Hrđavi i trblavi

Lizala je magla nježno čitavu okolinu, a svjetiljke ulične rasvjete su se jedva nazirale. Skloni pretjerivanju bi rekli da se ne vidi prst pred okom. Novembar je iz dana u dan kotio nove količine magle, a Dan mrtvih samo što je bio prošao. Početak ovog mjeseca je uvijek plodan i njihovi novčanici ubrzo promijeniše oblik i postadoše bremeniti. Kad si policajac cijeniš sve praznike jer i njihovi i naši uliju inostrana sredstva. Svi smo pred Bogom i zakonom isti! Ne smiju upaliti radio da ne bi ta aktivnost izvukla struju iz akumulatora. Motorole krče k’o crijeva trblavog policajca koji je ulečio suvozačevo sjedište. Priča se za njega da sve pare uloži u sigurno, u guzicu. Za volanom je sjedio mršavi policajac za kojeg se priča da ima četrdeset kilograma, ali samo ako ga vagaš skupa sa ljetnom kuhinjom koju je napravio od na putu stečene imovine koja ne podliježe porezu. Plastificirana vrata koja koštaju njegovu platu i po su izbijala oči mnogima, a kada mu iz usta izađe riječ ljetna kuhinja ljudima odjednom proradi krv do ključanja i uz opasku „na moru se to zove apartman“ mu nabiju na njušku njegovo nepostojeće poštenje. Između šapke i vrhova ušiju se nazirala hrđava kosa, a karakter je bio skoro pa iste boje kao i kosa, ako ne i za nijansu hrđaviji. Ili rizikuješ život ili ti je dosadno, treće nema u policijskom poslu. Noćne smjene vikendom su fantazija, ali radnim danima su uzaludne i ne mogu zadovoljiti ni njihove ni budžetske monetarne potrebe. Ne palite vozilo bez potrebe, još se oporavljamo od rata, para nema, budžet srezan… – bole su kroz sjećanje uši od piskutavog glasa njihovog komandira. Trblavom je uvijek bilo vruće, mršavi se tresao kao osumnjičeni sklupčan iza onog volana.

-Hoćeš da ti ispričam jedan vic? –upita hrđavi.

-More!

-Komandir policije, jedan od najboljih istražitelja, sjedi u svojoj kancelariji. Nadvio se nad išarane zapisnike i tačno čuješ kako mu mozak bruji dok razmišlja. Iz razmišljanja ga prekine glasan plač, a sekretarica otvara vrata, izvinjava se i uvodi njegovu kćerku. Djevojka crvena k’o bulka od ridanja.

-Sine, šta ti je? –skoči k’o opuren sa one meke, kožne stolice.

-Tataaaaa…

-Šta ti je?

-Trudna sam.

-Ma ko je ta lopurda, ološ, bitanga, nečovjek koji se usudio mojoj poštenoj, lijepoj, moralnoj i pametnoj kćerki da napravi dijete?

Djevojka otvori skupu, lakiranu tobu, izvadi smotak papira i pruži ljutitom ocu.

-Evo, tatice, lista osumnjičenih.

Salo na trbuhu je kao žele podrhtavalo od smijeha. Spaziše vozilo kako se približava. Golf kec koji je brundanjem posjećao na traktor Tomo Vinković se probijao kroz prodanu, novembarsku maglu, a trblavi policajac se za tren nađe na putu i zaustavi automobil. Hrđavi mu se pridruži.

-Dobar veče. Molim vaše isprave, vozačku i saobraćajnu.

-Dobra veče. Izvolite.

-Pa Žarko, oklen ti u ovo doba?

-Iz Lužana. Bili sestričini na rođendanu.

Žena na suvozačevom sjedištu potvrdi kimanjem glavom, a petogodišnja djevojčica na zadnjem sjedištu se probudi kada je hrđavi uperio snop svjetla koji se jednim pritiskom na dugme on oslobodio iz teške, crne baterije.

-Čime se baviš, Žarko?

-Ja sam profesor bosanskog jezika i književnosti.

-A đe radiš?

-U gimnaziji.

-Aaaa sunce ti žarko, lijepo, lijepo. Mi mislili da su ti stakla zatamljena, a i sumljivo što se vako kasno vraćaš. Jesi siguran da nisi ništa pijukno, a?

-To je od magle. Nisam. Ja sam slobodan građanin ove zemlje. Zašto bih ja, pobogu, bio sumnjiv?

-Svi su sumljivi dok se ne dokaže suprotno. Zato smo mi tu. Znaš, nas dvojica volimo književnost. Gramatiku ne volimo. Evo sad ćemo ti dokazati našu ljubav prema književnosti. Najdraži nam je pisac Nikola Šop. Imaš li šta, profa, od njega?

Gladio je bradu profesor znajući na šta aludiraju ova dvojica. Prebra misli i poče:

Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno o drugo.

Brid o brid.

O što sad objesiti drage slike sa zemlje.

Uspomene.

Ne postoji zid.

-Bravo, bravo! A znaš li ko nam je nakon Šopa na spisku omiljenih? Musa Ćazim Ćatić.

Zakašlja se profesor i razazna nelagodu u uzdahu negodovanja svoje žene pa se pribra i nastavi:

-U valove mračne neprozirne noći

Utonuo život malenoga grada;

Umorena narav trudne sklapa oči,

Iznad mirnih kuća blagi sanak pada.

Sve počiva tiho, noć ko rijeka teče;

Samo griješnik jedan jošte budan stoji,

U sobici maloj kraj zmiljive svijeće

Na tespihu zrnje premeće i broji:

U molitvi skrušen kao slaba sjena,

Zamagljeni pogled u eter mu bludi,

Sa čela mu blista odraz poniženja,

A u strahu dršću griješničke mu grudi…

Debela se tmina svud nad zemljom stere

Kao crni grijeh griješnikove duše,

tek sa svijeće blijedi plamovi trepere

I u sobi maloj kraj griješnika kruže.

-Fino bogumi. -počeše policajci aplaudirati.

-Kažeš profesor? Svaka čast. Takvi i trebaju da nam odgajaju djecu. Ti si tu književnost ozbiljno shvatio. Da vidimo da li si shvatio i nas.

-Da mu kažemo ko je na trećem mjestu naše književne liste? Možda do sad nije skont’o u čemu je stvar sa ovim piscima! Nije književnost samo djeci dijelit’ jedinice i čitat’ knjige. Ovde na ulici književnost oslobađa. Okaješ grijehe njome. E sad da li imaš grijeha ili ne, to je druga priča. Književnost se ne bavi time. –frknu trblavi.

-Antun Branko Šimić. –ubaci se hrđavi.

I ja šutim ovdje kraj pendžera svoga:
I dok uštap s neba sije jako – jako,
U dušu mi silazi nostalgija sveta,
I ja bih bez riječi u noć dugo plako.

-Vidiš ti, pajdo moj, šta znači fakultet završit’? –podbada kržljavi trblavog.

-Do sad je bio dobar, nema govora. Još kad bi nam šta od Šantića znao…

Sinoc kada se vratih iz topla hamama
Prodjoh pokraj basce staroga imama
Kad tamo u basci, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajase Emina

Ja joj nazvah Selam
Jes, tako mi dina
Nece ni da cuje lijepa Emina
Vec u srebrn ibrik zahvatila vode
Pa niz bastu djule zalijevati ode

S grana vjetar duhnu
Pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi
A meni se krenu bururet u glavi

Zamal’ ne posrnuh, mojega mi dina
Ali mi ne dodje lijepa Emina
Samo me je jednom pogledala mrko
Niti haje alcak sto za njome crkoh

Ajsi, ajsa, jabasa
Konja jase subasa

Po basci se sece, a plecima krece
Ni hodzin mi zapis, nista pomoc nece
Ja kakva je pusta, moga mi imana
Stid je ne bi bilo da je kod Sultana

Umro stari pjesnik, umrla Emina
Ostala je pusta basca od jasmina
Salomljen je Ibrik, uvelo je cvijece
Pjesma o Emini nikad umrijet’ nece

-Jesi ga razdužio, bratko!

-Da ti pišemo kaznu?

-Nisam ništa uradio.

-Svi smo mi nešto uradili. –ispravi ga hrđavi.

-Noć nema svjedoke. –napomenu trblavi.

-Nije uredu da propane ovo književno veče zbog suludog punjenja budžeta, dragi kolega. Hajde da mu damo još jednu priliku.

-Dvije! Nas smo dvojica.

-More!

-Mi volimo i Mešu Selimovića, ne naročito kao ove što smo nabrojali, ali more i on proć’!

-Nije ni do koljena Šopu, al’ hajde.

Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka. –citira profesor.

-Nije ni taj Meša za baciti.

-Vrijedi li da ga uopšte pitamo za Fra Ivana Franju Jukića?

-Ma pitaj!

Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedmo.

Policajci se zgledaše sujetno. Kao da im Jukić nije prijao. Trblavi raširi nosnice i izvadi bločić. Profesor se uhvati za novčanik. Trblavi vrati bločić u džep i repetira desnu ruku da primi mito. Nije bitno kojeg će pisca dobiti na novčanici. Ovo je ulična književnost, a profesor ionako nema nekih uličnih grijeha sem eto što je baš u njihovoj smjeni našao da se vraća iz Lužana. Niko ionako ne ide po onom spisku niže od Šantića. Cener je pristojna cifra. Šantić je najčešća ulična valuta. Stotku Šopa daju oni plaho krivi-pijani stranci, bogati i brzi. Hrđavi je u međuvremenu profesoru vratio dokumenta i rekao: „Uredu je. Možete ići.“

Profesor uvali pola marke u desnu ruku trblavog.

-Nije uredu da Branko Ćopić trpi.

-Šta ćemo mi sad s ovim? –zajapureno upita trblavi.

-Pa podijelite kao pravi partneri.

Golf nestade u šugavoj magli. Ovo im je škola. Od sad prvo mito u ruke pa tek onda vraćaju dokumenta. Nisu ovi naši gospoda kao stranci. To bi te prevarilo čim labrnju otvori. Bosanska lukavost i novembarske noći nemaju kraja. Džaba su se smrzli.

I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!
–da Ćopić ne trpi!

Objavio

rapunzelstar1

Ja sam jedna zlatokosa bosanka koja je odlučila opisati svoje djetinjstvo, uspone i padove i sve ono što me život naučio kroz priče. Tu sam da motivišem, nasmijem do suza, a ponekad i rasplačem. Moje priče su istinte jer pored ovoliko istine nemam kad da izmišljam, a i kad izmislim to će biti istina jer sam ja izmislila. Ostalo što vas zanima o meni pročitajte u pričama!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s