Ja sam pokradena

Dizala se lijeno magla požutjela od prvih zraka sunca nagovještavajući izrazito vreo dan. Rođena sam te septembarske nedjelje kada su prvačići koji su bili osamdeset i prvo godište konzumirali slasti prvog vikenda nakon polaska u školu. Ja sam beba vikendaš. Prvi put sam zaplakala ujutro u sedam dok se babicama na tuzlanskoj akušerskoj klinici pušila prva jutarnja kafa i na licu očitavalo nakostriješeno negodovanje jer rade nedjeljom. Od tog dana moji su se ukućani morali suvereno nositi s tim da se rano budim, ako uopšte zaspim i da se uvijek glasno bunim. Te osobine sam kroz život ljudski njegovala, iako ih mnogi nazivaju manama. Kada sam ih uspjela svojim cjelodnevnim plakanjem dovesti do ruba živaca, na njihovo sveopšte oduševljenje progovorila sam. To oduševljenje je bilo kratkog daha zato što sam mljela čak i u snu. U to vrijeme sam bila jako bogato dijete, a svoje blago sam čuvala u čvrstini zagrljaja mojih tetaka i ujaka. Dok je mama trenirala strogost, oni su mi jasno stavljali do znanja da sam najmanji pa samim tim i najvažniji član porodice. Svi su oni tad bili momci i djevojke i nisu imali svoje djece, osim tetke u Srbiji, ali njena djeca su bila dovoljno velika i dovoljno daleko da ne mogu ugroziti moj status jedne jedine. Bila sam veoma mršava, slabe paperjaste kose, bijele puti i lica punog pjegica. Izgledala sam onako kako u očima svih iz moje okoline dijete ni slučajno ne smije da izgleda. Rado su me komentarisali sa jede li ona išta aludirajući na to da su mi nogice kao pritke, a nerijetko su me pitali što si tako blijeda k’o krpa, očekujući od mene ne znam ni ja kakav odgovor. Kada sam ovladala govorom dovoljno da se mogu odbraniti, častila sam sve koji se dotaknu svojim poganim jezikom mog izgleda jednim kratkim marš. Džaba su me ukućani svim bezbolnim i bolnim metodama pokušavali naučiti lijepom ponašanju prema zapitkivačima i komentatorima, moj jezik nikako nije sarađivao kada se nađe u društvu onih koje negativno komentarišu moj trogodišnji izgled. Čudila sam se što im ukućani umjesto mene ne kažu to spasonosno marš već detaljno objasne zašto sam blijeda –zato što neću da jedem povrće, zašto su me dopali očevi geni koji su kao krivci toj mršavosti, zašto imam pjegice kao tučije jaje, brojali članove uže i šire famelije koji imaju slabu kosu i sve to oblikovali u jednu priču koju je komentator slušao pažljivo i ovjerio rečenicom-Vodite je doktoru! Stigle smo mama i ja i do tog čuvenog doktora.

-Šta te boli, de pokaži? –obratio mi se pedijatar gledajući me u oči.

-Ništa mene ne boli. Mamu boli.

-Mamu?

-Mamu, mamu. Nju boli što ja nisam rumena kao druga djeca i što nemam debeli stomak.

Dijagnoza: „Nije vam dijete bolesno, okolina vam je bolesna!“ Koliko je svaka okolina koju čine ljudi bolesna naučila sam tek kasnije, na vlastitom primjeru, nažalost. Porcije bola zbog stomaka i rumenila kojeg nemam su bile tek predjelo u poređenju s onim što mi je okolina servirala poslije u životu. Tako mršava, bijela i pirgava živjela sam svoj savršeni život pogleda uperenog na Majevicu. Do četiri poslije podne bila sam kod bake, sa tetkama i ujacima, a od pet pa do sutra ujutro kod svoje kuće sa roditeljima, djedom i babom. Taj savršeni život je trajao do devedeset i prve kada se tetka udala i porodila. Jednog je dana donijela u naramku taj sterilno, bijeli smotuljak iz kojeg je virila glavica. Milijarda suza je pohrlila napolje u isto vrijeme i dreknula sam:“Što si ga, bona, rađala, imaš mene?“ Smijeh se orio zelenim dvorištem, a ja sam se pribrala i pokušala urazumiti tetku. Prišla sam joj, pomazila njene prelijepe obraze, uhvatila je za ruku i rekla:“Šta će ti on, znaš da imaš mene. Idemo sad da ga baciš.“Dugim, složenim rečenicama i majčinskom toplinom u dahu, objašnjavala mi je dok sam joj sjedila u krilu da mene ipak voli duže nego njega i da će me uvijek voljeti. Nikad u potpunosti nisam prihvatila ideju da je neka nova beba zauzela moje mjesto. Osjećala sam se pokradeno. Nedugo nakon toga sudbina me pravo pokrala. Ostale su samo baka i jedna tetka, ona najstrožija, a ostali su otišli u svijet iz ratom načete Bosne. Kad god imam problem sa mamom i tetkom, baki sam glasno i jasno pred njima predlagala da ih otjera od kuće i da samo ona i ja sretno živimo do kraja života. Kada su ostali došli poslije rata kući, nisu to više bili isti ljudi i nisam to više bila ista ja i nisu došli da ostanu zauvijek.

***

Svi su tog poslijepodneva plakali kao ja kada je tetka donijela onaj smotuljak. Nisam znala šta se dešava. Dvorište oko bakine kuće je bilo puno ljudi, a u kuću se nije moglo od gužve ući. Razbolio me njihov bol pa sam osjetila kako mi se suze spuštaju niz obraze bez moje kontrole. Iz njihovog  plakanja nisam uspjela saznati šta se dešava, a primi moje saučešće mi je probolo srce tako da sam i među plećkama osjetila bol. Imam osam godina i znam da je riječ saučešće odlijepljena sa poleđine riječi smrt. Tražila sam pogledom nekog u čiji ću se zagrljaj zagnjuriti. Jedina adekvatna osoba za to bila je bakina kumica Vesna. Zatrčala sam se kao da me neko goni i uronila svoje plačno lice u njenu zlatnu kosu tako jako da se djevojka jedva zadržala na nogama.

-Tvoja tetka je sad na nebu, nemoj plakati! Bog sebi uvijek uzme samo najbolje ljude.

Koja je od mojih tetaka najbolja? Kome najbolja- meni ili Bogu? –zavrtila sam mozak.

-A koja tetka?

Shvatila je da ne znam ko je umro. Pokušala sam suzama i molbama iznuditi ime, ali ona je ćutala. Počela sam je udarati stisnutim pesnicama po ključnim kostima i zahtijevati da mi kaže bez koga sam ostala. Čvrstim zagrljajem me mobilisala i jednom rukom gladila po kosi koja više i nije bila onako paperjasta i slaba. Treslo se njeno tijelo čak i više od mog.

-Govori, nemoj bit’ vještica! De molim te! –jecala sam.

Koliko se samo puta zagrcnula prije nego što je progutala to da je baš na nju pao teret da mi saopšti da je umrla Rada. Nakon njenih riječi otgnula sam se iz zagrljaja, uletjela u kuću i razmakla čitav krug ljudi koji su okupljeni oko bake pričali uglas. Položila sam laktove na njene noge i glavu zagnjurila u krilo. Pala mi je u uho jedna njena suza. Neko me nasilno otrgao od nje i izveo kumici napolje. Razapelo se sivilo po nebu i sve se činilo da se nešto pod onim oblacima pognojilo. Imala je samo dvadeset i osam godina.

1990. godina

-Tetka Ladoooo…

-Lada je auto, ja sam Rada.

-Ali ja ne znam leći L!

-Staviš jezik na brežuljak iza prednjih zubića… Otvori usta da ti pokažem gdje. –takla me svoji glatkim prstom dok je objašnjavala.

-Aaaa, tu. Doblo, doblo.

-Sad malo saviješ jezik i kažeš rrrrrr! Kad naučiš reći slovo R kupiću ti nešto po tvom izboru.

-Šta god ja hoću?

-Da.

-L,l,l,l,r,r,r… –nakon nekoliko dana izustih potaknuta obećanim poklonom.

-Hoću ruž!

Ispunila je obećanje kao i uvijek do sad. Napomenula je da više ne daje blanko obećanja. Nema veze, važno je da sam dobila ruž.

***

-Koliko je imala godina?

-Dvadeset i osam.

-Jel’ to ona crna ili plava?

-Crna.

-Jesu li njih dvije bile bliznice?

-Nisu.

-Jesu li skupa išle u razred?

-Jesu.

-Kako to?

-Jedna ranije krenula?

-Ružno je rijet, ali bolje ona nego ona s dijetom.

Stotine ovakvih pitanja baka je danima odgovarala ljudima koji su stizali sa svih strana. Do vraga vražijeg, znaju li ljudi išta drugo osim ispitivati. Što si tako mršava? Što si blijeda? Što si pirgava?

-Jesu li njih dvije išle u ekonomsku ili u ugostiteljsku?

-U ekonomsku.

-A koja je ono išla u ugostiteljsku?

Kako li uspijeva da ih ne maršne? Vaga pristojnost i bol danima. Rada još nije stigla u sanduku, teško se tad bilo mrtav vratiti kući. Koga briga sad u koju je školu išla i koje joj je boje kosa osim one iste koje je bilo briga da li ja i šta jedem? Smotuljak je došao. Bio je to veliki dječak i zaposlio mi je tugu tih dana. Ne sjećam se koliko dugo nisam išla u školu. Provalio se onaj gnoj iz nebesa na dan sahrane, a meni nisu dali da priđem sanduku. Sve je smrdilo na smrt i svi smo mi sa Radom pomalo umrli.

Nakon sahrane stariji ljudi mokrih nogu su zauzeli sobicu u kojoj je bio šporet. Svi su bili poredani u polukrug oko bake. Prišla sam ženi koja je sjedila na kraju kreveta i upitala je:

-Kako se ti zoveš?

-Ivica.

-Sramota, stara žena, a laže k’o pseto. To je muško ime. Daj ličnu!

Čak se i baka nasmijala pokušavajući da mi očima pokaže da mjerujem, a Ivica je izvadila ličnu kartu i ja sam postiđeno tražila bakinu zaštitu sve dok me neko opet nije udaljio zbog osnovane sumnje da ću opet lupiti kakvu glupost.

Sjela sam tako izbačena nekome na krilo napolju pod verandom i tek tad se osjećala pokradenom. Nebo se još uvijek oslobađalo gnoja.

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s