Viktor Marijanović:”Nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno!”

Viktor Marjanović

Viktor Marijanović je prije svega altruista koji se neumoljivo zalaže za razvoj lokalne zajednice dugi niz godina, humana osoba koja pokušava riješiti probleme svih koji mu se obrate, a odnedavno i medijator. Njegova životna priča je veoma zanimljiva baš kao i ciljevi koje je sebi postavio još kao dječak. U nastavku saznajte koje to oružje koristi ovaj vječiti borac za bolje sutra.

Možete li nam se predstaviti?

Moje ime je Viktor Marijanović. Rođen sam u Velbertu, Gornja Rajna-Vestfalija 26.05.1975. godine. Živim u Doknju, selu koje je udaljeno osam kilometara od Tuzle, sa ocem, ženom i dvoje djece.

Dokanj

Iza vašeg imena se uvijek nađe i neki nadimak. Koji su to nadimci?

Viktor Paročić, Pop, a ponekad i Hodža. Ti nadimci su nauštrb mog boravka u sjemeništu i saradnji sa svim vjerskim zajednicama.

Svjedoci smo masovnog odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, a vi ste se vratili u svoju domovinu. Kako ste donijeli tu odluku?

Odluku je, ipak, donijelo srce. Kada sam bio star svega dva mjeseca, roditelji su me ostavili na čuvanje kod bake i djeda u Bosni. U Doknju sam bio do prvog razreda, onda su me po želji moje majke poslali u Srbiju kod njenih roditelja. Tamo sam živio nekoliko godine, mislim do trećeg razreda kada me roditelji odvode u Njemačku. Majka se razboljela pa sam sedmi i osmi razred završio u Srbiji gdje sam pošao i u srednju veterinarsku školu. Te godine mi je umrla majka. Nakon njene smrti vratio sam se u Bosnu, završio dva razreda mašinske škole u Tuzli i odatle otišao u Njemačku. Moj boravak u Njemačkoj je bio prilično kratak zato što sam odlučio otići u sjemenište koje je iseljeno iz Visokog u Bašku vodu. Tu sam proveo tri godine. Odlučio sam krenuti nekim drugim putem i u Zagrebu stekao zvanje metalostrugar. Nakon rata se vraćam u Bosnu.

Kako je čitava ta situacija u najosjetljivijim godinama uticala na vas?

Nije izgubljen svako ko luta. Naučio sam mnogo toga iz svakog perioda svog života.

Šta Vas je dočekalo u Bosni kada ste se vratili poslije rata?

Stara kuća, bolesni djed i tetka i pune ruke posla. Mogu slobodno reći da sam krenuo skoro pa od nule. Taj period mogu opisati samo jednom riječju-kolektivna obnova.

Čime se bavite?

Formalno nezaposlen, neformalno prezaposlen. Bavim se poljoprivredom i stočarstvom. Ove godine obrađujem sedamdeset duluma zemlje.

Koje jezike govorite?

Njemački i engleski aktivno, a veoma dobro poznajem grčki i latinski.

Koja je prva stvar koju ste uradili za prosperitet svoje zajednice?

Od prijatelja sam dobio raspelo koje sam odlučio prebaciti u ratom zahvaćenu Bosnu odnosno u crkvu u Doknju. Crkva u Doknju je bila potpuno neopremljena. Negdje u Srednjoj Bosni zaustaviše vojnici kamion u kojem sam bio i počeše demonstrirati silu. Ja sam im rekao da meni mogu uraditi šta hoće, ali da onom što leži iza ne mogu ništa. Odmotali su raspelo očekujući ko zna šta i kada su vidjeli o čemu radi pustili su nas uz rečenicu:“Pusti ga, on je lud.“ Ovo je prva stvar koju sam uradio, ali ne i prva ideja jer ideja je ipak pokretač svega.

A koja je bila prva ideja i kada se rodila ta ideja?

Slušao sam priče starijih i iz tih priča saznao da je nekad u šumi gdje smo se igrali bila kapela i da su se tu ljudi molili da im Bog pošalje kišu. Ta šuma je inače privatni posjed i groblje puno nekropola sa stećcima. Želja jednog dječaka se materijalizovala kada sam prijateljima u Njemačkoj ispričao šta imam na umu. Naručili su kip svetog Ivana Krstitelja u Francuskoj i poklonili mi. Odatle je sve zvanično krenulo. Okrčili smo gustu šumu i nekropole su ugledale svjetlo dana. Prikupila su se sredstva i ljudi su nesebično pomagali u konačnoj materijalizaciji moje ideje.

Koje je to godine bilo?

1996. godine. Tačnije, svečano otvaranje kapele je bilo 29. avgusta. Taj dan je poseban jer je to rođendan Bosne i Hercegovine po čuvenoj Povelji Kulina Bana.

Vi ste tad imali samo dvadeset i jednu godinu?

Da.

Iznad vaše kuće je veliki križ. Odakle je došla ideja?

Po uzoru na lužičke katolike koji su me oduševili. Kod njih sam to vidio i prvo napravio križ od drvenih greda. Taj križ je, kako često u šali kažem, lutalica kao i ja. Pomijerao sam ga u više navrata zbog sanacije i asfaltiranja puta, a kasnije sam ga poklonio prijatelju zato što sam našao način i sredstva da napravim križ od izdržljivijeg materijala. Kao što ste rekli križ je iznad moje kuće i u sjeni tog križa se naveče okuplja omladina. Puno mi je srce kada čujem da tu sjede i Belma i Anel i Ana. Vjera je tu da briše granice, a ne da ih stvara.

Nadimak hodža ste dobili kada je klizište ugrozilo mezarje u susjednom selu Hidani?

Da. Klizište je ugrozilo i mezarje i stambene objekte. Stožer civilne zaštite me angažovao čim se to desilo. Danima sam sa geolozima obilazio teren pa sam i izabran za predsjednika odbora za mezarje. Trebalo nam je nekoliko godina da saniramo štetu. Bio je to naporan i mukotrpan posao.

Učestvujete u svakoj akciji ili bolje rečeno Vi ste inicijator gotovo svake akcije koja ima za cilj poboljšanje života u vašoj mjesnoj zajednici. Koje biste akcije izdvojili?

Veoma se teško sjetiti i hronološki poredati sve akcije u kojima sam učestvovao. Vraćam se u 2014. godinu kada je voda odnijela nekoliko mostova i gdje se moralo brzo djelovati zato što su bili ugroženi stambeni objekti. Tokom tog perioda nisam čak ni spavao koliko se radilo. Onda struja- svaka oluja ma koliko slabog intenziteta bila, ostavljala nas je bez struje, ulična rasvjeta za glavni put i dvanaest krakova, vodovod, put koji je bio u statusu spora čitavih pedeset godina, klupe u crkvi, potporni zid, renoviranje kapele sv. Ante na Majevici… O tome koliko sam puta išao u opštinu i u Sarajevo, o svom trošku naravno, zvao, moljakao, plaćao ogromne telefonske račune, pisao apele, peticije, skupljao potpise od kuće do kuće i vukao za rukav sve one koji bi mogli pomoći, suvišno je i da pričam.

Koji je za vas do sad bio nateži projekat?

Vodovod. Naš vodovod je stariji od mene i iz godine u godinu svi smo imali isti problem tj. zaseoci Jarići i Polja. Od prvog maja do prvog snijega vode jednostavno nije bilo. Dolazila je jednom sedmično u ranim jutarnjim satima što je značajno otežavalo naš život s obzirom na to da se većina ljudi ovdje bavi poljoprivredom i stočarstvom. 2014. godine sam došao kući nakon cjelodnevne sanacije klizišta i urkos tome što je kiša stalno padala, vode nije bilo. Onako mokar i prljav, uzeo sam komad papira i napisao pismo njemačkoj ambasadi. Objasnio sam naš problem detaljno u nadi da će nam pomoći. Nedugo zatim primio sam poziv, otišao u ambasadu u Sarajevu i 2015. godine sa svojim komšijama počeo da radim na realizaciji ovog projekta. Majevica je, znate, jako bogata i jako nemilosrdna. Sve to je bilo i fizički i psihički teško izdržati. Imali smo veliki problem kada je katen počeo pucati, a ja nisam znao šta da uradim. Opet smo se obratili ambasadi. Sve je išlo preko Fondacije tuzlanske zajednice i oni su nam poslali geologa. Ustanovljeno je da materijal nije najboljeg kvaliteta i poslali su nam novi. Dakle, uvijek postoji rješenje. Kada se radio vodovod bilo je ljeto, a poljoprivredni poslovi od kojih živim su ozbiljno trpili jer sam gotovo čitavo ljeto proveo u Majevici. To je predstavljalo dodatno opterećenje mojoj porodici. Bilo je veoma teško sve stići.

Modernom čovjeku je nazamislivo da spor oko puta traje čitavih pedeset godina. Kako ste to uspjeli riješiti?

Dugim i iscrpnim razgovorima koji su trajali godinama. Taj put je prvo bio jedan uski sokak koji vodi do osam kuća. Ako uzmemo u obzir konfiguraciju terena i neriješene imovinske odnose, život ljudima do čije kuće vodi put je bio znatno otežan. Možete samo zamisliti kako izgleda to da vam vozilo hitne pomoći ne može doći do kuće, drva i ugalj za ogrev ili pak građevinski materijal. Pohvalno je u čitavoj toj situaciji da je jedan od korisnika puta poklonio čitavu svoju parcelu zarad opšteg dobra.

Na kojem projektu trenutno radite?

Prvi projekat ove godine je bio skupiti sredstva i napraviti kuću porodici koju je vatrena stihija ostavila preko noći bez krova nad glavom. I tu sam aktivno učestvovao. Snagom zajedništva uspjeli smo za nekoliko mjeseci postići status quo. Trenutno pomažem mladom bračnom paru koji se sticajem okolnosti našao bez krova nad glavom. Poklonio sam im komad zemlje za kuću i aktivno radim na tome da kuća bude što prije završena.

Sve navedene aktivnosti ste sprovodili u vremenu korone. Ni pandemija Vas nije uspjela zaustaviti?

Priznajem da me usporila, ali me nije zaustavila.

Pružili ste utočište odnosno privremeni smještaj u svom domu i dvojici ljudi koji su se također našli u nezavidnoj situaciji?

Da.

Vi ste i medijator. Možete li ukratko objasniti šta je to?

Medijator je posrednik između dviju ili više strana koje ne mogu da postignu dogovor.

Zanimljiva činjenica je da ljudi danas za kumove biraju takozvane „monetarne i solventne osobe“, a da Vi uprkost tome imate mnogo kumstava iza sebe. Kako to komentarišete?

I ispred sebe, nadam se. Ja sam čovjek iz naroda i ne pokušavam se nikome svidjeti. Mislim da oni prepoznaju u meni nekoga na koga mogu računati.

S obzirom na to da mi živimo tu gdje živimo, da li ste ikad osjetili nacionalnu netrpeljivost na vlastitom primjeru?

Ne. Prvo, ja sam dijete iz mješovitog braka. Moja žena je dijete iz mješovitog braka. Jedan od one dvojice gore pomenutih kojima sam pružio privremeni smještaj u svom domu je musliman, a i većina mojih prijatelja su muslimani. Štaviše, osjetio sam da me možda simpatišu ljudi druge vjere upravo zbog toga. Nažalost, naši ljudi tek u Minhenu shvate da je i bolan i bre naše zato što ih tamo niko nacionalno ne zavodi kao ovdje.

Posjetili ste i Srebrenicu. Šta nam možete reći o tome?

Da, više puta. Fascinirali su me ljudi koje sam tamo upoznao i ni u jednom trenutku se nisam osjećao manje vrijednim zbog imena i prezimena. Ako sam ikad i pomislio da je suživot ovdje samo utopija, srebreničani su me razuvjerili.

Ljudi umiju da budu veoma nemilosrdni prema osobama poput Vas. Kako se nosite sa negativnim komentarima?

Uvijek kažem: „Kakav čovjek, takva asocijacija.“ Davno sam shvatio da nijedno dobro djelo ne smije proći nekažnjeno, pogotovo ne na našim prostorima. Ako se puno bune, znači da si na dobrom putu. Ovdje se samo zločincima plješće.

Možete li nam navesti neki komentar koji vas je dojmio?

Ona budala ne zna mjerovati! Čim odvrnem česmu, padneš mi ti, Viktore, na pamet.

I za kraj, koja je vaša poruka mladim generacijama?

Nemojte odlaziti iz svoje zemlje. Ja nisam jedan od onih koji su svoju djecu poslali u inostranstvo, a ovdje pametuje kako treba ostati. Ja vam svojim primjerom dokazujem da i ovdje ima života. Naša omladina je jako pametna, ali u isto vrijeme i jako zbunjena. Od malena je svima ugravirano u um da je jedina ispravna mjera uspješnosti raditi u firmi, ne isticati se i ići linijom manjeg otpora. Ovdje je zabranjeno maštati i imati ideje, a o realizaciji istih da i ne govorim. Obrazujte se, uhvatite se u koštac sa problemima i zapamtite da sreća prati samo hrabre. Ljude dijelite na dobre i loše, a ne na muslimane, hrvate i srbe.

Razgovarala: Ivona Grgić

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s