Jusuf Musić: „Natjerao sam grad Tuzlu da brine o svojoj periferiji!“

Jusuf Juka Musić je ratni vojni inavlid, penzioner sa minimalnom penzijom i čovjek koji nikada nije odustao od svoje ideje da svijet učini boljim mjestom.

Možete li nam se predstaviti?

Moje ime je Jusuf Musić. Rođen sam 21.08.1960. godine. Živim u Dragunji sa suprugom i imam dvoje djece.

Koju ste školu završili?

Završio sam tri srednje škole-rudarsku tehničku školu, poljoprivrednu tehničku školu i trgovačku, a također sam i priučeni stolar.

Vi živite u Dragunji, mjestu koje se nalazi na rubu opštine Tuzla. Šta nam možete reći o tom mjestu s obzirom na to da ste predsjednik mjesne zajednice?

Dragunja je jedno veliko mjesto sa površinom od 15,5 kilometara kvadratnih. Udaljena je 22 kilometra od grada Tuzle. U ovoj mjesnoj zajednici stanuje oko 1600 stanovnika sve tri etničke skupine. Kroz Dragunju protiče rijeka Tinja, a stanovništvo je djelimično naseljeno oko rijeke u ravnici, dok je veći dio onih koji žive na brdovitim predjelima. Ovo ističem jer i jedna i druga grupa ima probleme oko kojih je skoncentrisana moja borba kao predsjednika mjesne zajednice.

Istakli ste da u vašoj mjesnoj zajednici žive i bošnjaci i katolici i pravoslavci. Da li je ikad bilo problema zasnovanih na nacionalnoj netrpeljivosti?

Nije i mnogo sam ponosan na svoje komšije zbog toga. Ako pojedinac želi da napravi nešto protiv svog komšije koji je druge vjere, prvi koji su protiv toga i koji će ga spriječiti su upravo članovi porodice i rodbina tog pojedinca. Tako je bilo i u ratu.

Vi sarađujete i sa Merhametom, o čemu ćete nam svakako poslije reći nešto više, ali kad smo se već dotakli dobih komšijskih odnosa, možete li nam reći nešto o iftaru koji ste organizovali?

Organizovali smo iftar sa Merhametom u Osoju i na tom iftaru je bilo 107 osoba od koji je 36 njih druge vjere. Na iftaru je bio župnik župe Dragunja Marinko Mrkonjić i imam džemata Osoje Sadif ef. Mahmutović.

Vi ste jedna posebna osoba po riječima Vaših komšija, ali niko se ne bi rado našao na Vašem mjestu? Koliko dugo se aktivno borite za prosperitet Vaše lokalne zajednice i kako je to sve počelo?

Sve je počelo 1981. godine kada sam se vratio iz vojske. Prvo sam postao član Omladinske organizacije Tinja Gornja. Za nepunih pet godina smo napravili Dom na Previlama. Ovo je, moram istaći, bila najjača omladinska organizacija na ovom području. 1985. godine sam prešao u Mjesnu zajednicu Dragunja koja je udaljena od Previla, koje teritorijalno pripadaju opštini Srebrenik, svega kilometar. 1986. godine sam iz rudnika Lipnica  prešao da radim  u rudniku Dobrnja-Jug na poslovima vjetrenja i protiv požarne zaštite. Ljudi su čuli šta sam uradio  u proteklom vremenu i postavili me za predsjednika Omladinske organizacije Dobrnja – Jug. Prije rudarske nesreće koja se desila 1990. godine završio sam tri stepena Političke  škole i IV  stepen sam trebao ići u Kumerovec. 1987. godine postao sam najmlađi predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda u MZ Dragunja, a 1988. godine i predsjednik mjesne zajednice Dragunja. U tom periodu je asfaltiran put prema Srednjoj Dragunji i Osoju sa ciljem povezivanja sela u jednu cjelinu. Moram istaći da su mještani za put u Srednju Dragunja i Gornju Dragunju poklonili svoje zemljište i da su krucijalni ljudi u ovom projektu bili direktor rudnika Mramor  Stjepan Nišandžić i direktor rudnika Dobrnja – Jug Esad Šehanović.

Vaš angažman u Dobrnji se ne završava rudarskom nesrećom. Koje ste godine postali predsjednik Mjesne zajednice Dobrnja i sa kakvim ste se izazovima susreli tokom tog perioda?

To je bilo 2002. godine. Raseljena lica koja su bila privremeno nastanjena na tom području su živjela bez struje. Moj prvi poslijeratni projekat je bio omogućiti tim napaćenim ljudima struju. Iz ovog perioda pamtim jednu anegdotu. Naime, obratio mi se tadašnji načelnik Tuzle Selim Bešlagić i rekao:“Moj cilj je da prognanike  vratim njihovim kućama, a ti me tjeraš da ih ostavim.“ Nakon toga je izgrađeno je i spomen obilježje poginulim borcima Dobrnje, a otvorena je i ambulanta u MZ Dobrnja. Sama riječ ambulanta je izazvala žustre reakcije i otpor stanovništva uz opasku –Nećeš ti, Jusufe, tu svoju nekciju ovde nikom ubost! Ambulanta je otvorena.

Kad smo kod ambulante i u Dragunji Ste, prilikom preseljavanja ambulante, imali žustar otpor ljudi sa Previla, zašto?

2005. godine sam preselio mjesnu zajednicu i ambulantu. Ističem da sam se izborio za materijal da obnovimo dom koji je bio u ruševnom stanju. Na mjestu ambulante na Previlama se otvorila veterinarska stanica koja je, kako se pokazalo za ovih petnaest godina, svima bila od koristi, a ljudi sa Previla su bili ljuti jer su morali ići čitav kilometar do ambulante. Odnio ambulantu u šumu, a doveo ovdje životinje iz šume! – govorili su tada.

1992. godine ste se povukli iz političkog života. Zašto?

Mnogo je faktora zbog kojih nisam djelovao u ratu na ovaj način i nerado govorim o ovom periodu. Ranjen sam na Majevici 2. juna 1995. godine. Ja sam ratni vojni invalid i veoma mi je teško prisjećati se ovog perioda. Ni nakon rata se nisam htio politički aktivirati već sam se bavio trgovinom i izradom građevinske stolarije. To je trajalo sve dok mi u tgovinu nisu došli Ilija Jurišić i Hasib Imamović koji su me pokušali nagovoriti da prisustvujem nekakvom sastanku, ali ja sam i tad odbio. Došli su i drugi put i iz čiste znatiželje sa jedne strane i da ih kulturno da kažem otkačim sa druge strane, otišao sam na sastanak. Kada sam čuo rečenicu upućenu nauštrb mog prisustva „Ako on bude, mi nećemo“ proradio je inat koji je rezultirao time da se nakon pet mjeseci formira SDP u Dragunji. Nakon toga postajem predsjednik MZ Dragunja i Dobrnja, o čemu sam več govorio.

Iza Vas je mnogo projekata i akcija koji se tiču infrastrukture. Možete li navesti neke?

Rasvjeta u Dragunji sa 240 rasvjetnih tijela (od kojih su 42 u Gornjoj Dragunji) za sva rasvjetna tijela grad snosi troškove utroška električne energije (2007. godine), asfaltiranje puta u Gornjoj Dragunji – asfalt do svih  grobalja i mezarja i svakog sokaka, asfaltiranje puta u Donjoj Dragunji (Vinjište-Čitaonica), asfaltiranje puta u Namlićima (1300 metara), asfaltiranje puta u Osoju (1600 metara), rješavanje problema sa naponom struje u naselju Dubrave (problem smo imali sve dok nisam poslao pismo koje je slučajno došlo do Davora Pečata).

Zanimljiva stvar je i to da na području Vaše mjesne zajednice nije bilo vjerskih objekata. Na koji način ste poboljšali i potpomogli vjerski život svojih komšija?

Župa Dragunja se odvojila od Brežačke župe tek 1986. godine. Moj dio posla je bio obaviti sve administrativne zavrzlame, osigurati besplatno aministrativne troškove, građevinske dozvole, geologa, rasvjetu… Tako isto i za džamiju u Osoju i bogomolju u Srednjoj Dragunji.

Vi ste predsjednik udruženja poljoprivrednika. Koje aktivnosti u sklopu toga možete izdvojiti?

Mi svake godine organizujemo sajam „Okusi poljoprivrednih proizvoda“, pripremimo gastro ponudu za posjetioce, razmjenjujemo ideje i organizujemo prodaju domaćih proizvoda.

Vaša mjesna zajednica je poznata i po veoma dobro organizovanoj „Inicijativnoj grupi aktivno starenje“ koja je, da tako kažemo, pod vašim budnim okom. Koliko članova broji grupa i koje biste aktivnosti izdvojili?

Grupa broji 44 člana od kojih je 21 aktivno. Mnogo nam je pomogao Švajcarski crveni križ kojem sam se obratio. Donirali su nam viseću, šporet, frižider, računar, printer, sto i stolice te materijal. 2018. godine smo ugostili glavnog direktora Švajcarskog crvenog križa iz Švajcarske i direktoricu ŠCK za Zapadni Balkan te delegaciju CK iz Ukrajne. Neke od aktivnosti su izrada nakita, odjevnih predmeta od vune, organizovanje izleta, iftara i svakako poboljšanje života za ljude treće životne dobi. Švajcarski crveni križ je donirao i maske povodom trenutne situacije izazvane koronom. A kad sam već kod toga Fahrudin Miminović i Benko namještaj, naši sugrađani iz dijaspore Zoran Božić i Andrej Filipović te Senad Mehmedović i firma Jamaha prom Živinice su također donirali izvjestan broj maski koje smo podijelili građanima.

Sarađujete i sa udruženjem Zemlja djece. Koje su Vaše aktivnosti vezane za navedenu saradnju?

Da. Obezbjeđujemo paketiće za djecu. Za vrijeme korone smo u saradnji s navedenim udruženjem poklonili pakete djeci. Cilj je da se svaki građanin naše zajednice osjeti vrijednim i nezanemarenim počevši od najmlađih.

Goruća tačka Vašeg angažmana je i javna kuhinja. Ovo je tema o kojoj svi izbjegavaju govoriti. Koliko korisnika javne kuhinje Vi opslužujete

Svaki dan vozim od 18.03. 2018 godine kada je bilo 8 korisnika i dijelio sam 12 obroka samo Dragunji. Sve sam to radio oko dvije godine volonterski sa svojim vozilom. Danas dijelim 102 obroka i dijelim ih od Plana do Donje Obodnice u kuhinji  ima 50 korisnika javne kuhinje pri čemu pređem svaki dan 70 kilometara, a Merhamet mi do sad plaćao samo gorivo. Potpisao sam ugovor da mi plaćaju 200 KM mjesečno tek prošli mjesec, a do sad sam sve to obavljao bez naknade. Odem oko osam ujutro u grad i kući se vratim oko tri poslije podne. Ima ljudi kojima moram obrok doslovno donijeti do kreveta. Javna kuhinja je za nekog sramota, a za druge je spas. Cilj mi je da ljudi koji su na rubu egzistencije barem imaju pristojan obrok. Kada bih ja odustao od dovoženja i podjele hrane, navedena kategorija ljudi ne bi imala ni taj jedan obrok na dnevnoj osnovi jer većina korisnika javne kuhinje, kao što rekoh, ne može ni ustati iz kreveta. Odgodio sam liječenje u banjama upravo zbog podjele hrane jer ne mogu da nađem nikoga ko bi me zamijenio tokom te tri sedmice. Hranu sam dovozio i tokom pandemije rizikujući sopstveno zdravlje jer spadam u rizičnu skupinu ljudi. Najveća nagrada mi je uljepšati život onima koje su svi zaboravili.

Vaš lični angažman se ne zaustavlja na poslovima koji se tiču mjesne zajednice i Merhameta. Koji su to pojedinačni problemi zbog kojih vas najčešće zovu građani?

Ovjeravanje zdravstvenih knjižica, sudski sporovi i druge administrativne poteškoće s kojima se susreću građani. Od aktivnosti ističem i to da sam aktivno radio na tome da se ratnom vojnom invalidu Franji Ružiću napravi kuća i time obezbijedi krov nad glavom njegovoj porodici. Tokom pravljenja kuće su mnogo pomogle i komšije koje su dale sve od sebe da kuća bude što prije gotova. Niko od komšija nije primio naknadu za rad na ovoj kući, a Služba za boračka pitanja je donirala dio sredstava.

Koji je najveći problem od mnoštva problema sa kojim se susreću ljudi Vaše mjesne zajednice i na koji način vi djelujete u smjeru rješavanja tog problema?

Voda je najveći problem. Kada kažem voda, ne mislim samo na to da ovdje još uvijek nije uspostavljen sistem gradskog vodovoda već i na višak vode –obilne kiše koje uzrokuju izljevanje rijeke Tinje, plavljenje kuća i okućnica stanovništvu na ravnici te klizišta na brdskim područjima. Od 2014. godine aktivno radim na tome da se očisti korito rijeke, obratio sam se Fondaciji tuzlasnke zajednice koja je donirala oko 2800,00 kmi to je utrošeno na sjećenje rastinja i čišćenju korita u jednom dijelu, ali izgleda da se na to zaboravilo. Dragunja je, inače, mnogo stradala u maju 2014. godine i posljedice tih poplava se saniraju i danas dan. UNDP je mnogo pomogao svojim sredstvima sa ciljem saniranja štete koja je pogodila kuće i stambene objekte.  U decembru 2019 godine odlučio sam se obratiti Agenciji za vodno područje sliva rijeke Save i saznao za donaciju od 2,5 miliona konvertibilnih maraka koja je namijenjenja za rekonstrukciju korita rijeke Tinje. Izveo sam i dvanaest inspekcija na teren. A nakon poplava 23.06. ove godine  u suštini, natjerao sam gradsku upravu i grad Tuzlu da brinu o svojoj periferiji. Ove godine, tačnije u novembru, Dragunja se treba spojiti i na gradsku vodovodnu mrežu – a primarni dio projekta finansira grad Srebrenik, a jedini uslov koji sam postavio vezano za ovaj projekat bio je da se pokriju sva naseljena mjesta.

Šta možete poručiti omladini u Bosni i Hercegovini? Nažalost, situacija ovdje je takva kakva jeste. Žao mi je naše omladine, smatram ih veoma sposobnim, ali samim tim i veoma pasivnim. Većina njih je otišla trbuhom za kruhom, ali drago mi je da ovdje prave kuće i da se zavraćaju.

Razgovarala: Ivona Grgić

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Jedna misao o “Jusuf Musić: „Natjerao sam grad Tuzlu da brine o svojoj periferiji!“”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s