako!

Nastavljala je pričati.

-Nikad ne mećite kupus u kacu srijedom i petkom.

-Što?

-Šta ja znam što. Adet je stariji i od vas i od mene. Jednom je Antinica, Bog da joj dušu prosti, kiselila kupus srijedom. Mato, njen najstariji unuk im’o tad četri godine, gled’o duša draga kako ona grabi so u šaku pa sipa u bure. Ja je zovnem da joj nešto priko ograde dam, a dijete u svoje rukice zagrabilo pijeska pa k’o svoja baba rasporedi po onom buretu punom kupusa i vode. Punih deset minuta je nanosio pijesak i mećo u kupus. –kroz smijeh priča baba.

-I šta bi dalje?

-E, šta bi… Poče ona ‘sovat k’o kočijaš. I meni i dijetu. Nije tad bilo k’o sad da dođe onaj sa plavim kombijem i da kupiš kupus, kako to! Kupus rađ’o na njivi. Glavice meščini manje od vašije glava, a voda se nanosila. Voda k’o voda, uvijek u dolini pa je iznosi. Dvije godine nije pričala sa mnom, dvije. Sve joj k’o ja kriva što sam je zadržala. Rđavom i dlake smetaju!

Kupus davno pokišeljen. Do sad požutio kao vosak. Januar ga konzumira, i jede ga i pije mu vodu u kojoj se kupao od novembra. Tanak led pred ambulantom, zastrt pahuljama da polomimo noge. Jedan mještanin ispred mene otvara vrata ambulante i reče:

-Moremol’ i mi unić?

-Morete jašta. –ogdovaraju ljudi iz čekaonice.

-Dobar vam dan. Kako ste?

-Dobro smo.

-Pa šta ćete ovde ako ste dobro?

Svi se pošteno ismijaše.

-Tako je u nas bosanaca. Kako si-dobro, izgrlite se i izljubite, upitate šta ima, a odgovor bude šuti, ništa dobro!-reče žena srednjih godina.

Sjede glasni mještanin pored jedne sićušne bakice koja je bila umotana u zimsko ruho ličeći na zaštićenog svjedoka pa joj se obrati:

-Godine, a baba?

-Prvo nisam ti ja baba. Jebale te godine! Pokojna majka mi je živila devedeset i četri, zdrava do zadnjeg dana. Godine su izmislili političari da ih mi sebi uvalimo u glavu i da poslije osamdeste zalegnemo i da se predamo. Sve su to nama radi penzija uradili. Umreš, ode penzija još bar dva’est godina nekom u džep. –frknu bakica.

Ona žena srednjih godina po peti put već pokušava iščičiti informaciju od žene koja sjedi do mene.

-Šta ti ono reče da je tebi?

-Nisam ništa rekla.

-Bolest ne bira. –bila je uporna.

-Pa šta te konkretno boli? -ponovi.

-Pička. Eto konkretno da konkretnije bit’ ne može.

-Aaaa. Pa mogla si lijepo reći. Ginekološki ili urološki? –nastavila je sa nepristojnim pitanjima.

-Aj ne vuci me za jezik više. Jesi li ti glupa ili se praviš luda?

Do umotane bakice je sjedio lokalni pijanac slomljene noge koji je pričao da je imao jarana koji je kupio nekad u Jugoslaviji diplomu doktora.

-Dvije godine je on bio ljekar opšte prakse. Nagem’o se mita k’o blata. Ovo što radi naš doktor bi mog’o i ja radit’. Samo nešto piše. I taj moj jaran napis’o u jednom nalazu umjesto fraktura-lom, faktura. Tu ga ufate. Hahaha.

Dobili smo pojačanje ubrzo. Ulazi čovjek šepajući i obavještava nas da je izvrnuo nogu. Djevojka koja je sjedila do one žene mu reče:

-Ko li je to tebi sjedio noćas na krilu?

-Tvoja mama! Samo je ona dovoljno teretna da me ovako iskrivi.

Djevojka se zacrveni i ušuta. Svi se počešmo smijati.

Onda se svi nekako okomiše na mene.

-Sine, sve od nogu dolazi. Samo vunene čorape, futrovane čizme i pokrij krsta. –savjetovala me ona baba.

-Ne dolazi. Moj psihijatar kaže da sve dolazi iz glave. –ubaci se onaj glasni mještanin.

-Od hrane, sve je od hrane. –ispravi ih iskrivljeni čovjek.

-Eis! I pića. –ubaci se pijanac sa slomljenom nogom.

-Ma ja eto i od pića. Nemoj lokat’ k’o ovaj i nećeš na ledu slomit’ nogu. –ubaci se mještanin.

-Pejo Jelkić slomio ljučnu kost u rođenoj kući kad je spao s kreveta. K’o da moraš bit’ pjan i napolju da se slomiš. Već ti, curice, ujutro na gladno jednu prisastavi, bićeš cijeli dan rumena k’o jabuka, a i ubiće ti sve bakcile koje imaš.

-Ne slušaj njega. Samo jedi dobro, ništa premasno ni preljuto. Kad ti je najslađe tad prekini jest. I jednu jabuku naveče. Ja sam neki dan guto usisivač da mi vide želudac s unutrašnje strane. Kiselina ga pojela od sikirancije i loše hrane.

-Usisivač?

-Ja, ja. Auuuu, Isusove muke, kad ti kažem.

-A gastroskopija.

-Baš oto. Zato se čuvaj! I jedi dobro! Doručak je najvažniji i njega ne dijeli ni s kim, ručak podijeli s prijateljem, a večeru daj dušmanu.

-Ma otkud njoj dušmani?

-Svako ima dušmane, svako. Šta ljudi meni zavidi, uuuu! Prije doručka jednu ljutu, šljivu najbolje! –nadoveza se pijanac.

-Joj jest’ i doktor razvuk’o pregled k’o hodža terapiju. –siktala je ona nekulturna repetirajući jezik da mi postavi pitanje.

-U tu rakiju stavi dvadeset smrekovih boba, nek staji četrdeset dana. Nakon toga ćeš bit’ k’o nova. –ukrade joj riječ pijanac.

-Najbolje ti je da kupiš Ortomol. Jest malo skuplji, ali djeluje. Sve sami vitamini. Četri marke kesica, puta trideset dana… –konačno se uključi kćerka teretne majke.

-Četri marke dnevno? Ma bježi! Uzmi Erster i za dvije marke jabuka. Pivo je puno vitamina B. –idejno uskliknu pijanac.

-Bolje nek uzme čašu vina da krv popravi. –reče iskrivljeni.

-A za te pjegice po licu, samo se umij ujutro rosom. Stavi ruke u travu i pređi tako mokrim rukama po licu. Nestaće k’o rukom odnesene. –nasavjetova me bakica mazeći mi lijevu butinu iznad koljena.

Taman da ona radoznala konačno pita šta mi je, sestra prozva Grgić Grgu. Ustanem, uzmem karton i odem u ordinaciju djedu po recepte. Čujem ih kako se došaptavaju.

-Auuuu, zdravo čeljade onoliko nasavjetovašmo. Pa ona nije ni došla radi sebe.

Uzela sam recepte, uputila se prema vratima i kihnula. Još mi u ušima odjekuje:

-Samo uzmi rasolaaaaaa, bar frtalj!

Ni danas dan mi nije jasno zašto onako učeni ljudi ne liječe sami sebe.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

3 misli o “Taki ti je, sine, naš narod”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s