Dan je bio znatno okračao, a zlatni horizont kao da nam se rugao svojim po drveću razasutim sunčanim pramenovima u daljini. Umorni volovi su mukali u štali nakon večere, a teška kola koja su otoič vozili su bila puna bundeva različitih boja i veličina i počivala su nedaleko od ulaza u štalu. Mlađahni momčić od dvadeset i tri godine, vlasnik volova i bundeva, ušao je u kuću, sjeo sa tetkom i djedom da večera nakon napornog dana. Djed je bio nagluv pa se iz njihove kuće orio glas spikerke sa federalne televizije. Iznad štale je bila stijena, a na stijeni lijep, omanji plac omeđen ostrugama koje su bile nadžidžane sasušenim kupinama. Tu smo se igrali nas troje.
Čim smo čuli najavnu špicu dnevnika, lagano smo se spustili niz onu stijenu i pali na snopove sijena. Velika kamara bundeva dovučena tokom dana je bila iza natovarenih kola.
-Hoćemo li Viti istovariti bunde?
-Hoćemoooooo!
Popeli smo se na kola, hvatali bunde za peteljke i fijarali ih niz strmi brijeg. Drug je bacao po dvije jer je bio dosta stariji i snažniji od nas. Cičali smo i kikotali se jedva čekajući da vidimo na kojem će se dijelu brijega bunda raspući i iz utrobe osloboditi košpice. Brijeg je bio pun raznih voćki pa je nemali broj bundeva udarao o stabla i pucao kao da je od stakla. Takmičili smo se čija će se najdalje otkotrljati bez da pukne. Kada smo bacili zadnju bundevu iz natovarenih kola, prešli smo na onu kamaru. Tu su bundeve bile duplo veće i teže pa se i zadovoljstvo bacanja uduplalo. O posljedicama nismo ni razmišljali. Smatrali smo da nas niko neće ni vidjeti, a kamoli posumnjati na nas. Drug nas je udarao šakom po glavi kada uzmemo bundevu koja je njemu zapala za oko i kako se kamara smanjivala on je sve bivao agresivniji i posesivniji. Niz brijeg je odletjelo preko pet stotina komada ovog loptastog povrća. Igra nam više nije bila zanimljiva. Nije nam dopuštao da zadnjih pedesetak bacamo s njim. Popeo se na kola i tjerao rođaka da mu dodaje bunde. Rođak mu je dodavao bunde dok sam ja posmatrala dešavanja po strmom brijegu koji se žutio od bundevinog mesa. Rođak je bacio najveću bundevu niz brijeg umjesto da je doda u drugov naramak, a drug skoči kao oparen sa kola i udari ga pesnicom. Krv je napustila nosić i veoma brzo došla do majice. Iskrale su se suze iz krupnih okica dok je drug vikao:“Plačipičko jedna!“ Mi smo se izmakli, a drug se zavlačio iza kola noseći bundu po bundu. Poredao ih je tako da mu budu na ruku i jednu po jednu bacao niz brijeg. U tom trenutku izašli su Viktor i njegov djed iz kuće. Djed je mlatio drvenim štapom. Uhvatili su ga na djelu.
-Oni su sve bunde pobacali, ja sam samo ove dvije što ste vidjeli. –pokušavao je sve svaliti na nas.
-Nije istina, Viktore, razbio mi je nos kada sam mu rekao da to ne radi! –lagao je rođak dok mu je kapala krv iz desne nosnice.
-Lažeeee! Udario sam ga jer mi nije htio dodavati bunde da ih bacam sa kola! –izustio je drug agresivno.
-Tu smo, dakle! Ja znam šta sam i koga sam vidio. –izusti Viktor i posla me u svoju kuću po veliku bateriju zato što se ozbiljno smrkavalo.
Druga je ščepao za mišicu, a u drugu ruku je uzeo kantu i bateriju. Odveo ga je do podnožja brijega gdje je okruglost napustila najviše bundeva, dao mu kantu, osvijetlio sekundarno mjesto zločina i natjerao ga da vadi košpe. Dok je drug zarijevao svoje šake u ljepljivu utrobu bundeva i vadio košpe, rođak i ja smo kod kuće uživali u kolaču keks puding i gledali seriju.
Sutradan smo drugu dali nadimak Duduk. Duduk je, kako nam učiteljica reče, turski naziv za bundevu. Na brijegu su Viktorove tuke uživale u posljedicama naših ludorija te jeseni, a na proljeće čitav brijeg obuze vriježa bunde i ukaza se milion narandžastih cvjetova. Nikad Viktor ne ubra više bunde iako mu je bilo muka uznositi je uzbrdo. Naš Duduk je i danas dan sretne ruke. Meščini da otkine prut kakve voćke i u zid ga ubode, oprimilo bi se i rodilo. Iako je daleko od nas i još dalje od poljoprivrede, rado se sjetimo kako su letjele Viktorove bunde sa brijega. Kada nas je Viktor vidio s njim nakon ovog nemilog događaja rekao je –Našle tuke duduka. Godine su nam trebale da prokljujemo značenje i retrogradno zamjerimo Viktoru zato što nam je suptilno rekao da vreća uvijek nađe zakrpu odnosno da nismo ništa bolji od našeg Duduka, možda samo za nijansu pametniji ili sretniji. Kako god, kad god se sjetim Duduka uvijek mi se suze od smijeha otkotrljaju niz obraze kao bunde niz brijeg.
Rapunzel.Star1 